Padala je kiša. Sjedio sam u autu iza babe i gledao kroz prozor u kuće i livade koje su mi se smjenjivale pred očima kao na nekoj filmskoj traci. Mama je sjedila na suvozačevom mjestu, a Merima iza nje vezana u svojoj sjedalici.
Kapi kiše udarale su po prozoru i rasprskavale se poput vjetrom raspršenih sjemenki maslačka. Lupkale su po krovu auta u ravnomjernom ritmu, dok se u daljini čuo šum pljuska. Gledao sam ljude koji su rubovima kišobrana prekrili svoja lica, kao da su jedva čekali da se sakriju ispod te jesenje maske i da izbjegnu pozdrave s mrskim komšijama i poznanicima, a možda čak i prijateljima. Sve je izgledalo sumorno i depresivno, s nekom notom nostalgije. Brisači su monotonim pokretima skidali slojeve vode sa šoferšajbe. Vjetar je snažno puhao, kao da je prkosio kiši. Na pragu jedne kuće nakratko sam ugledao žutog mačka koji je lizao svoje mokro krzno. Prolazili smo kroz aleju starog drveća. Kiša je umivala posljednje žute listove koji su ostali na granama. Neki čovjek je bezbrižno hodao po blatu između drveća, dok mu je kiša natapala kosu i odjeću. U autu niko nije pričao, niti se s radija čula muzika ili bilo kakav ljudski glas, samo zvuk kiše koja je lupala po krovu i daleki zvižduk vjetra.
Automobil se zaustavio pored štale. Izašao sam, zalupio vrata i kroz blato pretrčao do kuće. Stao sam ispod strehe, obrisao kišu s lica i pogledao iza sebe. Mama je nosila Merimu u naručju, prekrivajući joj glavu rukom. Babo je zaključao vrata auta i na vrhovima prstiju krenuo kroz blato prema kući, trudeći se da što manje uprlja svoje nove cipele. Kada je došao do mene, cipele su mu bile blatnjavije od mojih. Nešto je nerazumljivo opsovao, a mama ga prostrijeli pogledom i reče mu da ne psuje pred djecom.
Dedo je otvorio vrata i s onom poznatom toplinom nam poželio dobrodošlicu.
– Hajde, ulazite brzo dok niste pokisli, majka mu stara! – reče dedo, a mi obrisasmo blatnjave cipele od otirač i uđosmo.
Izuli smo se, skinuli vlažne jakne sa sebe, objesili ih na staru drvenu vješalicu i uzeli priglavke koje nam je dedo podijelio. Odabrao sam one svoje najdraže, plave s crvenim baklavama.
Za dedom smo ušli u dnevni boravak. Tamo je bilo izuzetno prijatno od toplote koja je izbijala iz stare peći na drva. Nana je sjedila u stolici na sredini prostorije, leđima okrenuta prema nama. Bilo je to pomalo čudno, jer je skoro uvijek sjedila pored prozora. Svi su otišli za dedom i posjedali na ćilim ispred nje. Ja sam stajao na vratima zbunjen i blago zabrinut. Dedo me je pogledao, mahnuo rukom i tankim glasom rekao da im se pridružim. Na stopala sam navukao priglavke, bojažljivo im se približio i sjeo među njih na ćilim ispred nane.
Svi su se čudno smješkali i kao da su nešto iščekivali dok su gledali prema nani. I ja sam onda u nju pogledao. Tamo gdje je nekada bilo lice i glava, sada se nalazila gomila stonoga uokvirena maramom. Stotine stonoga hodale su jedna preko druge u unutrašnjosti zavezane marame. Uskomešana masa insekata formirala je oblik koji je podsjećao na nanino lice. Položaj njenog tijela bio je spokojan dok su stonoge gmizale preko njega. Svi su nestrpljivo čekali insekte koji su izlazili iz mase i silazili niz njeno tijelo.
Babo je prvi uzeo stonogu s njene noge i primakao je svom licu dok se ona koprcala u njegovoj ruci. Zagrizao ju je kao poslasticu i zakolutao očima. Sljedeću stonogu uzela je mama i dala je Merimi. Ona ju je uzela svojim sitnim rukama i zagrizla. Polovina stonoge virila je iz njenih malih usta, a bespomoćni insekt se odvratno uvijao ispred njenog nevinog lica. Dedo je zgrabio stonogu s naninog stopala i smazao je u jednom zalogaju.
Dok je vatra pucketala u peći, oni su žvakali te odvratne insekte s takvim zadovoljstvom kao da jedu najslađe nanine kolače.
