Došao je na stanicu u jednom dahu. Trčao je, naravno, kao što se može i pretpostaviti. Nije to bilo obično svakodnevno trčanje. Trčiš da budeš ljepši, zgodniji i za koju nijansu, svakoga dana, bolji od sebe. Njegova trka bila je dosta više intimnija od ove koju smo maloprije opisali. Znate, nije svaka trka ni dobra. Recimo, dok je trčao u nekoliko navrata je mogao izgubiti ono što ima: glavu i ostale ekstremitete i dijelove o kojima nije mnogo mario. Kada je na hiljaditom koraku ugledao ženu kako se naginje dok prolazi ulicom, otmjeno i provokativno, mogao je, ne sluteći, udariti u stop čim bi okreni glavu od žene. Nije, kao što sada možete i pretpostaviti, puno mislio o tome. Jednostavno, trčao je onako kako je mogao. Ni previše obično niti svakodnevno. Intimno! U toj mjeri da ne okasni na autobus u ovoj zemlji koju i nije poznavao uspio je primijetiti nekoliko stvari: ženu dok trči, dijete dok liže sladoled, zgradu koja je sličila na kapu ili, bolje reći, vosak koji se, čim bi uđi u zgradu, počeo topiti i nestajati u vama. Jedna i previše neobična slika za njega. On je došao iz jedne druge zemlje u kojoj cvijeće i danas ima smisla u kosi, jedna poštanska markica budi čežnju i sjećanje. Na glavnom satu u gradu vidio je da nema sata, tačnije, nije bilježio vrijeme. Kazaljke nisu bile na onom mjestu na kojem bi trebale. Prije će biti, ako se bolje pogleda, taj sat u toj zemlji bio je kao relikvija u koju se gleda i šuti kao u šahovsku tablu, koju ne zagledate previše: vidite da je to sat, ali nema kazaljke. Jedino što ima jeste osjećaj relikvije i čuda koji je stvarao u njemu. Ostale nije smio ni pitati o tome, plašeći se da ne ispadne glup i nedokazan poput dječaka koji liže sladoled. Kako će, pobogu, pitati sve druge kada jasno vidi da oni ne gledaju u sat niti ih to zanima. Svako ide svojim putem. Neki trče ne bi li stigli na autobus. On je trčao u jednom dahu. Kako se, molim te, našao u toj zemlji. Prvo je pomislio da je propao kroz kakvu rupu i ta mu se mogućnost činila mogućom i najiskrenijom. Pasti u rupu i sanjati da padaš sve dok ne padneš u provaliju i dok vidiš da san nije šala i da često zna biti više realističniji od samoga života. Padati i sanjati i misliti da putuješ dok, zapravo, padaš. Sve te misle bile su mu moguće dok je trčao i došao tamo gdje je mislio da jeste. Nije, izuzev ovih misli, pravio probleme sebi šta mu se moglo desiti dok je trčao. To su bile moguće stvari, ali previše su ga mučile kazaljke kojih nema, ali pokazuju vrijeme, sata koji podsjeća na vrijeme, ali nema kazaljke, zgrade od voska za koju nije siguran da je mogla sličiti i sladoledu koji čim bi se našao u kornetu bivao pojeden. Sladoled i kuća od voska i sat stvari su koje su mu se kotile i rojile u glavi poput mravi. Sjetio se, usput rečeno, i jedne priče o mravima. Nije imao pametnijega posla, nego se sjećati mrava.
O mravu i mravinjaku, o čudu i mravu koji se uspio izdići iznad mravinjaka.
Jednoga dana dok su mravi (primijetit ćete da formulacija jednoga dana, zapravo, sliči onom zavičaju iz kojega je i došao ovaj koji se sjećao mrava) skupljali hranu i ostale neobične stvari za svoj mravinjak, jedan je mrav, dok je sunce klizilo niz horizont, zalutavši, naišao na čudo. Zapravo, pravo je i bilo čudo što se uspio kako-tako vratiti svojoj zajednici. Nakon što je ulazio u mravinjak imao je šta vidjeti: stražari su ga čekali. Vidjeli su da nosi neobičan teret na sebi, pa vele, ovo je ono što su čekali čitav svoj vijek. Odmah je bio izdvojen i smješten u sanatorij za ispitivanje mravljih ludorija i svih onih koji su uspjeli se odvažiti. Čudo je, i prije nego što je mogao to mrav uočiti, bilo bod nadzorom stražara i vijeća mrava. Počeli su vijećati. Počeli su iznositi i laži i pohvale, potiho, na račun čuda i mrava. Čudno je, veli prvi u mrava, to da je njemu pripalo zadovoljstvo da nam unese tu stvar, uglačanu i lijepu, u našu zajendicu i uznemiri nas time. Mi ćemo morati ga ispitati i uvidjeti odakle nam prijeti opasnost. Vijeće je bilo završeno. Mrav, koji je donio čudo, povrijeđen i utučen zbog načina na koji su ga prihvatili, bio je smješten u pomenuti sanatorij da čeka ispitivanje. Istina, potrajalo je to mjesecima. Procedure su bile preduge i mrav je, nakon svih ispitivanja, prebačen u ćeliju u kojoj je postao još luđi i bjesniji. Nije više htio govoriti. Jednoga jutra nije ustao živ. Vijeće je, za čudo veliko, nakon toga proglasilo ga čudom i na njemu počeli zarađivati novac. Dolazili su drugi mravi iz komšijskih mravinjaka. Divili se čudu. Mrav, iako je bio proglašen čudnim, mada mrtav, pao je u zaborav. Jedino je ostalo čudo, uglačano i lijepo, dovoljno da unese nemir u mravinjak. Mravinjak je doživio procvat. Karavane drugih mrava dolazili su i plaćali ulaznicu da vide čudo. Mravinjak je kao nikada postao bogat, raskošan i svečan. No, među drugim mravima pojavilo se još jedno čudo. Znali su da su ostali uskraćeni za prilike i pohvale koje je već imao mrtav mrav. Molim vas, jedan od mrava je rekao, on mrtav ima veće počasti od nas živih i radoznalih. Idemo i mi za čudom. Počela je opća potražnja za čudom. Razvila se mreža, korumpirana i dobro organizirana i nježna za čuda. Čuda su se počela redati zajedno u sobi sa prvim čudom tako da se nakon nekoliko godina izobilja i raskoši nije moglo znati koje je pravo čudo. Sva druga sličila su prvom, ali nisu bila prvo čudo. Tu je, kada su to kolone drugih mrava uočile, već nastao problem. Vidjeli su mravi da je pravo čudo nestalo, ali je i dalje ostalo nešto u tome. Zatrpano drugim čudima, zajednica je postajala siromašnija iz dana u godinu. Vijeće mrava izgubilo je legitimitet. Nastao je opći metež. Siromaštvo i anarhija su postali pravilo ponašanja. Čuda su se raznijela po zajednici gdje niko nije mogao znati istinu prvoga čuda, ali su svi, od mrava do mrava, tvrdili da je njihovo čudo veče od komšijskog. Zajednica je ostala u čudu. Nakon svih dogodovština, mrav-čudo, ostao je u legendi i propasti jednoga mravinjaka. Mravinjak, u anarhiji i čudu, zaboravio je na svoje tradicionalne vrijednosti.
Priča o mravu mogla je, veli on, imati drukčiji kraj. Ta priča jeste bila autentična i sasvim moguća, ali, budući da je priča kao i mravinjak doživjela propast, nije se mogao usaglasiti s tim i tom pričom, odnosno da je mravinjak ostao u zaboravu. Ako bi htio, sjećajući se prve priče, napisati drugi kraj to bi izgledalo ovako.
Nakon što je mravinjak u prvom vijeku pao pod utjecaj anarhije i bezvlašća (pitao se da li je to istovjetno anarhija i bezvlašće) vratio se svojim tradicionalnim vrijednostima. Vijeće mrava na početku novog vijeka sjećalo se svojih prethodnika i krenulo u potragu za čudom. Čudo je sada bilo oživiti i učiniti skladnom zajednicu koju su morali proširivati. Veli jedan od prvaka u mrava kako moraju pronaći novi način vladanja. Jeste, kaže on skupu, ima tu i toga da se mnogi od nas ne podnose, ali u ime zajednice zaboravimo naše nesuglasice i donesimo novi zakon. Zakon je donešen. Sada su svi morali biti sretni i zadovoljni. Pod represijom zakona i zakonodavaca svi su od reda morali biti poslušni. Kao epilog tomu, prvi u mrava je donio čudoknjigu. To je, naime, knjiga u kojoj su sabarana sva čuda naših prethodnika. Iskustvo prve zajednice ostalo je u ovoj knjizi. Molim vas, dobro je pogledajte, jer nećete imati priliku više. Svake prve godine u novom vijeku novi mrav je čita. Evo, zbog napretka, govorit ću nekoliko stvari iz ove knjige. Prvih nekoliko desetljeća sve isto. Zajednica je tekla uobičajenim tokom. Mrav do mrava, trka do trke, uzdah do uzdaha… Sve mravlje pojedinosti i opće i intimne sasvim skladne u prvih nekoliko desetljeća. Ništa neobično. Dakle, mravi u ovoj čudoknjizi bili su pravi mravi. Nisu bili šala i nisu zbijale šale sa drugima ali ni sa sobom sve do jedne godine, koja je prozvana relikvijom i čudnom. Ova čudna godina, kako vidi prvak u mrava, bila je u početku sasvim obična do onoga trenutka kada je čudo postalo čudo i kada se raznijelo da mrav-čudo ima više počasti živ nego mrtav. Ovdje je zastao. Gledao nove mrave. Vidio je njihove strahove. Znao je, ako nastavi čitati, da će znatiželja i čudo kod mrava rasti dotle da bi i sama knjiga mogla biti u problemu. Mnogi će željeti knjigu. Mnogi će htjeti čitati o čudu. Mravi to, vidi, žele što ga i ne čudi. Razumio je sebe i poziciju i morao je djelovati odmah. Dakle, ako se vratimo prvim desecima godina vidimo da su mravi bili skladni i voljeni. Bili su, kao što i vi znate, naša garancija za budućnost, naša nada i čudo u našu tradiciju i narav za koju mnogi iz drugih mravinjaka ne sumnjaju i rukovode se time da nije šala sa nama se natezati čak ni oko jednoga mrava a kamoli čuda. Znate to, moji mravi. Moji medeni mravi. Poslušni i nježni. Vidite u kakvom vremenu živimo. Molim vas, u ime naše budućnosti, oživimo i prestanimo sada, zatvorivši čudoknigu, misliti o čudu, nego, tako je najbolje, učimo o nama samima iz prvih početaka i drugima o nama samima ne predstavljajmo se u čudu… Budite, medeni moji mravi, pravi mravi!
Nakone kontemplacije prišao je biletarnici u nadi da nije zakasnio na autobus.
– Izvinite, molim Vas, je li autobus u B otišao već?
– Kakvo B?
– Moj problem.
– Gospodine, ne budite oholi i glupi. Tačnije, kako vidim vi niste čovjek.
– Kako nisam? Čovjek sam!
– Ne! Vi ste mrav i to što ste se uspjeli propeti do mene govori da ste mrav.
– Kakav mrav? Jeste li normalni?
– Mrav. Lijep. Kako vidim pomalo ste i zbunjeni. Otkuda Vam ideja da ste čovjek. I to što mislite o sebi na takav način, prije će biti i zabluda onoga koji Vas je uvjerio da ste čovjek. Vi ste mrav. I, zar ne vidite? Ovo nije stanica. Zapravo, jeste, ali odavde vozovi kreću, koji ovih dana i ne idu baš često. Redovne linije, zbog rada na šinama, (nekad se šine znaju istopiti) nisu pouzdane. Nemojte se više mučiti oko toga što ste i kakav ste mrav. Sigurno je da ste bolji od onoga što je ljetos sakupljao hranu i ogrjev za svoj dom, dok je mu cvrčak pjevao. Možete zamislite takva mrava? Samo radio i nije se znao zabavljati. Ja više volim cvrčke. Eto, da ste cvrčak bilo bi lakše. I to Vaše uporno B sigurno je još jedna provalija ili zabit kakve u ovoj zemlji nema. Stoga, odstupite i Vi i onaj koji Vas je slagao da ste došli na stanicu. Odstupite!
– Kako to? Nije moguće? Molim Vas, pomozite mi… (ostao je u čudu, misleći da nije stigao na vrijeme)
Zbunjen i ostavši u čudu, najednom se zamislio, opet, nad mravom. Zamišljen nad mravom, bio je ubijeđen da je čovjek? Istina, priča o cvrčku i mravu nije mu bila poznata i nije znao ko to priča. O kome je govorio čovjek na biletarnici? Kome je govorio? Cvrčku? Mravu? Njemu? Kome, pitao se sve vrijeme. Nije mogao biti siguran u samog sebe. O satu nije više razmišljao. Pogled je padao ispred. Hladan i čudan! Zanijemivši nad čudom, sada svojim, nije se pomicao. Jedan hladan i zbunjen stajao je, cvrčak ili mrav, čovjek ili neko drugi, dok su zgrade, kao da su od voska, počele se topiti redom i autobus sa perona deset krenuo je u B.
