PORAĐANJE
u vrtložnom viru oko pupka složit će se same od sebe grančice koromača. kada odeš, lukovica će potonuti u noć trbuha, bujat će u dubini dok pod noktima posve ne ispari miris u kosinama. sve će se na tijelu presložiti u bijelim udarima. silnice hladne pjene donijet će beskorisne naplavine. suhoću, zapletenost, raspad. prvo ću se ostrugati kao riba najoštrijim nožem iz podrumskog kožuha, rasporit ću se najljepšom bočnom šarom, njezinim bodljama u bojama zalaska, od glave preko sjajnog trbuha izložit ću meso bez straha. male tirkizne kosti pomaknut će se kroz prvi dah. nešto iznutra napustit će me bez glasa. kada odeš, mahat će mi mlada lica staraca, mahat će mi pradjed i prabaka, prepoznat ću im glas koji nikada nisam čula. mahat ću sebi s fotografija, s bakrenim licem djeteta iz vremena kada je hostije dijelilo ljeto. kada odeš, masivni uragan odradit će svoje, sve će se vratiti u noć trbuha, bujat će dugo u dubini zaklonjeno vlagom. u mlakom pramoru, iznenada, progovorit će oko. žad.
UNUTRAŠNJOST
rastvaram kore boba.
unutrašnjost im bijela,
na dodir meka svilena dlaka,
kao deka u krevetu bebe.
rastvaram kore palčevima,
u nekima mesnati puni plodovi, u
nekima kao kod ljudi,
unutra ništa.
SPAJANJE SVJETOVA I OSALE NEMOGUĆE STVARI
svjetovi koje pokušavamo spojiti u jedan
još uvijek ostaju svaki u svojoj opni.
kada ti kažem pokušaj i kad pokušaš svim silama,
kada se upneš, kada se upnem, iz noktiju, iz jagodica,
do zadnje točke u zvjezdanom prostoru,
do zadnjeg obrisa do kojeg dopire svjetlo,
to i dalje ne znači ništa.
svjetovi koje pokušavamo spojiti u jedan
još uvijek ostaju svaki u svojoj opni,
a samo ponekad, za vrijeme pomrčine,
kada ugledamo sjajni prsten,
dogodi se ono što smo mislili da treba,
mali grumen svjetlosti koji silom želimo
rasprostrijeti kroz tijela,
kroz prostor, prema unutra, u sve smjerove,
ugraditi u atome svih pojava, u svaku riječ
koju ćemo izgovoriti i koju smo već rekli.
ako misliš da bismo mogli osedlati ovoga zmaja
što sam ga donijela na plećima,
u običnom bijelom papiru,
svezanog za gležnjeve i zapešća,
zmaja kojeg neprestano vucaram za sobom,
u nadi da će ga netko za nas raspakirati
i napojiti zlatnom vodom,
pomaknimo se onda zaboga iz ove staklenke
u kojoj su naša srca već dugo pohranjena u formalinu,
pod nepomičnom glazurom, zaštićena i tvrda.
ta bi staklenka od glečerskoga leda jednog jutra
iznenada mogla eksplodirati od plača,
kao senzibilna dama pred jutro,
kad joj s obraza šibaju kristalne suze,
i sve ostale nemoguće stvari.
što možeš reći o meni, a ja o tebi,
osim da smo stvoreni svatko u svojoj mjeri stvari,
bez zajedničke mjere
koja bi nam izmjerila kodove gibanja.
one stvari koje su u nama iste zapisujem u notes,
na prhkim rižinim listovima,
zapisujem potajice na kožu u pregibu ruku,
urlam ih kroz megafon dok hodam ulicama,
izvikujem gestama usana:
ja sam tvoja, samo da znaš,
blizanka iz drugoga jajeta,
i samo sam danas bezglasna i nijema,
ako me ne čuješ,to nije ništa strašno,
to sam još uvijek ja,
ostajem preko puta, u uterusu, u svojoj posteljici,
dok se vani tresu svjetovi
koje pokušavamo spojiti u jedan.
LJETNI RADOVI
sam sebe napušta grad,
bruji kroz unutarnji zvuk.
prsti iz sandala cure na vreli asfalt.
oko nogu pleše
laneno zvono suknje.
počinju ljetni radovi.
grad se slijeva na jug,
kroz nevidljive kanale,
kod rodbine,
u zajednička domaćinstva,
pod šatore,
pod stari suhi bor
okružen smiljem.
PJEVANJA ZA DOLASKE I ODLASKE
možda nisi spremna, ali stvari su uvijek tu.
daješ mi Cantose,
ne možeš otići, a da ne odeš.
daješ mi Cantose,
ne možeš napustiti, da ne napustiš.
daješ mi Cantose,
pjevanja za dolaske i odlaske,
MM, izdavački centar mladih Split.
argonautski predah je kratak,
snovi brzi, riječi prepukle i lude,
navigacijski uređaji bez pulsa.
svaki put je drugačije,
voliš samo načinom na koji izmičeš.
čuda su nesigurna,
daješ mi Cantose,
izaberi nesigurno,
daješ mi Cantose,
siječanj je spor i nepomičan na polovici,
kao zemlja između obratnica,
kao brodovi izvučeni na obalu,
preokrenuti,
spremni za obnovu,
za struganje,
za dugačku samoću,
cijede se iznutra,
u linijama za proricanje.
O LIŠĆE
dođi da dršćemo skupa, o lišće.
tebe jesen raspuhuje oko zgrada,
ja isto dršćem,
zamotana u deku pred televizorom.
stigao je kvartalni obračun plina.
ti s tenom bakra, o lišće,
u bojama razgorene vatre u hypu,
ja mokrih dlanova,
od ubojitog znoja što premješta linije života.
o lišće, dođi da dršćemo skupa,
da se bojimo zime,
dođi prije nego što istruneš
na zelenim površinama oko zgrada,
i pretvoriš se u humus,
ružan i koristan,
u dobru nevoljenu ženu
što posprema u sivom ogrtaču.
o lišće,
dođi prije gašenja tvoje boje razgorene vatre,
naslaži mi se na ramena,
sagradi mi krila s tenom bakra,
ne moramo pasti i postati humus,
ružan i koristan,
samo letimo,
šššššš
