*
Mati je jednim pokretom ruke odbila da iz šupe izvučem bicikl kupljen jedanaest dana ranije. Sjedam na gelender. Tu su već Senko i velika raja sa svojim budućim suprugama uz priče koje nisu za svačije uši, uz laži koje su namijenjene samo njima. Senku i mene tjeraju do pečenjarske radnje po slane košpice i kikiriki kako im ne bismo smetali i na pola puta do malog špica moja desna podlaktica je pukla na dva dijela. Dvadeset osam dana gipsa do ramena. Ništa novo. U redu, do ramena je bila novina, ali gips, onaj osjećaj blaženosti i gubitka bilo kakvog bola kad majstor završi s poslom za koji je učio, kad gips legne gdje treba, nije bilo novim. Nije bilo potrebe da Senko veli Izvini, koliko god je bio kriv. I Ja sam bio kriv u istoj mjeri. Nisam ni Ja njemu rekao Izvini. Nisam nikad i nikome rekao i šta je bilo i kako je bilo, a bilo je svakako, bilo je da samo on kaže Izvini. Ruka i deset dana nakon skidanja gipsa smrdi na loše tene i znoj usađen u njih i mirisao sam je do povraćanja i evo gledam je sad, grba je jedva primjetna na njoj i miriše na osmi septembarski dan godine sedamdeset sedme dvadesetog vijeka. Snjegovi imaju poseban šmek, mraz tad i na njemu drugačije miriše, Sunce drugačije miriše kad se prostre po bjelini. Mirišem. Tuku mirisi, jebu do iznemoglosti. Tražim spas u duhanskom dimu i nalazim ga. Kafa silazi niz nepce, pogurana jezikom koji cijedi šta se više iscijediti ne da, dodajem nikotina, ne previše, ne premalo, taman, naučio sam za sve ove godine, majstor i opet je malo reći i evo me na balkonu, nisu neka doba noći, ali su doba za spavanja, osjetim kako me neko gleda, okrećem se polako, vidim oca, on gleda mene, vrti glavom i odlazi do klozeta. Cigara je već bačena na krov Alijine garaže, čujem pražnjenje vodokotlića, čekam da mi priđe i jebe sve čega se može sjetiti u ta doba, ne prilazi, vrata velike sobe škripe, čujem federe kako se namještaju ispod njega. Od tad uz duhanski dim mirišem i strah. Uz duhanski dim vežem i priče; Zoka je pokucao kasno na vrata, u pidžami sam. Ne volim pidžamu, ali je oblačim redovno. Sreća da je gornji dio dužim, lakše sakrivam jutarnje erekcije, sreća da je guma jača, šira, nerazvučena, iz istog razloga. Mati i otac spavaju, nas dvojica smo popili litarski džezvenjak, fali cigara, ne ide nam se do benzinske pumpe, jer dok dođemo do nje, Zoki je ostalo pola do kuće mu, meni ista razdaljina ostaje da se vratim, njemu se ne ide kući, meni se ne izlazi iz kuće. Kopam po džepovima očevog sakoa i nalazim Filter Jugoslaviju, neotpakovanu, zgužvanu. Deremo je kao gladni vukovi tek uhvaćen plijen, jednu na drugu palimo, pričamo, ne sjećam se o čemu, ali nikad nam ni jedan razgovor prije i poslije toga nije ličio na taj, nije me dočekala glavobolja s jutrom, nisam postavio sebi ni jedno pitanje, nisam prevrnuo, rasčlanio našu priču. Kad god osjetim da mi je glava prijatno prazna uzmem cigaru, vidim bijeli filter na koji se zakačio bijeli cigar papir, vidim Zoku. Duhan zna mirisati kao priča. Zna! Mirišem.
Blablablamiris je blablablafiziološki osećaj koji nastaje kada zrakom donesene čestice dođu u blablablaonaj dio nosa sa receptorima koje podstaknu blablablapotonje spomenute da pošalju odgovarajući signal blablablamozgu, te mozak, kao takav blablabla…
*
Vrijeme je da privedem prvo pismo kraju. Ništa ti i nisam rekla. Par natuknica je dovoljno da stvoriš priču, a umiješ to. Ne umaraj se. Za slijedeći tvoj potez je potrebno da ti stomak bude pun i da je prošlo podne. Ideš do porodičnog prijatelja… Ovo ispade smiješno. Nekad se znam gaditi samoj sebi. Kako li je drugima? U ovom slučaju – kako li je bilo drugima?
Bojali su se moje mame. To znam. Svi su je se bojali. Ne i ja. Otac je znao načine kako se sakriti, izaći. Otac je znao slušati. Svi drugi… Njena leđa su bila ispravljena, s kontra strane ravan stomak i s pažnjom odabran brushalter su svaku njenu haljinu činili večernjom, onom za izlazak koju nije imala. Kratku kosu, kojoj nije bilo potrebno farbanje ni kad je prešla pedesetu, je češljala rukom. Od šminke je imala samo karmin i lak za nokte i uvijek u istoj boji. Mogla je komotno izaći u grad u onome u čemu je dok čisti po kući, sprema ručak, uz da navuče papuče koje su stajale ispred ulaznih vrata i dalje bi je muškarci pozdravljali nasmijani pogano, žene bi joj se sklanjale s puta. Nije koristila ništa od svojih prednosti, ali drugi su znali s čime raspolaže i puštali je na miru. Jezik joj je bio izbrušen do sjaja, ogledala, a ona je čekala priliku da ga iskoristi, da se drugi vide u njemu.
Znači, sad ideš, na pun stomak, do porodičnog prijatelja. Adresa je na dnu lista. Kad se nađeš pred vratima daj sebi slobode otvoriti drugu kovertu. Prijatno mladunac. Voli te i ljubi tvoja mati. Ne govori da je deplasirano i ne psuj.
*
Sunce se popelo da više nigdje nije moglo. Ni dalje, ni bolje. Mozak je izvadio prašnjave lekcije iz geografije i vrtio ih kao glanc nove, solsticij, ekvinocij, zakrivljenost ose od 65 i nešto malo više stepeni gledano prema zamišljenoj pravoj, nekoj, onoj!, 23 stepena i nešto još, koliko treba dobacit do devedeset, sjeverne, ili južne polu lopte, ulazi u obrtnicu upravo toga radi, radi krive, brzina kretanja oko sunca, brzina obrtanja oko same sebe, ali, fakat, računao, ili ne računao, Sunce iznad mene nije moglo ni metra više. Uživao sam. Trava se pokušavala dići, ispraviti leđa pod njim, a ono, Sunce, na travu, baš kao i na mene, nije obraćalo pažnju. Koja zaostala ptica u sred razvaljene šume se ušutjela nakon jutarnje prozivke i brzog im doručka i sad kunjaju negdje gdje su grane još uvijek priključene na stabla od kojeg vuku vodu, u kojoj svako jutro, bez obzira na klimatske i bilo kakve druge uslove, moje brdo pliva. Sve u svemu, dosadno. Muzika i ples velikih kalibara je zakasnila. Otkazana bila? Ne znam. Nije mi svejedno, ali, fakat, ne znam. Reći nekome kako ti nedostaje grmljavina… Tako nešto se ne govori. Šta mi je raditi? Brojati umijem, ide me, brojim, udaljenost u datom vremenu, nekom vremenu, ovom vremenu, ovom prostoru, brzina rasprostiranja svjetlosti, onako usput, bez definicije iste, utjecaj atmosfere na cjelokupnu toplotu i spektar spomenute, zakrivljenost joj, još jedna zakrivljenost, ne zaboravljam gravitaciju. Mogu, umijem, neću! Treba mi papira, treba olovke, mjere su tu, znam ih, pohranjene su, samo ih uvrstiti treba. Neću. Ima potrebe, ima mjesta i za takvo šta, ali nije važno. Mislim da sam jedini na svijetu, ne samo na mom brdu koje, jadno, nikako da se osuši od krvi, vidio Sunce i mislio o njemu. Bježim od grebanja po staklu, od debatnih klubova, bježim od svega cijeli život i sve me, redovno, stiže. Evo i sada bježim od ovog brda, sebe, bježim ali uteći i da mogu – neću. Neću ni da računam. Neću ništa. Iskreno, čekam od buđenja da Mjesec izviri i digne mi vodu u organizmu. Negdje su mornari, isto tako, čekali Mjesec da isplove, ulove nešto, obraduju djecu nečim, djecu koja su već u dobi od pet naučili tumačiti veličinu i oblik šetača nebom i vjetar koji se igra njima, naučili vezati udicu, popraviti mrežu pokidanu. Negdje. Negdje ljudi spavaju, negdje tek hodaju besciljno, a ja čekam da mjesec izviri, čekam i dočekam, čekam od kako se probudim, pet dana zaredom, čekam šestu noć kako bih krenuo nazad, doma, čekam i osluškujem zvukove šume i novonaseljenih u njoj, čekam da me pozdravi prazna kuća, ali za ovih pet Sunaca sam nakamarao nešto hljeba, štedio na suhim dnevnim obrocima, odustajao kad se kafa pila, krio cigare od sebe kako bih kad natopim svu odjeću u vodi, što se ugrijala na sobnoj temperaturi, sjeo u svoju fotelju, digao noge na stol, zagledao se, ponovo, u nebo i lagano, gologuz, bez erekcije, zapalio, srkao kafu i patvorio prezent, praveći se da sve je u redu. Ipak, samo zapalio i srkao kafu.
*
Nakon preskočenog doručka i litre kafe, jelo koje se našlo ispred mene… Hrana koja su se našla ispred mene… Begova čorba, narančasta pogača premazana maslacem, kojoj su mrve letjele svuda po stolu kad bih je lomio, pečeni kukuruz uz komad pečenog mesa kojeg se dalo kidati viljuškom, krompir na krupno sječen, salata od avokada i tunjevine, sutlijaš posut pudingom od limuna i cimetom. Nije se smjelo reda radi i pristojnosti ostaviti išta na tanjirima, u ćasama. Ostavio sam dovoljno pogače da sve pomažem, ne bih li navalio na zaslađenu rižu, kojoj je se u tragovima našlo, rendane na sitno, limunove kore. Na kraju sam pozvao svog limenog vojnika, koji je rekao-Samo trenutak, a ja, napokon, primijetio kako su skoro sve stolice pune ljudi koji pričaju na granici slušnosti i dotiču se prisno, bilo da nekoga uvjeravaju u svoje tek rečeno, ili pružaju podršku nečijem tek rečenom. Glumatanja nikad dosta, pogotovo ga treba za prijepodne. Tako stvari funkcionišu, predu kao mačka. Zašto kvariti mašinu? Ostavio sam pristojnu napojnicu, izvinuo se radi duljine vremena koje sam proveo, rekao joj da kuharu kaže kako sam rođen i odrastao u Sarajevu i upitao za adresu na koju sam trebao doći. Radosno se nasmijala, uhvatila me pod ruku, stisak joj je bio čvrst, odlučan, a, opet, mekan da mi ne zasmeta, otvorila je teška, staklena, vrata, izašla vani i pokazala prstom. – Da, to je Balkanska. Zahvalio sam se, čak i pružio ruku, što nikada ne radim i krenuo otvarati drugu kovertu.
*
Četrnaest pohabanih vagona i velika crvena lokomotiva su stajali postrojeni, čekali da krenu. Otac i ja smo došli pet sati ranije, probali šetati po gradu i na kraju sjeli blizu teretne luke i gledali velike brodove, gledali utovar, istovar. Nije nam odgovaralo da pričamo. Lučki kapetan, bedevija od skoro dva metra, u tamno plavom, skoro crnom, odijelu i činovima koji su se presijavali i za mraka, sa šapkom navučenom do pola čela, je salutirao na ulaske i odlaske, vrteći papire kroz ruke. Bez grča, bez napora. Bilo je fino gledati profesionalca na djelu.
– Kakav ti je plan?, otac me iznenadi pitanjem. Sačekao sam malo da vidim hoće li ući u objašnjenja, reći kako bi on odradio posao, povezao to s nečim, ne bi li me omekšao. Nije to učinio.
– Nema plana. Sve što sam smislio je – doći gdje je rekla i pročitati njena pisma. Da li je tebi šta ostavila za čitanje, ili ste to riješili pričom?
– …
– Znači, dođem, pročitam i natrag. Ako bude koji zadatak između, riješiti ga. Mora biti neki zadatak. Znaš nju. Dijelila je lekcije, delegirala poslove. Njoj je sve bilo u učenju nečega, nešto se trebalo zapamtiti.
– Da, to je umjela raditi. I išlo ju je.
– Vidi se po nama dvojici, rekoh. Nije ni trepnuo na moje rečeno. Kao da nije čuo. Za zadnje dvije godine sam popustio na svim frontovima. Lažem, krenuo sam popuštati i propuštati još koju godinu ranije i, taman, kad sam krenuo popravljati brane i ustave, korito utezati, ona je našla da ode. Druga mjesta su bila probijena, druge kiše su padale, druge poplave su nanosile mulj na moje obale. Jedno vrijeme sam bio bez pokreta, ali sam se vraćao sebi. Istina, polako, s nekom mirnoćom koja mi nije pasala, ali popravljao sam stvari i brže i bolje. Ovih osamdesetak dana puta dvadeset i četiri sata, jedan na jedan s ocem, su mi godila.
– Znači tako.
– To je bilo pitanje? Zaključak? Hoćeš nešto reći? Hoćeš mi dati materijala za ovih deset sati naprijed, ako gdje na šini nije popustio var?
– Ne znam. Moguće je, a sve što je moguće to je vjerojatno. I obratno, sve što je vjerojatno…
– To sam zapamtio sa devet godina u čekaonici Doma zdravlja.
– Ako imaš nekih dvojbi, pitanja, ako želiš uvesti koji paradoks, tu sam. Možda nemaš potrebe za putovati. Možda ti ja mogu odgovoriti, reći, pojasniti. Da li si otvorio ijednu kovertu?
– Vidiš, to je pitanje. Sad mogu i odgovoriti. Na sve prethodno… Nisam!
– Da to uradimo ovdje i sada?
– Nećemo.
I to je bilo sve šta smo rekli za taj dan jedan drugome. Nisam dao mislima da se kote, gledao sam kroz prozor i samo to – gledao. Zadnje šta sam vidio, prije nego će me kondukter silom probuditi i reći da sam došao gdje sam trebao, je bio natpis – Bijelo Polje.
*
Otac me je naučio samo jednoj molitvi i preveo je na jezik koji sam mogao razumjeti. Pitanja mi nije bilo dozvoljeno postavljati. Nakon što bih je ponovio, rekao kad i kako ću je koristiti, u ruke bi mi montirali strip i odlazili na posao. Kad bi Zagor-Te-Nei završio s pričanjem svog doživljaja, baba Ruža bi koristila priliku da mi kazuje o Kristovom raspeću, koje se nalazilo u njenom sobičku iznad slike, namjenski urađene, na dan vjenčanja s djedom Ivom, koji bi za takvih lekcija sa svoje stolice, sakriven iza novina, samo uzdisao teško i ponavljao – Ženo, ženo! U mojem dijelu barake nije bilo raspeća, nije bilo teta Savkinog kandila sa ikonom iza, bila je džamija koju je Špico Anđin uradio u trski i ustaklio je, bio je moj otac koji je rekao: – Ako šta usereš, pa kažeš nisam, eee… i onda bi prstom pokazao prema uratku na zidu. Bila je mati, koja se smijala tome, bio sam Ja i lagati nisam naučio. Kasnije su silom došle školske lekcije, koje sam upamtio, priče o izdiferenciranim oblicima društvene svijesti, koje sam položio i takav ulazim u rat, u šumu, na brdo i umjesto da njih vrtim, da teoriju pretvaram u praksu, da postavljam pitanja i tako se tučem za mjesto moraliste, ili onog za Vjerska pitanja pri bataljonu, Ja ispod Golog brda, blatnjav, gladan i umoran kazujem sebi o geografiji, matematici, o nekima koje sam bio primoran upoznati, Jao… Hoću da letim!
*
Granitne kocke pod nogama mi gode. Možda je ovo i bilo baš Moje. Ne, nije, znao sam kako nije i nisam dao da me ponese to što sam se ovakvih granitnih kocki nagazio i po Sarajevu, po mojemu, pa koliko god ulica ličila na jednu od Mojih ulica, koliko god ljudi koji su prolazili, tjerani svojim poslom, pokraj mene bili prijatni prema meni… Ne pretjeruj! Došao si poslom, posao će i da se uradi. Da!, mati, odrađivanje posla sam naučio od moje muške strane. Onoliki čovjek ne može biti šmokljo ni u jednoj verziji. Znala si ti dobro šta radiš i zašto to radiš. Da vidim šta mi kažeš u drugom pismu. Kakve li ću informacije, tek, u njemu dobiti? Samo da ne bude… Šta god da bude.
Evo mene opet! Kakva je situacija mladunac? Sit? Nadojen? Suh? E, znači sve je u redu. Tvoje je da pokucaš, kad izađe neko, ko god da izađe, reći ćeš kako se zoveš i to je to. Ni riječi viška da nisam čula. Lijep pozdrav!
Slijedila su četiri prazna lista papira, a na petom, pri dnu, je bilo napisano – Ovo mi nije loše, moraš priznati. Da mi je znati šta sad misliš i šta si mislio dok si kidao kovertu. Sad slobodno opsuj. Pitaš li se šta li te čeka na trećem zadatku? Ne budi grub, ipak sam ja tebe rodila.
