TELEGRAM
Danas kada sam umrla
majka se zapitala kako će dalje živjeti,
otac kao i obično nije ništa rekao,
brat je ćutao, zatim me okrivio,
njegova supruga
nije stigla misliti o mojoj smrti
zbog suviše obaveza oko djece
koja nisu ništa razumjela
samo su zbunjeno gledala,
prijatelji-pjesnici su na društvene mreže
postavili fotografije sa mnom,
moj momak se istuširao, obukao
i otišao kod majke na ručak,
(danas nije isplanirao moju smrt),
a ja sam dugo tražila olovku
da im napišem da sam srećno stigla.
SNIJEG LEŽI, JA STOJIM
Otkako su svijet podijelili
na uspješne i neuspješne,
više nema praznih stolica,
snijeg leži, ja stojim.
Politička stranka je novi biro za zapošljavanje,
kažem, snijeg ćuti.
Na birou rade izabrani,
dolaze na posao nadrndani,
viđam ih redovno svaka tri mjeseca,
beče se na mene,
jedu posne napolitanke i šute, kao ti sada.
Osjetljiva sam na zvukove,
mljackanje i šuškanje
to je ožiljak s jeftinih putovanja.
Oboljela od ekskurzijskog sindroma
i dalje se radujem sendviču i čipsu
ali samo u svojim rukama.
Ti si i ove godine pao, kažem mu,
sad lezi i ćuti,
radiš za platu kod univerzuma,
ja padam besplatno,
i slušam uputstva kako biti srećna osoba,
kako napisati dobru kratku priču,
intelektualno stanje naratorke mi izmiče
gubim magiju, dajem objašnjenje.
Dan je utornik
kako to Pavić jednom lijepo reče
u krčmi kod Patrijaršije.
Jutros su srušili jedan dio mog kupatila,
ne podnosim zvuke rušenja,
čak i kada znam da će izgraditi nešto novo.
Bole me kovrdže na glavi djevojčice
čijoj majci juče nisam dala marku.
Jer sam sav novac potrošila na trenerku.
Zato sad gladujem u trenerci
dok se ruši dio po dio lažne slike o uspješnima,
dok se neuspješni peru suzama.
Glupo je, vikala bih, napolju je snijeg
koji može postati grudva ako ga zagrlimo,
ali glupo je vikati na ljude u trenerkama
koji se lažu, plaču i pričaju sa zidovima.
KAŽU
da negdje postoji normalna zemlja
u kojoj se zna red i poštuje zakonska regulativa
nemam robota za razmjenu mišljenja
suviše je onih
koji su upravo ispratili
svoju najbolju godinu
načinju novu
grickaju je i zalivaju
odakle im snaga
za izreklamirane želje
pitam se
ima li kič rok trajanja
ili će uvijek biti šampanjca
stižu mi želje
od nepoznatih ljudi u obrascima
poznati nemaju vremena
sreća, sreća, sreća
prekinem lanac, pljunem nesreću
gledam uokvirenu
četverogodišnju djevojčicu
drži pod rukom knjigu
smije se
da su joj proricali budućnost
rekli bi joj da izađe iz okvira
sad to radim ja
s četrdeset godina zakašnjenja
u međuvremenu
plačem na dječjim priredbama
ŽEĐ
Kad me presretne lice lošeg dana,
čiju ruku odbijam stisnuti,
bježim dugo bez osvrtanja u literarna putovanja,
u ulice sa niskim šarenim zgradama,
u djetinjstvo, misao o srećnim porodicama,
u prostranstvo zagrljaja i liječim se
od mirisa napuštenog doma,
tišine školskog zvona,
izostanka dječjeg smijeha,
društva praznih pogleda,
prirode ustupljenih mjesta pogrešnima.
Liječim se od nedostajanja, nostalgije,
nedolazaka, neodgovora, optuživanja,
nemogućnosti izražavanja emocija,
nepovjerenja, zlobnih upadica,
surevnjivih lica, tapšača ramena,
lakoće lažnih obećanja.
Liječim se od same sebe otopljene u čaši života
koju je popio moj posljednji saputnik
prije nego što me je pretvorio u raskorak.
TAČKA
Sklopiću svijet kao lego kockice,
i nestati u tuđe djetinjstvo.
Postaću tačka
na planeti bez ratova
koja je dobrovoljno promijenila
mjesto boravka
kada su pljunuli
na posljednji lampion razuma.
Poslije preseljenja
tačkaste minijature smisla
širiće krila slobodno
oduzete svijesti o postojanju vatre.
Smijaću se iznova
dok čekam školski autobus
nimalo zabrinuta,
lišena (sa)znanja o životu i ljudima.
