Iz novinarske bilježnice Dike Bejdić, Kulturni centar Bihać, 2022.
Knjiga Iz novinarske bilježnice Dike Bejdić, neopterećena sredstvima i načinom izraza, donosi nadasve čitke i slikovite prikaze (post)ratnog perioda, prepune ličnih s kolektivom sraslih doživljaja suptilno prožetih faktima, što već na samome startu ukazuje na njen višestruki značaj. U onome inicijalnome, knjiga predstavlja mnemotop – značajno kulturalno pamćenje na ratni i poratni period, dajući jednu sasvim novu dimenziju ukupnom bosanskohercegovačkom (anti)ratnome pismu, a koji se ogleda u memoarskim zapisima iz perspektive novinarâ, onih koji su imali ključnu ulogu u tom periodu. Iz tog ugla, Dika Bejdić ovim pričama stavlja tačku (ili u autoričinom stilu, tri tačke) na jedan decenijski period, rasvjetljavajući i iznoseći ono što je mnogima na umu ali ne umiju, ili ne znaju iznijeti. Tako knjiga, pored spoznajnog aspekta, nudi i mogućnost prepoznavanja – i onih koji se naziru kroz sjećanja i onih koji sada iz jedne nove perspektive mogu razmišljati o onome što je ostalo nejasno i nedorečeno. Pored toga, istovremena jezgrovitost i konciznost nude mogućnost da se priče čitaju u jednome dahu, nudeći jasne slike i predodžbe o neizrecivom: sjećanja su to zaokružena jednom vremenskom distancom, topografski stvarnoga prostora, dajući time bosanskohercegovačkoj antiratnoj građi tzv.podsjećanje.
No, već uvodna bilješka naznačuje da će knjiga dati više od toga, da će dati ono najdragocjenije, a to su životna iskustva, i to ne jednolična, već iskustva žene koja je imala i uspješno iznijela višestruke uloge. Na prvome mjestu žene kozmopolitske provenijencije, a potom majke, kolegice i prijateljice, čiju će uspješnost potvrditi kolegijalnost i prijateljstva, nastala upravo tokom ratne novinarske karijere, a što potvrđuje i drugi dio ove knjige. Pri svemu tome, u prvi plan dolazi uspostavljanje mosta između sadašnjosti i prošlosti, a zarad istine, a samim time i neke zdravije budućnosti. Podsjećanja radi, još je George Orwel, koji je na velika vrata uveo borbu za istinu (pa i kroz fikciju kakva je književnost), dokazao premisu da „ko vlada prošlošću, vlada budućnošću, a ko vlada sadašnjošću, vlada prošlošću“ (Orwel, 1984). Na sličan način i Dika Bejdić uspostavlja dijalog s prošlošću, detektirajući sve ono što nije dobro i na koncu, što je pogubno i što vodi do posrnuća, a s druge strane ističe vrijednosti posebno one ljudske u vrijeme kada su one najpotrebnije. Apstrahirajući greške iz prošlosti, Bejdićka ujedno poziva i na odgovorniji odnos prema samome životu, pokazujući kako se ispod naizgled hladne i hrabre, krije žena puna strepnje i straha, jednako za one najbliskije, i za one nepoznate, a bespomoćne, koje sreće usput, na prilično neizvjesnome putu ratne novinarke. Izdavanjem nekih od ključnih momenata knjige, nastojat ću ukazati na neke od njih, a posebno one u kojima se pokazuje veličina žene:
Oživi slika jednog jutra kada se moj sin Adi na prstima spremao, iskupljao svoju odjeću da ide na ratište. Da me ne probudi. Navlači moj Adi uniformu, kupljenu od nekog švercera, a ispod nje jedan džemper, pa još jedan, i na kraju prsluk preko svega, da izgleda što veći. Virkam ga ispod jorgana… Dječak moj. Svjetla nema. Navikli na tamu. Luća od kerozina odavno dogorjela. Ne vidi se da sam budna. Podrhtavam, gušim se ispod pokrivača, a znam da ne valja suzama ispraćati vojnika. Na prstima hoda, misleći da spavam. Ne zna da nisam oka sklopila. Ne mogu od boli, straha ili srama, da ustanem ispratim ga, zaželim sreću i izljubim, jer nemam ništa da mu dam da ponese. Ni komad kruha. Znam da je kriza za hranu… Na liniji dobiju jedan kruh na pet vojnika i šolju čaja. Kupio je pet metaka i nekakav eksploziv na pijaci za 10 maraka, koje sam mu dala. Bombu je uvijek imao. – „Da me ne uhvate živog.“ – govorio je. Kad je zatvorio vrata i brzim koracima krenuo niz stepenice, ustala sam i glasno plakala, vireći kroz prozor siluetu svog, odjednom izraslog dječaka u vojničkoj uniformi. Odlazi na zloglasni Grabež. Kada je nestao iza ugla, još dugo sam stajala i nijemo gledala kroz prozor (Bejdić, 2022).
Ovakvih momenata, koji jednostavno ostave bez riječi, dajući mogućnost da se o njima razmišlja dublje i dalje, mnogo je u ovoj knjizi. Tako slične refleksije izazivaju slike sa terena koje je na ovaj način mogla iznijeti prije svega žena, a potom i odgovorna novinarka. Takav je susret i s nevinom i doslovno gladnom djecom, koji su u najvećoj mjeri žrtve okrutnosti i nepromišljenosti opsadnih stanja:
Slatkiše i voće koje smo im donijeli nismo mogli ni podijeliti, jer su sami razgrabili iz kutija, navikli na humanitarnu pomoć koja ih ponekad obraduje. Jedan dječak je držao paradajz u jednoj ruci, ali je drugom uzeo jabuku, pa je naizmjenično zagrizao. Drugi je toliko natrpao čokoladica i bombona u usta, da se umalo udavio… Ne može se ta tuga ni opisati (Bejdić, 2022).
U orvelovskom stilu da je u vremenima laži, izražavanje istine revolucioni potez i Dika Bejdić revolucionarno progovara jezikom istine, ne štedeći sve one koje su na bilo koji način pomogli zlo u vrijeme kada se ono javljalo u svim svojim oblicima, donoseći time i jednu dozu kritike na svu sebičnost i beskompromisnost, koja nas, čini se, još uvijek okružuje:
Zato mi je baš bilo čudno kada su prosvjetni radnici dobili nekakve ratne plaće, poslije rata. Da ne pričam o sudijama i tužiocima koji su baš dobro naplatitili svoj ratni rad, za razliku od doktora koji nisu dobili te plate, a radili su danonoćno (Bejdić 2022).
Baš zbog tih aspekata knjige, koji razotkrivaju ono što smo svi znali, ali nismo se usudili reći, knjiga dobiva na značaju, a autorica ovih redova poziva na djela i djelovanje. Isto je radila u svojoj novinarskoj karijeri o čemu svjedoče oni sa kojima je radila. Čitajući ovaj rukopis i poznajući, naizgled oštro, ali intuitivno iskreno djelo i djelovanje Dike Bejdić možemo zaključiti da njen ukupan habitus upozorava na postojanje kairosa, trenutka sreće, koji svojim pojavom (britvom u ruci, i pramenom kose na licu) poziva na budnost, oprez i odvažnost, a koji se nečujno i hitro kreće među ljudima pružajući im priliku da ga uhvate. Jer, kako nas i ova knjiga sa svake svoje stranice upozorava, oni koji zaobilaze probleme, koji su plahi i strašljivi pred životom, koji se boje djelovanja i promjene, ne mogu uhvatiti taj trenutak. Ova knjiga podučava, provocira, izaziva čovjeka da čini humana, dobra, etična i smjela djela, da voli i da se žrtvuje za druge bez obzira na sve prepreke, strah i ono što nas na putu istine može presresti.
Na koncu, Dika Bejdić nas iskreno, ne težeći i ne tražeći slavu, već (derridijanski shvaćenog) sagovornika, ne istomišljenika, već kritički sposobnu individuu oslobođenu od svih ljudskih zabluda, koje (ne)ljudi u ratu sprovode, ovom knjigom uči da je historija učiteljica života samo ako od nje crpimo ono najbolje i pri svemu tome gotovo upozorava da hvatamo prave trenutke za djelo(vanje), misleći istovremeno na budućnost onih kojima ovako kreiran svijet ostavljamo.
