1
On stoji. Čeka. Na bosa stopala je montirao sandale koje su nakon svakog ljetnog pljuska gubile svoju elastičnost i mekoću tankih kožnih remena kojim su bile ispletene. Volio sam slušati njegova predavanja o sarajevskim kišama i potrebnoj obući za njih. Nije mu bilo važno da li ga neko sluša, a da se čuo – čuo se. Red hvale, red funkcionalnosti, red upotrebne vrijednosti i sandale su postajale jedini izbor za kišu i sunce. Pričao je, kad bi ga navili, kao da pravi tortu. Bila je uvijek velika. Slatka. Ukrašena. Ispričana, pojedena. Nije slagao ni riječi. Sarajevo je Sarajevo. Obukao je široke ljetne, vrećaste hlače. Sive. Sintetička majica s velikom kragnom koja pokriva revere ispod netom ispeglanog lanenog sakoa što se nikad nije dozvolio dovesti u red, boje pijeska, sa tri vanjska, našivena džepa. Oko njega se širi miris pudera za bebe i nerazblažena kolonjska voda i prave granicu do koje mu se može, smije prići. Ne vidim mu lice, ali ga mirišem. Nekad okrene glavu lijevo ili desno tek toliko da mu proviri brk. Zaustavio sam se na deset metara iza njega, sjeo na gelender koji je odvajao pionirski centar od ulice i gledao ga. On stoji. Čeka. Mene čeka. Volio sam ga vidjeti kad se ukopa, stane, kad čeka nešto, ili nekoga. Mene. Ljudi su mu se sklanjali, pozdravljali u prolazu. Ljudi su bježali od njega. Nije bilo razloga za bijeg, ali su bježali. Ljudi koji ga nisu prepoznavali. Na njegovih metar osamdeset i kusur visine se popela obla glava s mekanim očima i blagim osmijehom kojeg je krio iza debelih crnih brkova. Njegova leđa su bila predviđena za vrhunskog sportaša u rvanju i njih su pratile ruke u istoj, teškoj kategoriji. Bilo ga je fino vidjeti i kad, samo, stoji. Kad čeka. Mene čeka.
Ljeto. August.
Mati je odbila još jednom da krene s nama dvojicom. Bilo joj je mrsko viklat kosu, lakirati nokte, karminom crtati po usnama, a onda birati između tri kostima, koliko ih je ukupno posjedovala, ganjati kombinezon, lajb, haltere pritezati kako joj najlonke ne bi pobjegle. Bilo joj je ugodnije ostati u kući, provući još jednom kroz ruke dnevne novine, leći, zaspati tupim snom, umjesto da sluša moja sitna prenemaganja oko bilo čega, ili očevu šutnju koja bi prerasla u lekcije i meni i njoj i svima nama. Odbio bih i sam ići, bilo je drugih, meni većih poslova od svega toga šta nam je bilo činiti naredna tri, četiri sata. Mogao sam se bezvoljno vući između šupa, na silu pišati pored Švabine kuće, sjediti na tri stepenice ispred haustora i čekati ne bi li me ko primijetio, ali otac je rekao da se nešto treba uraditi i to nešto se trebalo uraditi.
Volio sam ga gledati kad stoji, kad ne postigne radnu temperaturu i isti takav takt. Tad bi netragom nestao sav bol koji je skupljao u sebi, kad bi on bio on. Znao sam kako nema ništa ni od mene, ni od nas troje, a da nisam napunio pet godina, ali dva, tri takva trenutka godišnje kad on čeka su bili velika, mekana gumica koja me vraćala na fabričke postavke i kao da je bilo samo tad i tu, ništa prije, ništa za sutra.
Na granici je živaca. Oslanja se na nožne palčeve i titra. Otkucava. Kao bomba; Došao je, kao da gledam, prije na red nego je zamislio, stolica se oslobodila, bila očetkana, a, onda, kad te ide-ide te, brico se zapričao i uzeo sebi za slobodno da zareže kose koliko je on mislio da treba. Možda je neko pokraj njega opalio priču o gradskom derbiju koji se odigrao prije deset godina i još žali za propuštenom prilikom u devedesetoj minuti, a da se to desilo, e tad bi sve na svijetu bila druga priča. Možda mu je krojač Blago u prolazu dao kakav savjet kako se lan pere, pegla i održava, a njega žulja lijeva sandala, kljuje ispotiha na malom prstu i za petom i sad bi on da ode do kuće, promijeni obuću, čarape navuče, ali jok, on stoji, čeka mene.
Ne kasnim. Nisu me naučili kasniti. Ili budi gdje trebaš biti u vrijeme kad treba biti, ili se ne pojavljuj. Znao sam uračunati nepredviđeno i bio sam gdje treba biti. Naučili su me kako je bolje čekati, nego da te čekaju. Zašto si išta dogovarao, zašto si pristao, ako misliš, hoćeš zakasniti? Moji su uvijek bili u nekoj žurbi, u drobljenju sebi u bradu i kojoj na glas izgovorenoj poganoj psovci, u dugom koraku, oznojeni i s viškom riječi, jedne riječi, koja se lako probijala kroz usta gurana jezikom – Kasnim, kasnim, kasnim. Tako su i jeli, pili kafu. Meni je vrijeme bilo rastegljiva kategorija. Imao sam vremena na prosipanje kad bih ležao pod antibioticima, ili netom primljenoj injekciji. Kad bih se oslonio na svoje noge sve zadataka koji su mi bili dodijeljeni bih odrađivao brzo, bez napora. I nisu bili neki zadaci, ali su bili svakodnevni i bili su moji. Nastavni plan i program su bili napravljeni kako bi ih svi mogli i trebali zadovoljiti. Ja sam htio biti svi, niko nije htio biti Ja, tako da sam i tad imao vremena za nešto drugo, treće. Čitao sam stripove koje je neko nazvao crtanim romanima, pamtio dijaloge, doskočice koje su se ponavljale iz epizode u epizodu, stajao sam ispred haustora i slušao sve priča koje su se pričale, koliko god se one ponavljale i dobivale na sadržaju, broju likova i završecima u zavisnosti ko priča-direktno upleteni, ili kakav deseti koju je čuo priču iz treće, četvrte ruke. Ručak je imao svoj termin, večera je bila klizna, a jutrom se nikad nisam probudio kasnije od 8 sati i 20 minuta. 8 i 20 i bez vekera, ako ničeg nije bilo ispred mene – škola, putovanje, ubacivanje ćumura i drva kad dođu.
On stoji, čeka, ja gledam. Skačem s gelendera, koljena mi klecaju, prilazim mu. On izvlači obje ruke iz džepova, saginje se, smije se da su mu brkovi dotakle uši, ljubi me u glavu. Kratko Idemo i krenuli smo jedan uz drugog, gdje on prati moj korak, grli me i ponekad jače stisne mi rame, vrat, kosu. Želio je nešto da mi kaže, nikad nije rekao, ali sam znao i šta je htio reći, kojom bi bojom glasa to rekao, koliko nisko bi mu se brkovi spustili, kako bi mirisao dok to kazuje. Sve sam znao.
2
To što sam sve znao je svaki naš izlazak, svako sjedenje za velikih kiša uz zatvoren prozor kroz koji se, pod obavezno, probijala voda, kao i velike hladnoće kad se zidovi ne mogu ni pristojno zagrijati, pretvaralo je zajedničko vrijeme u šutnju. Nije bila teška, ali je pritiskala, štipala. Mati bi se izgubila u već pročitanim dnevnim novinama, a stari bi gledao kroz prozor u nebo. Jedno vrijeme sam se krio iza udžbenika, ili kakve knjige za lektiru, a onda sam, samo, gledao u njih dvoje, vario ono šta sam vidio. Nisam trebao znati i još sve znati. Trebalo mi je… Ništa mi nije trebalo, sad mi treba glupe, nevezane priče o njegovom poslu, o trajnom bolu leđa, o vidu koji je progresivno gubio od svega što ga je opkolilo. Evo, baš sad, trideset godina nakon što je prešao u lakoću, u to da sve zna, u sjećanje. Moje sjećanje. Tegoba. Moja tegoba. Ona osnovna, ona najčvršća, na kojoj možeš sazidati kulu Babilonsku koja će dohvatiti i nebo, koja će otići daleko i još dalje, jer su joj temelji dobri. Šta im je prolazilo kroz glavu? E, to sam saznao, sad znam, sad sam jak kao moji temelji, moja tegoba, moj život. Sad šutim. Nikad nije kasno saznati razloge za šutnju koja govori više nego što bi ikad iko rekao, napisao, pročitao. Nikad.
3
Uvijek smo upadali u gužvu, uvijek je neko bio ispred nas i kad bi nam rekli da se pojavimo tad i tad, tu i tu. I za lomove ruku sam čekao; Baka Ruža je rekla, naredila, ne znam više, kako se trebam dovući do vode u zajedničkom mokrom čvoru gdje će mi pomoći da operem musavo lice, prljave ruke i koljena. Otac se trebao pojaviti najkasnije za pola sata. Po njemu se mogao navijati sat, a ne da on navija sat po TV dnevniku. Skupio sam sve klikera s kojima sam zadnja dva sata igrao, strpao ih u platnenu vrećicu, gurnuo ih u džep i na zadnjoj od tri stepenice sam zakačio otvorenom sandalom i… Desna ruka je pukla na dva mjesta. Haos je uslijedio kad se otac pojavio na vratima, trka do doktora, čekanje uz ogroman grb sa pet baklji koji je bio prislonjen na zid i pokrivao ga skoro cijelog. Nigdje nikoga, ni doktora, ni sestre, Ružina panika, Dobar dan, nešto ste trebali, otključavanje kartoteke, izlazak mlađahnog bradatog doktora, pregled između drvenih rafa, moja bol, RTG, gips majstor, Vidimo se za dvadeset osam dana. Navikli smo bili na čekanje i o tome se nije razgovaralo. Sad samo ja čekam. Čekam šta god, čekam da vidim njih opet; Kome govoriti koliko me je bilo strah ostarjeti bez njih dvoje, strah od kako će oni mene prepoznati kad im se pojavim sijed, ošišan skoro do gola, razvaljen od kakvog gelera velikog kalibra? Kome? Svima! Neka se smije ko god hoće i koliko hoće, ali je bilo tako. Danas nije tako. Danas znam. Temelji su temelji i ne tražim da mi bilo ko oprosti što i temelje spominjem svako malo. Danas znam da ću ja njih prepoznati, oni će imati onaj lik kojeg sam zadnjeg zapamtio; Mati se nasmijala na vratima u neka doba noći, rekla da ne pretjerujem, jer ako nisam do tad, ne trebam ni od tada toliko vremena provoditi s udžbenicima i kako će sve biti u redu. Nepunih šest sati kasnije me je otac probudio i… Par godina kasnije kuhinja je bila puna ženskinja, komšinice, njihove snahe, kćerke, su se vrzmale oko velikog stola, šporeta na čvrsto gorivo, čula se lupa šerpi, lonaca, tanjira, česme što je kapala sve više i više kako su je neke tuđe, nevješte ruke upotrebljavale, otvarale i zatvarale. Graja. Vika. Priča o svemu šta bi nekome u trenutku palo na pamet. Odmah bi se stvorila dva tabora. Jedan bi jedva dočekao da popljuje sve rečeno, drugi bi odobravao onu koja bi rekla šta god da je rekla. On bi izvukao stolicu bez naslona na balkon, leđima se naslonio na drveni štok, prebacio nogu preko noge, prekrstio ruke u visini grudi i gledao nigdje. Miran. Tih. Zavezan. Prepolovljen. I tako pola godine dok… Nije bilo nikoga tog jutra da me probudi, da mi kaže kako sam ostao i bez njega; Kiša je padala dan iza. Početak oktobra, ništa novoga. Osjećaj praznine se uselio negdje duboko u meni i nije mi dao da dišem još kad sam ga jučer ostavio na intenzivnoj njezi neurologije. Nije bilo dočeka, rečeno mi je šta je rečeno, profesionalno, uljudno, bez ijedne emocije. Bacio sam kišobran kroz zatvorena staklena vrata koja su se otključavala samo za otpust, posljednju vožnju do mrtvačnice. Niko mi nije ništa rekao. Ordinirajući doktor me odveo do svojeg brloga, ponudio cigaretom.
4
Dosada kao takva nije nikad dolazila u obzir u naših četiri, osam, deset zidova i nakon toliko korištenja Nedosade mogu reći kako je dosada kao takva, bez i sa definicijom tek izmišljena đakonija koja služi za nametanje onima koji nemaju šta reći, koji ne mogu ništa svojim rukama uraditi, ali im je jezik i lopatom i šakama i čime god, čisto ortopedsko pomagalo. Odmor je odmor i on nema nikakve sličnosti s dosadom i izvlači se, vuče korijen iz nedosade.
5
Danas, evo baš sad, sam prešao broj svih očevih koraka. Za majčine korake nisam siguran, ali mislim kako sam i njih preskočio. Nisam siguran, jer ne znam koliko je potrebno da iz ulice Cetinjske dođeš na Avalu i da… Jednom sedmično, petkom, je oblačila isprane velike haljetke đeneraličine kćeri, stavljala cipele, ili sandale, ko zna kako je u Beogradu, na vrh velike pletene korpe i kretala bi ka tom govnu od brda, tom vidikovcu. Petnaestak kilometara do tamo, dvadesetak kilometara natrag. Protuusluga za živjeti i jesti. Bosa bi se probijala pokraj švapskih straža i punktova i još koje vojske koje su marširale prestolnicom. Đeneral se krio u zemunici i čekao da se sve završi. Ma, prešao sam pod garant. Brdo je na manjoj nadmorskoj visini nego moj grad, a ja sarajevskih brda imam više u nogama i ne kao protuuslugu, nego čistu zadovoljštinu.
Svi ti koraci, moji i njihovi zajedno, trideset i nešto godina kako su prestali koračati, nisu mi donijeli nikakvu mudrost, nikakav odmak. Jutros, star onoliko koliko su oni imali kad u umirali, sjedim i nemam dovoljno cigareta da ih spržim uz duplu dozu kafe. Nije mi prvi put, ali nisam se navikao, nisam se odrekao. Učili su me strpljenju. Onom izvornom, onom strpljen-spašen. I strpljiv sam. Jesam. Fakat jesam. Ne govorim kako će jutro promijeniti sve, nekad kažem Novi dan, nova nafaka, nekad tek sjedim bez riječi i… I kroz glavu sijevaju svi, i one i oni i situacije kad nije bilo mjesta za strpljenja. Strpljenje jeste šire nego ga prikazuju, strpljenje je drugačije nego sve priče koje kazuju o njemu.
6
Šutnja i priča u poluglasu nekog čudnog opsega koje moje uši nisu mogle pratiti, čuti, su moje djetinjstvo učinile zanimljivim. Počeo sam čitati s usana. Nisam postao nekim majstorom, radi svekolike buke, nametanja, nadglasavanja kada bih vrijeme provodio vani, a krenuo sam vrijeme vani trošiti više nego mi je bilo dozvoljeno, ali bio sam dobar. U to isto vrijem sam naučio tumačiti pokrete ruku, okretanja glave u lijevu, desnu stranu. Kasnije je sve postalo glasno, preglasno, a oni su bili sve tiši i tiši, na kraju su imali zašivena usta. Svojom rukom zašivena. Kao djeci su im načinili prvi šav, ostavili konac i iglu i čekali da oni sve drugo urade. Zašiju se, ušute. Tu radnju su završili u par sati onoga dana kada sam se rodio, a, onda sam ja krenuo čitati iz očiju. Štivo nije bilo lako, trebalo je naučiti definicije, trebalo je znati šta su aksiomi, o čemu se raspravlja, a šta se ne dokazuje. Jebi ga, naučio sam, ali…
