*
Nečija teška ruka na mom ramenu me natjera da se nađem na nogama. Očni kapci su mi se tromo usklađivali. Jedva. Nazirao sam da je kupe druge klase vagona voza prazan i kako dvije neonske sijalice u ritmu žuto žmirkaju. Zgrabio sam sjenu ispred sebe čvrsto, lijevom rukom, da sam mogao napipati svaku nit na njoj i čekao udarac. Bradu sam naslonio na grudi da me je šija zaboljela, a prste desne šake nabio jedan uz drugi i stisnuo ih što sam jače mogao. Zaškripalo je. Privukao sam mrak bliže sebi. Mirisao je na duhanski dim i rakiju. Muk. Na moj jači trzaj nazad, do dužine na kojoj bi je moj lakat mogao dokačiti, čuo sam ključeve kako zveckaju u zraku, odbijaju se tupo od sjedište i završavaju na drvenom podu, čuo:
-Gospodine, gospodine! Stigli smo. Gospodine, molim vas. Gos…
Doputovao sam u Beograd. Majka mi je rekla da to učinim; Dvije godine ranije, uz jutarnju kafu, je prinijela i papir i olovku i naredila mi da zapisujem šta ima za reći. Moje – Nit’ dobro jutro, nit’ da li si se naspavao, je čula, ali… Sjela je, srknula crnu nezaslađenu tečnost i krenula se patiti sa šibicom, napokon zapalila cigaretu, oduvala oblak dima, koji je proporcionalno rastao svakim prevaljenim milimetrom puta, da bi se na kraju zalijepio za luster, plafon i, grubo, kazala:
-Stvari u koje će me neko obući od jučer se nalaze u kutiji od cipela na vrhu mog dijela regala. Zapisuješ li? Kao po običaju-ne, ali to si Ti. Morat ću sve ponoviti, a ne radi mi se to. Svejedno. Piši! Stvari u koje će me neko obući, kad dođe vrijeme da me se obuče, od jučer se nalaze u kutiji od cipela na vrhu mog dijela regala. Ako bude kakvog viška novca za nadgrobnog spomenika, voljela bih da bude bijel. Ne pitaj zašto, baš, bijel. Ne znam. Tako mi došlo. Kad se desi šta treba da se desi, u toj kutiji su, na dnu, ispod odjeće, tri numerisane koverte, a kako koverta označava da ima nešto u papirnom omotu, u ovom slučaju neko obraćanje, to znači kako su to tri P I S M A. Tebi su namijenjena. Sad moraš da mi obećaš nešto. Ništa me ne gledaj, danas ne mislim udovoljavati tim očima.
Dok je gasila cigaretu drugom rukom je iz zgužvane kutije vadila drugu, uzimala šibicu.
-Trebaš otići do Beograda. Ispucao sam Šta, podebljao sa Gdje, ali nije se dala smesti, prekinuti. Ovo ti govorim za-Šta, za-Gdje i dodajem-Kako, samo, da se ne iznenadiš kad pročitaš šta imaš za pročitati, a to ćeš pročitati tamo gdje smo se dogovorili, u Beogradu. Odgovor na pitanje-Kad u Beogradu, ne znam, to je do tebe. Mjesto radnje u priči nikad ne treba smetnuti s uma, davno smo to naučili. Ili nismo? Zapisao? Jesi! Nego, dobro jutro Mladunac, malo se oko knjige zadeveralo, a? Nisi mi nešto zadovoljan sobom. Možda nisi zadovoljan udžbenikom, sklopom rečenice u njoj, obradom podataka? Želiš li da ti kažem koju o inžinjeringu narativa, jedinom pravom produktu birokracije, još jednom teškom alatu odbrane socijalističkih tekovina, ili ćeš sačekati oca? Šta je sad? Ustaješ, mlatiš glavom, prilaziš prozoru, ne želiš odgovoriti? Da, jasno, to si Ti.
Još jednom je ugasila cigaretu na pola, izvukla se iz fotelje i dok je izlazila iz sobe rekla:
-Vrijeme ti je da se ošišaš.
*
I bi neki mađarski film; U odabiru televizijskog kanala od, ukupno, tri, gdje je treći bio lokalan i bez ideje, a prva dva državna, vrteći mekano gumeno dugme na daljinskom upravljaču gore-dolje, naletio sam na grupu ljudi koji u svekolikom razvaljenom stanju oko njih, gdje su se zgrade spustile do zemlje u dijelovima, kao glumci nakon loših izvedbi, naduti leševi velikih domaćih životinja su ležali kao privezani baloni s helijem, koji pas podvijenog repa je lunjao besciljno, dim, kao nacrtan na papiru u pozadini na nebu iste takve boje, a ta i takva grupa, pet ih je, šest, sedam, ne znam više, gura tramvaj i razgovara se. Mučnina koju sam osjetio gledajući to je bila kao stanje kad si pijan taman toliko da sve čuješ i vidiš oko sebe, ali bi nešto učinio, šta god učinio, a ne možeš, mrsko ti i streseš onu punu čašu koja stoji pred tobom i… I kraj! Kraj samo radi toga da bi zaboravio i na mučninu i na ikakvo činjenje povučeš na eks, ustaneš, teturaš, dohvatiš se zida, povratiš utrobu i odeš. E, da sam mogao doći do povraćanja tu i tada, da mi je bilo otići. Pokušavao sam se odvojiti, pobjeći od njih dobacujući – Jeb’o vas tramvaj, ili – Čuj im priče, iznerviran debelo sa – M’rš!, ali pobjeći se nije moglo. Nisam htio bježati do kakve političke emisije u kojoj bi mi friško počešljani i napudrani staromudan bas glasom kazivao kako mi je i šta Ja, kao takav, trebam učiniti ne bi li Svima bilo bolje, uz obavezan osmijeh na kraju i lični komentar mu slušati, neuspjelu šalu mu čuti, bježati da me dočekaju silom i širom otvorene oči mlade voditeljice koja nije znala šta radi tu gdje jeste, ali kad je tu, kad se već zauzela busija, pozicija, onda, udri. Upamtih! Nijednu sliku nisam zaboravio, ali mi je trebala koja godina da ti što guraju tramvaj kroz ništa, a sve, dođu do glave, ali tad je sve, a kad kažem sve, fakat mislim na sve, bilo razvaljeno oko mene, kuće su puzale u svojim sastavnim dijelovima, ljudi su puzali kako ih nešto ne bi rastavilo, moje ništa je postalo sve, moje sve je bilo ništa, a nisam našao nikoga da gura tramvaj sa mnom, a bilo je tramvaja za gurati. Jedinu poveznicu koju sam rijetko govorio na glas od straha i bježao redovno od nje pred spavanje, bila je-Ciklusi se mijenjaju svakih sedam godina, izdržimo! To su govorili gurači tramvaja. Repetirali su je svakih, nije sedam, ali jest petnaest minuta. Kažu to bezvoljno, dosadno i nastave gurat tramvaj.
*
Februar nije bio februarom. Ličio je na početak maja, a da moraš i dalje nositi kaput uz sebe. Bio on obučen, ogrnut, ili prebačen preko ruke, kaput je kaput, jer je februar februarom, a Sarajevo Sarajevom. Osamnaestog jutra tog februara otac me probudio u pet sati i dvadeset i četiri minute. Držao je lice sa obje šake i ridao.
Vanjska temperatura je bila 9 stepeni, vjetar južni, umjeren, jačine do sedam metara u sekundi.
Bijela kutija od cipela s vrha majčinog dijela regala se otvorila.
*
Rebraste plastificirane tapete su se smijale sa svih zidova u kući i kad mati i otac ne bi gledali prelazio bih prstima preko njih. To me je činilo mirnim, spokojnim. Lusteri sa tri sijalice u obje sobe, u hodniku i kuhinji na tri mjesta su stajale kugle, u banji isto tako. Znao sam ih sve uključiti i za dana i uživati. Velika bijela kada, bijele pločice u banji, s pripadajućim malim prozorom, koji je pružao otpor i nikada se nije dao zatvoriti, su mi nabijali smiješak kojeg sam se jedva otresao. Deset godina mi je trebalo da se priviknem na sve to i ne mislim o dvije sijalice što vire iz svojih metalnih šešira, koji namjenskim oblikom i poliranošću, bacaju svijetlost i dalje nego što se može i vise na žici. Deset godina mi je trebalo da izbijem iz glave moju plavu tutu, dva željezna kreveta i dvije nahtkasne, da se riješim visokog metalnog stalka za televizor, zaboravim boju sedre, koja se svakodnevno skupljala po betonskom koritu ispod dvije česme zajedničkog mokrog čvora i hrapavog osjećaja koji ona daje kad je slučajno, a tek onda namjerno, dotakneš. Deset godina da ne mislim o na silu ispravljenim leđima vlasnika planski urađenih kuća načičkanih oko mene, koje su bile sakrivene iza visokih taraba, što su redovno, barem dvogodišnje, bile mazane iskorištenim, mašinskim uljem kako ne bi istrunule u sarajevskim kišama i suncu. Deset godina pokušaja brisanja slike kako otac letvama odvaja mali komad trave ispod prozora od ceste i radničke ambulante, sadi dva drveta jorgovana i ružu šećerušu.
*
Nisam ništa obećao. Mati jeste tražila da joj obećam, ali nisam to učinio. Moje je bilo, tek, da zapišem šta ima za reći, a sav kasniji protokol kad ispunim-ispunim. Ako ispunim. Ništa posebno. One tri koverte i ime grada gdje sam se trebao ići, mi počeše puniti glavu, fantazmi dadoše na volju, a da ih nisam otvorio, pomislio krenuti. Lijegao bih s pogledom na njih i prvo šta bih vidio po buđenju su bile one. Znao sam reći sebi-Kakav Beograd? I šta? Na željezničkoj stanici da krenem čitati? I onda?, ali ako je ona tako rekla… Pa šta i ako je ona to rekla!? Nakon četrdeset dana sam ih sa stola premjestio u vitrinu i smjestio uz neplaćene račune. Kad se na godišnjicu smrti na bijelom nadgrobnom spomeniku uz sliku i prezime koje je i moje, uz deplasiranu napomenu ko je platio za taj projekat, nađe ime koje nisam poznavao, moj kamen u cipeli je postao vreća pijeska na leđima.
-Matori, da se nisi malo zajeb’o? Klesar? Šta je ovo?
-To je njeno pravo ime, pa ako ćemo po pravilima, a pravila postoje i u smrti, onda…
-MOLIM?
Žena koja me rodila, žena koja se odazivala kad bih je zvao imenom koje sam prvo zapamtio, imenom koje je stajalo na mom rodnom listu, zdravstvenom kartonu, imenom koje je išlo uz psovku vršnjaka i onih starijih… To nije bilo to ime. Čekao sam da se vratimo kući, da poderem koverte, da… Bilo šta, samo da nisam tu, da ne gledam oca kako se pati upaliti svijeću, skida kaput i pokriva pola spomenika ne bi li dogorjela, barem, do pola, da saznam… Svaka moja akcija je ispuhala čekajući gradski autobus, koji je preskočio jednu, onu moju, vožnju, radi vozačevog ručka, kvara, nečega, kasnijom gužvom i bukom u tramvaju, ispuhala s teškom šutnjom, dok s ocem klapam ukorak do kuće nam, iz koje su nestali mirisi i u koju se uselilo mrak. Brave na vratima su i dalje štektale i škripale kao i kad je ona bila tu. Prvi put mi je to zasmetalo. Dok je otac prao ruke, umivao se, sipao sam jestivo ulje iz flaše u sve šupljina za koje sam mislio da treba podmazati. On je završio sa svojim u banji, zatvorio vrata njihove sobe, a ja sam okretao ključ lijevo-desno, šteku vukao na dole i puštao je da se vrati u početni položaj. Od novog zvuka nije bilo ništa, a onda sam se sjetio svojstava maziva i odustao. Prazan sam ušao u svoju sobu, jedno vrijeme tražio LP ploču Stratosfear, koja se njoj sviđala, našao, zavrtio je i otvorio veliku drvenu kutiju koja je stajala ispod prozora, na kojoj sam sjedio za toplih dana i gledao ko prolazi cestom. Sanduk je bio urađen očevom rukom. Tufo bravar je osmislio i uradio okove, Zakirov brat Bećir je, u kontrolisanim uslovima, sve to pokrio voskom na način na koji ih je otac, još prije Drugog Velikog rata, naučio i on je bio jedino šta smo prenijeli iz barake u novogradnju. Služio je umjesto stola u sobi za primanje, ali je nakon nekog vremena radi isprosipane rakije i meze po njemu, te teških deterdženata za skidanje masnoća, krenuo propadati i bio prebačen meni. Tako sam dobio direktan i anoniman uvid u sve fotografija koje su bile čuvane, u sve dokumenata, rodnih listova, poništenih pasoša i starih garantnih listova kućanskih aparata koje smo bacili. Uzeo sam, samo, providnu kesu s fotografijama i istresao sadržaj na pod. Moja mati nije voljela pozirati, namještati se. Tad bi gubila osmijeh, leđa bi joj se skupila, lice mijenjalo izgled. Gledao sam slike, prepoznavao ljude, nju, oca, sebe. To nije bilo To. Nije moglo biti To. Jedino pitanje koje mi se sporo vuklo kroz glavu je bilo-Ko sam Ja? Ko je Taj što ni svojom majci pravo ime nije znao do prije koji sat? Pitanje je bilo izlišno, ali sam se zakačio na njega i nisam htio da ga pustim. Vani se već bilo smrklo. Telefon je zvonio u pravilnom intervalu od deset minuta. Nisam imao vremena za bilo šta drugo od sjediti. Otac isto tako.
