U pravcu dima
„Trebalo bi da stalno držim cigaretu u jednoj
i kafu u drugoj ruci“, kažeš osmjehujući se
i naginjući glavu da ukradeš poljubac.
Nismo mogli znati da ćemo se saviti
pod silinom dodira.
Postoje trenuci kada nas ništa ne može odvratiti od želje
čak i kada znamo da bi trebalo
možda baš zalijepiti šoljicu za dlanove
i onemogućiti dodir.
I opet nam ostaju usne.
Mekane i gladne,
svega osim riječi.
Godišnja doba se ponavljaju
i mi u njima nismo oni isti
kao lani.
Odjednom čujem šuštanje trava
i vjetar mi donosi dim tvoje cigarete.
Udišem.
Otrovat ću se još samo danas.
Zabluda
Ti si se rodio
pod mojim prstima.
Između redova šutnje
i dima cigareta
dala sam ti oblik.
Savršena skulptura.
Tada još nisam znala
da ćeš ostati nijem
i hladan
a ja sa željom
da te oživim
i sutra.
Sutra.
Velika zabluda jednog trenutka.
Ne mrzim
Obično, ne mrzim.
Mrzim laž.
Nakostriješim se,
želudac se zgrči,
srce zalupa i
u pomutnji mozga vidim
izrastaju mi kandže
i čerupam te njima.
Ali tvoja koža ne odgovara.
Kao da grebem zidove,
samo hladnoća izbija.
Zato se okrećem sebi
i grebem svoju kožu koja
nije vjerovala nakostriješenosti u tvojoj blizini.
Čerupam srce koje je
zanemarilo one preskoke u otkucajima
i gubljenje daha.
Ne mrzim.
Žudnja je to,
da tvoja krv poteče mojim ranama.
U ime hrabrosti prvih
Majka moje majke pobjegla je sa sela
slijedeći san da živi i radi u gradu,
sa petnaest.
Majka moje majke ostavila je muža
(u onaj vakat!)
jer joj je prigovorio što nemaju djece.
Ostavila ga trudna.
Majka moje majke nožem je razderala obuću
jer joj isti taj muž nije želio kupiti nove cipele zelene boje.
Prigovorio je da ih ima previše.
Dočekala ga je praznog ormara za cipele
i s riječima kako nema šta obući.
Kupio joj je one,
moderne.
Majka moje majke odlazila je svježe dotjerane frizure
i noktiju kanom obojenim
u crveno
na hemodijalizu.
Majka moje majke
peglala je mužu maramice tako da
svaka bude ista, uredna i čista,
pod konac,
dok je on vadi iz džepa sakoa.
Majka moje majke umrla je u bolnici
od moždanog udara
s četrdeset pet.
Njen muž se oženio istog mjeseca.
Trideset godina kasnije,
umirući od raka
i spominjući njeno ime
plakao je na postelji.
Jer otišla je
ne prigovorivši mu.
Otišla prva
da ga dočeka na pragu
u novim cipelama,
opet lijepa
njemu.
Žena.
Plivam
Blefiram.
Lažem.
Pravim se luda.
Muzika je vino,
od kojeg se inače ne osjećam dobro.
Ali dobro tonem.
Pretvorit ću se u ribu.
A ne osjećam se spremnom za dubine.
I od zadržavanja daha ostajem bez daha.
Toliko puta su mi izbili dah
da nisam sigurna imam li jos pluća.
Možda su škrge u nastanku.
Mozda još ima vremena da naučim disati.
Ali plivam.
S osmijehom.
I strahom.
Evo, plivam.
Jednom sam bila ovdje
Već su vam rekli da je ovaj svijet prašina.
Da se ne vežete ni za što.
Ni za koga.
I ti si prašina.
I meni su rekli.
Ja sam se vezala za svitanja.
Ispreplela sam ruke u korijenja biljaka
iscijedila krv i suze u poneki stih
vezala se uz osmijehe i brižnost
drugih ljudi.
Neki su ljudi postali prašina.
Njihovi osmijesi i brižnost nisu.
Neke su biljke prosule sjeme za nove biljke.
Nije poenta u prašini ni strahu.
Prospi svjetlo ljubavi putem kojim ideš
jer i iza prašine sviće.
Znam.
Bila sam ovdje.