Sve je bijelije nebo,
zemlja modrija.
Srne prelete šumom, s tek pola tijela vidljivim iza tankog stabla, ko brze utvare.
Sove lete nisko nad poljem, bez jedinog hu.
Ljeti, tako bi letjeli šišmiši ili lastavice,
svi bismo se veselili ljetnoj večeri.
Ovako, u hladnoći, moramo biti oprezni, jer nema
jedine zrake sunca.
Niti ikakvih buba da stvaraju tihi šum u nevidljivom hodu.
Nema mrava koji na proljeće grade podzemne hodnike ispod naše kuće.
Kad bi se dalo ovako živjeti, bez da trebam tebe ili bilo čega drugog!
Al stvari, su zamišljene drugačije:
ja da sjedim pored prozora, ti da ne dolaziš.
Ti kad dođeš, prozor da se pretvori u ogrebotine.
Prekrivene mrazom, one da svjetlucaju na mjesečini.
Zimsko polje usred ničega.
Između polja i bilo čega drugog stala bi galaksija.
Čisto naivna odsutnost.
U grlu je krhotina, ali se je ne da vidjeti,
neka vrsta poetskog samoranjavanja.
Kao kad se noge odsijeknu od tijela i same
odu skočiti.
Treba pobjeći od svake pomisli na ljubav,
raditi nešto korisno s rukama,
nožićem nešto presjeći,
il ponovo odseliti.
Zaigrati igru sa samom sobom, kao:
ajde, izađi sad u ovu tamu i nepoželi noćas tiho umrijeti.
Kroz grane je probijalo svjetlo,
narančasto, meko i toplo na dodir.
Pitko i tekuće, pjevušilo je
dok su nas ostavljali muževi,
dok su se djeca igrala u lokvama,
dok su prijatelji živjeli svoj život, a lišće
padalo na mokri asfalt.
U dodiru s kožom pretvorilo se u vrijeme.
U dodiru sa staklenom bocom u narančaste cvjetove.
U dodiru s vodom u oblake, u dodiru s okom
u bolest.
U dodiru sa željom u hihotanje.
U dodiru s čelom u misao ošinutu zrakom sunca.
Zovem se Eva,
ali ne ličim na sebe.
Nemam ni kosu do koljena, ni meko šaputanje.
Nisam zaspala pod stablom, u toploj travi, okupana jutarnjom zrakom,
ah, sunca.
Zovem se Eva.
Iz asfalta sam uzgojila nekoliko pahulja i jednu crvenu ah, ružu,
čije su latice završile u u gejšinoj punđi.
Iz asfalta sam uzgojila miris oleandra.
To su dvije posve različite ljubavi, ako ih usporedimo,
ovu koja dolazi odozgora i ovu dole.
Jedna se manifestira kao glazba,
druga kao manično razbijanje stakla.
Zovem se Eva.
Kad sam se naučila skrivati iza vedrog osmjeha, postala sam zbilja opasna.
U ovratnik košulje kad sam srebrom ušila sjenu risa.
Na, evo vam jabuka.
Evo vam puna šaka zemlje.
Iz moje utrobe rastu sva stabla, a iz grla maćuhice.
Imam izgrebane ruke.
Previše mačaka oko nepospremljene kuće i neodgojenu djecu.
Gubim živce.
Gubim elastičnost trbuha u koji su se urezale oči
konobara i mornarov palac,
al imam sjenu koja se produžuje i raste kao kosa.
Onog jutra kada me je stvorio, Njegov se krik pretvorio u orla
a ljubav u sunce.
Moja je pala u ranjivost.
Eva nije šumska životinja.
Plaha je poput lisice, ali je puno savitljivija.
Noću gubi sjenu i sjedi u središtu svega,
vezuje lišće za paučinu.
Eva nije sjena stabla.
Okomita je poput breze, ali manje poetična.
Jutrom rastjeruje ptice s grmlja.
Rastvara strukturu mjesečine i tjera je natrag na nebo.
Da ne bi ostala sanjiva čitava šuma,
kao u japanskom filmu,
da seljaci ne bi pozaspali u polju od čežnje za nebom.
Eva nije ognjiva zvijezda.
Zatvara se u sebe.
Ponekad propada u lišće, poput vidre.
The box
Izradit ću si kutiju.
Drvenu kutiju i prefarbat je u plavo.
Nebeskoplavo, boju ljetnih suncobrana.
Kada se bude otvarala ništa neće zasvirati jer
to neće biti muzička kutija,
biti će obična,
s drvenim poklopcem.
Sve ću redom spremiti unutra.
Da ne nabrajam, znači
sve.
Držat ću je čvrsto kada počnem propadati
u očekivan bezdan.
Nema tu nikakvog iščekivanja,
nema osjećaja za avanturizam,
nema anđela koji bi me u zadnji tren
uhvatio za pete.
Radi se o mogućem padu
u ništa.
To je sve.
Ako padnem, na koncu, ako zbilja padnem,
ni pijana ni trijezna, ni glasna ni tiha,
a nikakav me anđeo ne uhvati za majicu ili kosu,
uzet ću sa sobom kutiju.
Sve će pasti skupa sa mnom.
