Prolog
Imao sam osam godina kada sam prvi put osjetio onaj pravi strah od smrti. Tog dana, nakon dvadesetominutnog moljakanja i povlačenja za rukav, uspio sam nagovoriti babu da me odvede do moje omiljene slastičarne u mahali.
Moja radost za šampitom splasnula je kada sam umjesto čika Mirse, poslastičara, ugledao nekog nepoznatog čovjeka iza pulta s kolačima. Zabrinuto sam pitao babu gdje je čika Mirso, a on je to isto upitao novog poslastičara. Ovaj je rekao da je Mirso umro i da je on sada novi radnik. Babo je zatražio šampitu, a ja mu rekoh da sam se predomislio i da je više ne želim.
Hodali smo prema kući i babo me upita:
– Kako si onako naglo izgubio želju za šampitom?
– Eto tako – odgovorih tužno.
– Je l’ to zato što čika Mirse više nema?
Tada me obuze paralizirajući strah koji me poče gušiti. Odjednom me strefila ta užasna spoznaja da Mirse više nema, da je nestao, da ne postoji. Nije meni bilo toliko žao čika Mirse, koliko me obuzeo strah od pomisli da će i moji roditelji jednog dana umrijeti, kao i svaka druga osoba u mom životu i izvan njega. Na kraju svega, došla je i ta užasavajuća pomisao da ću i ja jednoga dana prestati da postojim. Strah je izrezao moje malo srce na komade, sječivom oštrim poput očeve britve.
Pao sam na pod, zgrčen, i počeo neutješno plakati. Babo me podigao u naručje i tješeći me odnio kući.
Narednih dana uronio sam u duboku i bolnu tugu. Ležao sam u krevetu, kao bolesnik, po čitav dan sam vrištao gušeći se u suzama. Roditelji su bili prestravljeni i zabrinuti, nisu bili sigurni da li me trebaju voditi hodži ili psihologu.
Srećom, za pomoć se nisu obratili ni jednom ni drugom, u posjetu je došao meni dobro poznati kućni prijatelj doktor Orhan. Taj čovjek, visokog čela, debelih obrva i sitnih mudrih očiju, bio je mrtvozornik.
Nakon što je popričao sa mnom, mojim roditeljima je rekao da bi najbolje bilo da me on povede u obilazak mrtvačnice. Babo i mama su bili zapanjeni i šokirani tako čudnim prijedlogom, a on im je objasnio da će obilazak na mene uticati terapeutski. Uspio ih je nekako uvjeriti, ni sam ne znam kako, i na kraju sam otišao s doktorom Orhanom u mrtvačnicu.
Prostorija je bila uska i hladna, osvijetljena neonskom svjetlošću. Na sredini prostorije bilo je poredano pet stolova u nizu, a na njima pet mrtvaca. Doktor me doveo do prvog stola, prvog mrtvaca. Počeo sam ubrzano disati kada sam izbliza pogledao njegovo nago beživotno tijelo. Doktor mi reče da se ne bojim i da nema razloga za strah.
– Nije smrt tako ružna kao što se čini. Postoji neka poetika u svemu tome.
Bacio je pogled preko leševa na stolovima.
– Vidiš dječače, kada čovjek umre, život se postepeno gasi. Prvo, u tijelu dolazi do prestanka cirkulacije. Zbog toga se krv, pod uticajem gravitacije, slegne u krvne sudove najnižih dijelova tijela, u zavisnosti kako je tijelo položeno nakon smrti. Ako se čovjek objesio, krv će se spustiti u noge, ako je ležao na boku, krv će se spustiti u bočne dijelove tijela.
Prišao je mrtvacu koji je ležao na leđima i okrenuo ga na stomak.
– Ako je bio okrenut leđima prema zemlji, to onda izgleda ovako.
Koža na leđima, rukama i nogama, bila je ljubičasta, kao da ju je prekrila jedna velika modrica.
– Šta je to? – upitao sam iznenađeno.
– To su dječače mrtvačke mrlje, livores mortis. Priđi bliže, pogledaj malo bolje šta se u njima krije.
Prišao sam i zagledao se u tu ljubičastu fleku. U mrtvačkim mrljama ugledao sam slova.
– Kakva su ovo slova?
– Ponekad, kod nekih ljudi, u mrtvačkim mrljama se kriju priče.
– Priče? – rekoh s čuđenjem.
– Da dječače, priče o smrti, priče koje ćeš ti pročitati, priče koje će ti pomoći.
Zamahnuo je rukom kroz zrak pokazujući na sve leševe u prostoriji.
– U svakom tijelu krije se jedna priča. Pet tijela, pet priča. Čitaju se kao knjige, jedna strana tijela kao jedna stranica. Dok budeš iščitavao stranicu s leđa, krv će se polako slijevati prema stomaku. Kada pročitaš posljednju riječ s leđa, tijelo ćeš okrenuti, a na stomaku će te čekati sljedeća stranica i novi dio priče. Tijelo ćeš prevrtati tokom čitanja kao da listaš stranice knjige.
Nagnuo sam se iznad mrtvaca i na njegovom vratu pročitao naslov: Čovjek od novinskog papira. Počeo sam čitati prvu priču ispisanu u mrtvačkim mrljama.