MOST
Čitaj mi pjesme,
obnevidjela sam za stepenište riječi
koje voze samo nizvodno.
Budi moj čitač
praviću se da nikad nisam čula za Šlinka,
da ne znam da je to njegova ideja,
a ti zamisli da sam žena koja ne poznaje slova,
analfabeta, suviše ponosna da prizna
da nije naučila da čita sa dlana i usana.
Čitaj mi dok ne potonem na dno tvog glasa,
zamisli da sam Hana
i oprosti mi sve počinjeno iz neznanja.
Prije nego što me iznesu iz podvodnog svijeta
možda ću naučiti da plivam tišinom,
jedinim pismom koji razgrće talase misli
dok traži tačnu dužinu strpljenja za izgradnju mosta.
Voda je poslušni sluga koji olako shvata riječ ― ne.
Čitaj mi tišinu, kada mi pročitaš sve pjesme.
LIRIKA NEONA
Kao riječ koja se povlači
od riječnika do riječnika
tražeći udomljavanje,
azil ili bar privremenu
mogućnost prezimljavanja
vučem se i prokišnjavam
skrivena od svijeta
koji svijetli neonski toplo.
Obasjava sve osim putanju
moje potrage za rukom koja grije
i džepom koji pruža utočište
od šarenog, veselog svijeta
koji se smije, smije, smije
čas meni, čas sebi,
čas po navici, čas u panici,
smijehom pobjeđuje strah
i skraćuje turobne misli,
ili mi se samo tako čini
dok čekam da me usvoji ljubav
ili nešto što se silno želi
prodati pod tim imenom.
BAMBUS
Zaboravila sam
gdje sam bacila sjeme ljubavi,
u čiju brazdu sam zagazila
dok sam ga spuštala.
Da li je zemlja bila jalova
ili sam ja preduboko kopala?
Možda je bambus moje čežnje
izgradio podzemni život,
a ja ga ranjavam gazeći po
oduzetoj svijesti
da je svako tlo nečiji krov,
zauzeta pitanjem
kada je vrijeme berbe
za one koji hodaju naglavačke.
VODENIČARI
Izlazi iz oblaka bez čovjekobrana
iako zna da pljuštaće ponovo
hvalisavci o uspješnosti,
lažni moralisti o ispravnosti,
zaljubljeni o važnosti francuskog poljupca,
i svi će htjeti da njene kapi
budu hrana za njihove vodenice,
jer samo tako mogu opravdati njeno postojanje.
Kiša izlazi bez čovjekobrana
iako zna da vratiće se prljava.
POST SCRIPTUM
Pored mene leži
tvoja neprisutnost.
Dišem otežano
na krevetu
koji je do juče bio naš,
u sobi
koja to nikad nije bila.
Dan se cijedi kroz kalendar.
Nekoliko spratova
iznad odlazećeg ljeta
bol nedostajanja
uredno složena,
između zemlje i neba,
šalje posljednju razglednicu.
TO(Č)KOVI
Bigotna žena, u dugom lirskom zapisu, veliča istinu
(njenom uglu ugodnu),
koristeći pritom pojam boga u svakoj rečenici bar dvaput,
(prećutkujući sopstvenu bračnu nevjeru),
umjesto u savjest zaviruje u publikovane predstave o sebi
i servilno nudi svoju nepogrešivost svijetu na uvid.
Ne mogu da se ne sjetim starijeg gospodina koji mi je rekao:
Sine, čuvaj se onih kojima su puna usta boga!
Bog je u djelima, ne u riječima!
Od fariseja me jedino više bole djeca
koja su rat provela u pelenama
a sada, dvije i po decenije kasnije,
umjesto u pelene piške u epske zapise šireći mržnju,
naučili su ih da misle tuđim glavama,
mrze tuđim mržnjama.
Bol me gura pod točkove besmislene borbe
sa oduzetom kočnicom kotrljajućih cirkuskih šatri,
želja da jauknem guši me i zastaje između udaha i izdaha
nazivajući to sviješću.
Ne mogu da se ne sjetim starijeg gospodina koji mi je rekao:
Sine, teško onom kome je data moć
da sve vidi i nemoć da to prihvati!
Ne vrijedi tako život provesti
jer voda nosi i bistrinu i mulj,
a svi tečemo istom brzinom prema ušću.
(S)MISAO U POTRAZI ZA DOMOM
Pretrčavši prometnu ulicu mojih misli
ne gledajući lijevo-desno
ne tražeći obilježen prelaz,
niti svjetlosni dopust, rekao mi je:
ja sam tvoj Djed Mraz!
Ostavi odžak otvoren, napolju je hladno.
Donosim ti poklone, bila si dobra sve ove godine
praveći se da vjeruješ mojim izgovorima
o kašnjenju vozova i prekovremenim satima
iskorištenim za rad na neodložnim poslovima.
Doći ću umoran i neću ti ništa reći
kao što to i priliči jednom umornom dječaku
koji nije naučio da vlada riječima,
dječaku, čija stopala su ostala neukrotiva i divlja.
Samo ću leći pored tebe rješen da otvorimo (o)džak sjećanja.
Glumiću da ispod šešira imam zečeve,
da je magija moje prezime,
na gitari ću svirati pjesmu koju si voljela,
pamtim njena slova, znam da je bunt tvoja romantika.
Slušaću kako mi recituješ Prevera
dok ti iz oka teče rijeka kaveza
i uliva se u more oslobođenih ptica.
Biću tvoj heroj iznova,
obećanja da će nas vjenčati kapetan broda biće ponovo živa.
Reći ćeš mi “Da” i obećati
da nećeš više nikada ugasiti svijeću prstima
i tako ubiti mornara koji više nema rezervnih života.
Dopusti da kroz posjekotinu našeg vremena
uđem bar ja, sjedokosi putnik u lovu na oproštaj
jer je naša roda zakasnila i zauvijek nastanila vječna lovišta.
Oprosti mi sva prazna gnijezda ovoga svijeta
i sve puške kojima se ljubav ubija.
U džaku sa ožiljkom mojih leđa su tvoja pisma,
pogužvane suze koje nijedna pegla nije osušila,
buket presovanih ljubičica,
Tinov “Riđokosi mesija”,
karta za koncert “Kazališta”,
neupotrebljen par crvenih šolja
i tri života nedostajanja.
Uhvati se za dugme,
želje su nam pobratimljene,
stići ćemo da oprostimo,
naučićemo da zaboravimo!
(Tako je misao, najbrži ringišpil svemira,
prošla kroz crveno svjetlo mog sjećanja
jednog naizgled običnog zimskog dana).
JAGODE
(Konstantinu)
Brkata žena je između dva zalogaja
pričala o svojoj sreći
mužu, djeci i unucima,
o jadnim ženama koje su same
(kaže, badava im ljepota).
Napolju je kiša spuštala
posljednje ostatke po trotoarima
spremajući se da odustane od tuširanja ulica.
Ljepota se smješkala u mojim mislima
kao da nije vlasništvo prozvanih žena.
Ponijela sam žutu kesu
sa mjesta razmjene šupljih dana.
Na putu do kuće sam razmišljala
o paru crvenih čizama i maloj glavi
kojoj sam obećala da ću se brzo vratiti,
a ona meni da će mi sobu čuvati.
Iz žute kese smo istog dana
izvadili bombonjeru od jagode
i njena srca zajedno pojeli.
Valjda od sreće ne rastu brkovi!
(P)LAV
Nebo-terapeut
nosi plavu uniformu.
Na vratima ordinacije piše:
“Otklanjam bolove
uzrokovane prepotentnim oblacima”.
U čekaonici ptice prekraćuju vrijeme
čitanjem literature
“Da li je haos nadmudrio kosmos?”
I kolutaju krilima.
STAKLA
Budim se
prije zvona, prije njega, prije jutra
koje ušuškano leži u pogovoru snova.
Zurim u strop, u lijevi zid, desni,
u roletnu napola spuštenu
koja nametljivo pita zašto nije napola podignuta.
Zatvaram oči,
čujem lupanje vrata sa trećeg sprata,
dostavljače u pekari preko puta,
brujanje kamiona
zaduženog za vanjsku čistoću grada.
Razmišljam, ko grad čisti iznutra
i može li se u stanište njegovog organizma
useliti neko poput ribe-čistača u akvarijumima.
Jasno vidim ostarjeli dan,
prilazi mi, hramljući, u crnom fraku.
Opraštam mu sebe sa otvorenom knjigom
iznevjerenih očekivanja,
pritisak njene korice i gubitak daha
pod težinom svih pitanja
koja nisam uspjela othraniti do pjesme.
Potom, jutro se budi.
Podiže kapke ozarene od snova,
trlja oči novim vremenom i žuri da donese
velike privlačne naslove u dnevnim novinama,
vruće kifle sa i bez nadjeva,
gužvu u gradskim autobusima,
slušalice u ušima,
poveze na očima i ustima.
Šta sve jutro ima u svom opisu posla!
Ja (samo) ležim budna.
