Fasada
Svakog jutra ustajem prva. Šminkam se, pažljivo iscrtavam obrve, lijepim trepavice i namještam kosu. Potom se budi Darko. Pijemo kavu, ja crnu, on s mlijekom. Šalica u mojim rukama je topla, ali nikako se ne mogu ugrijati. Ne pomaže to što sam neispavana. Nisam mirno spavala otkako su počeli s radovima. Kako bih i mogla, uz sve te udarce čekića, škripanje stiropora i teške korake. Vidim njihove obrise kroz rupe na roletama. Kakofonija glasova ulijeće kroz prozor ravno u našu kuhinju. Darko se pravi da ne primjećuje, iako postaju sve glasniji. Dobar je u takvim stvarima. U neprimjećivanju.
Najveća prednost obnavljanja fasade je što sad imam temu za razgovor sa susjedima tijekom vožnje liftom. Svaki put kad se vozim, kažem si da ću idućeg puta izmjeriti koliko mu treba vremena da se podigne na najgornji kat. Uvjerena sam da živimo u zgradi s najsporijim liftom u gradu, ako ne i šire. To potiče održavanje dobrosusjedskih odnosa, što bi nekome tko je druželjubiviji od mene bila prednost, a meni je uglavnom gnjavaža. Na našem katu su još dva stana. U njima su isto mladi parovi. Jedni stalno viču jedno na drugo, a drugi uvijek šute. Tko zna kako oni vide, zapravo čuju, Darka i mene. Možda bolje da ne znam.
Za doručkom Darko uvijek raspali radio, ali sad su monotoni glasovi političara prekinuti udarcima ispod prozora. Ovako mi je još teže glumiti da razumijem o čemu pričaju ili da me za to briga, kad smo već kod toga. “Budale!” vikne Darko, a na trenutak nisam sigurna govori li o radnicima ili o političarima. Ustanem i spustim rolete do kraja. Sad smo u mraku. Ugodan je to mrak, osjećam se zaštićeno. Darko upali svjetlo, ali slaba je zamjena za sunce. Kao da smo u bunkeru, skrivamo se da nas neprijatelji ne otkriju i čekamo da prestane rat.
“Možeš li malo stišat?” pitam ga. On naglo gasi radio, pa shvatim da se tišine plašim još više. Ne znam zašto sam to rekla, radio mi nije baš toliko smetao. Ponekad svađu započinjem kao što se trzam pred san, da se uvjerim da sam još živa. Ispitujem ga što je radio jučer i što će danas. Strpljivo mi uvijek isto odgovara. Sram me priznati da čak ni nakon nekoliko godina nisam sigurna što sve obuhvaća njegov posao. Samo znam da radi nešto s kompjuterima u zgradi s velikim staklenim prozorima. Oči mu bježe na zapešće, kao učeniku koji čeka da završi škola da se može ići igrati. Sat otkucava. Govorim sve brže, moje riječi se kovitlaju, svjesna sam da mi ističe vrijeme. Nema se tu što saznati, govori on, posao je posao. On voli svoj posao, toliko znam.
Ovlaš me poljubi i ode. Nije to poljubac koji daješ voljenoj ženi, već u najbolju ruku tetki u drugom koljenu kad ti dođe čestitati rođendan. Čini mi se da sam mu sve veća smetnja dok hoda po stanu i traži zagubljeni kaput ili naočale, kao što radnik na skeli gleda neku polugu i stavlja je na točno određeno mjesto. Tamo pripada. Bilo gdje drugdje bila bi višak. Nadoknadit ću ti, kaže mi, a dani lete, između danog i ispunjenog obećanja zjapi rupa koju ne znamo kako ispuniti. Spotičem se o naše šutnje toliko često da mi se nekada čini da ću zaboraviti govoriti. Gledam ga kako odmiče i razmišljam je li to njemu odlazak ili povratak.
Ne bih se smjela žaliti. Ovo je naš sretni završetak. Najgore je prošlo. Zašto se onda osjećam kao da i dalje moram trčati da bih ostala na mjestu? Zagrlim se i napipam rebra. Koža mi je pretanka izolir-traka, fali mi još jedan sloj između mene i svijeta. Čak i kad okrenem leđa prozoru, osjećam da me nečije oči stalno promatraju, provlače se kroz sve prepreke koje sam im postavila i čekaju da spustim obranu. Sigurno pretjerujem. Ljudi samo rade svoj posao. Svejedno, jedva čekam kad će napokon završiti.
Okrećem se kućanskim poslovima. Darko će se ljutiti, znam da hoće, stalno mi govori da se ne naprežem, ali ne mogu samo stajati i čekati da mi prođe dan. Tako bih se osjećala još gore. Pokušat ću mu to objasniti, iako nisam sigurna da će shvatiti. Prostirem svježe oprane plahte na unutarnjem sušilu, bijele zastave koje nemaju vjetra da mu prkose i označavaju predaju životu unutar zidova. Kasnije pripremam večeru. Nalazim srce u crvenoj paprici, nevidljivo svakome osim onima koji ga traže. Večere se uvijek ohlade prije nego što Darko stigne kući, a često i završe u smeću. Kakav je to život, ako moraš raditi toliko da ti od njega na kraju ne ostane ništa, pitala sam ga, ali se naljutio i rekao da ja to ne razumijem. Objasni mi onda, zahtijevala sam, ali nije znao kako. Nađi neki hobi, rekao mi je. Slikanje ili čitanje ili – ili – bilo što, da se bavim nečim dok njega nema. Bavim se kućom. I kuhanjem, i pranjem, rekla sam. Nisam mislio na to, rekao je. Već na nešto manje naporno. Nešto intelektualnije (stvarno je izgovorio tu riječ). Nasmijala sam se i počela ribati mrkvu kao da je ona kriva za sve.
Peglam i slažem Darkove košulje. Moram napraviti kratku pauzu između dvije košulje, da skupim snagu i povratim dah, ali uspijevam dovršiti posao. Dok ih stavljam u ormar, pogled mi privuče modra kutijica. Nalazi se između kutije u kojoj drži bokserice i one u kojoj su mu čarape. Kutija ima oštre rubove i izgleda skupo. Nisam sigurna trebam li je otvoriti ili ne, ali na kraju popuštam iskušenju. Unutra je zlatna ogrlica. Oči mi se stisnu, kao da ću od sjaja oslijepiti. Brzo je zaklopim, ali ne mogu je ispustiti iz ruku. Držim je i šetam gore-dolje po kući, kao kokoš bez glave (tako barem kažu, nikad nisam vidjela bezglavu kokoš). Čudne su te misli na dane tektonskih potresa, urušava mi se život a ja razmišljam o tome mogu li kokoši zbilja jurcati uokolo bez glave. Nevoljko radim reviziju situacije. Da je ogrlica za mene, već bi mi je dao, ne bi je morao skrivati. S druge strane, nije imalo smisla da je sakrije među rublje, kad sam ja osoba koja najčešće slaže to isto rublje. Ne samo da me vara, već je i glup. Ne, ne smijem skakati u zaključke, pretpostavka je majka svih zajeba. Terapeutkinja mi je davnih dana rekla da katastrofalno razmišljanje ne služi ničemu. Sjećam se da sam je tad pitala, što kad ti se u životu dogodi prava katastrofa? Smiješ li onda razmišljati katastrofalno, ili to i dalje nije opravdano? Ne sjećam se što mi je odgovorila, ali po meni bi to trebalo biti dozvoljeno.
Ruši se kamen temeljac našeg svemira. Malo je blesavo što će se cijela stvar okončati na ovako, nakon što smo zajedno prebrodili Sve Ono. Izgleda da su klišeji s razlogom klišeji. Presiječe me poznata bol u prsima. Bacim kutiju u najdalji kut kuhinjske plohe. Uhvatim se rukama o sudoper. Suza od boli ili od bijesa (ili oboje) kapne na kuhinjsku plohu, a ja je instinktivno obrišem krpom.
Osjetim pogled na zatiljku. Netko pokuca na stakla, izvana, a ja poskočim, to se još nikada nije dogodilo, ipak živimo na jedanaestom katu. Oprostite, ne želim smetati, ali vidim da plačete, jeste li dobro? Pita me neznanac u trlišu, s čekićem u ruci. Gleda me plavim očima, plavim poput radnog kombinezona, u kontrastu su s njegovom preplanulom kožom. Nešto u tim očima tjera me u propisni, ružni plač, ne znam što mi je, inače ljudima kažem da sam dobro čak i kad nisam, čak i kad povraćam u bolničkom wc-u, ali ove oči su kao laseri, teško im se sakriti. Mislim da me muž vara, kažem. Pogled mu klizi po mojoj kuhinji, ne zna u koju rupu bi se sakrio, kao da mu je neugodno što je uopće pitao. Sad ne može pobjeći od tog saznanja, zarobljen je sa mnom koja mu se raspadam pred očima. Htjela bih mu reći da je ovo i meni novost i da sam inače vrlo sabrana i suzdržana osoba, ali srećom se zaustavim.
Mogu li ući, pita me, a ja ga puštam, nemam snage nikome ništa braniti, jedva sebe držim na okupu. Neki dan sam gledala emisiju o svemiru. Asteroide na okupu drži samo gravitacija vlastitih krhotina, rekli su, a ja se nikad nisam više osjećala kao da živim u skladu sa svemirom. Trebam popričati s nekim, nekim tko nije moj muž (sad već o njemu razmišljam kao o svom mužu, a ne o Darku, kako su nagli ti prijelazi). Ne mogu ovako uplakana nazvati sestru ili najbolju prijateljicu, one će pomisliti na najgore. Nemam snage nadugo i naširoko objašnjavati situaciju. Dosta mi je tješenja drugih ljudi za cijeli život.
Ne, sad će mi baš dobro doći ovaj neznanac koji je s lakoćom ušao kroz prozor i smjestio se za moj – naš – stol, kao da tu pripada. Ni njemu život nije bio lak, kaže. Roditelji su mu umrli kad je bio dijete. Bolest. Moji su poginuli u automobilskoj nesreći, kažem, blago ti se, odvraća, već smo na ti. Tvoji barem nisu ništa osjetili, kaže, moji su se napatili. Nakon toga je kruh tražio daleko od kuće. Našao ga je u kući bogate, usamljene starice. Služio ju je, čitao joj i praznio noćnu posudu. Slušao je njene priče o mladosti i starosti daleko od djece, koja su se sada smiješila samo s fotografija. Bolest se raskomotila u raskošnoj kući, njen smrad nije se mogao osjetiti sve dok nije bilo prekasno, kao ugljični monoksid. Sredstvo za čišćenje izgrizlo mu je ruke, a njeni zahtjevi um. Bilo mu je žao starice, nastojao je dati sve od sebe da joj posljednji dani budu što ugodniji, baš kao što je to činio i za svoje roditelje. U znak zahvalnosti, ona mu je poklonila ogrlicu. Daj je svojoj ženi ili kćeri, ako je budeš imao, rekla mu je. Bilo mu je neugodno, ali što će, ona je bila toliko uporna da ju je morao prihvatiti. Smrt se šuljala kućom, a onda ju je jedne noći napokon i odnijela. Idućeg dana kuća je bila puna nepoznatih ljudi koje je do tada viđao samo na fotografijama. Gledali su ga kao uljeza. Gdje je ogrlica, pitali su ga. Poklonila mi ju je, rekao je, ali nisu mu vjerovali. Ukrao si je, optužili su ga, i koliko god im objašnjavao, nisu mu vjerovali. Prijavili su ga policiji. Osramoćen i optužen, nakon šest mjeseci u zatvoru opet se našao na ulici. Okaljanog imena, nitko ga nije htio zaposliti. Nekim čudom sreo je poznanika koji je radio na gradilištu i evo ga sad tu, posao je naporan ali ne žali se, marljivo radi i savjest mu je čista, to je najvažnije, na kraju krajeva.
Bila sam zmija začarana frulom. Toliko sam se uživjela u njegovu priču da sam uspjela zaboraviti na vlastiti jad. Moji problemi činili su se iznenađujuće podnošljivima, kao da gledam Zemlju iz svemira. Nisam sigurna je li išta od toga što mi govori istina, ali nudim ga kolačem i pivom, idem samo čas do ostave, tamo držimo pivo, stvarno nije nikakav problem, govorim. Kolač je prihvatio, ali pivo je ostalo netaknuto. Ne smije piti dok radi, kaže. Ja se lecnem kad pomislim da sam ga zamalo navela da pije dok radi na skeli nebodera, pa brzo sklanjam pivo za slučaj da se predomisli. Sad se zbilja mora vratiti na posao, kaže, iako mu je bilo drago. Zahvali se na kolaču, a ja njemu na priči.
Kad sam se vratila u kuhinju, ogrlica je nestala. Mrštim se i gledam okolo. Da je nisam ipak vratila u ormar? Pretražujem sve, ali uzalud. Spopadne me histeričan smijeh. Provalnik je ukrao ogrlicu koju je moj muž kupio ljubavnici. Ipak ima boga.
Darku nisam ništa govorila. Došao je kasno, pojeo hladne punjene paprike i otišao ravno na spavanje. Ja sam satima ležala i slušala njegovo duboko disanje. Toliko sam se naviknula na mrak da mi se činilo kao da je i sada dan, u nekom drugom svemiru.
*
Idućeg dana, radnici su napokon utihnuli. Fasada je bila gotova. Širom sam rastvorila prozore. Sunce sjaji hranjivo i žuto, leluja poput svježeg žumanjka na hladetinastim oblacima. Gledam svoju – našu – kuhinju, tako je obična i poznata, kao da se ništa nije promijenilo. Na svjetlu sve izgleda drugačije. Možda mi se sve samo pričinjavalo, i ogrlica i strančeva priča. Dovraga, sve je moguće. Ionako sam sa živcima u zadnje vrijeme na “vi”.
Zatekla sam Darka kako kopa po ormaru.
“Jesi li možda vidjela jednu kutijicu? Planirao sam da bude iznenađenje, al ne mogu je nigdje naći.”
Prestao je govoriti kada je vidio izraz mog lica.
“Iznenađenje za mene?” blenem, a on me zbunjeno gleda. Ipak me ne vara, dođe mi da vrištim od sreće, iako me, kad mu ispričam što se dogodilo, gleda kao da nisam baš svoja.
“Ta me je ogrlica puno koštala”, kaže stisnutih usana. “Htio sam te barem malo razveseliti.”
“Žao mi je”, kažem.
“Ne mogu vjerovat da si stvarno mislila da te varam”, kaže. “Nekad si baš glupa, da znaš”, zagrli me.
“Znam”, kažem pokunjeno i loše glumim da nisam sretna.
“Ali toliko si radio…” nastavljam. Šuti, kažem samoj sebi, ne izazivaj vraga.
“Gadna su vremena u firmi. Par ljudi je dobilo otkaze. Nisam htio riskirati da… da se ne budem mogao brinuti za tebe.”
“Ne ostavljaj me samu”, kažem. Nisam sigurna koja riječ ima veću težinu, “ostavljati” ili “samu”, i jesu li svi ostavljeni sami i svi koji su sami ostavljeni. Možda i nema razlike. Ne znam ni što tražim od njega. Na koliko da me ne ostavlja? Nekoliko sati? Dana? Cijeli život?
“Ne idem ja nigdje”, kaže mi.
“Mrzim ovu periku”, kažem. “I ove usrane umjetne trepavice i nacrtane obrve.”
“Mislio sam da se tako bolje osjećaš”, kaže. Odmahnem glavom u njegovo rame.
“Meni su uvijek lijepa. Znaš to, jel da?” Kimnem, i dalje u njegovo rame. Čvršće me zagrli, a onda se odmakne.
“Sve što želim je da budeš dobro. Da budeš sretna, ako možeš. Ako ne možeš, onda barem da budeš dobro. I da ja imam neke veze s time. Da ti olakšam. Puno je toga što ne mogu napraviti. Pusti me barem da napravim ono što mogu. Da se pobrinem za tebe.” Kimnem, što ću drugo, progovorim li opet ću se raspasti. Moji strahovi nestaju na suncu kao žohari obasjani svjetlom u kupaonici. Gledam kroz prozor. U daljini se račvaju tračnice. Mislim da su napravili dobar posao s fasadom. Već je malo toplije.
Iz zbirke “Više ne znam tko si”