POŠTOVAĆU NARACIJU
Ne bih voljela da poludim.
Ima u tome nešto oholo.
Poštovaću naraciju.
Pričaću o slučajevima
koji nemaju značaja za moj život
ali liče na slučajeve
iz tuđeg života koji imaju značaja.
O rastancima.
Na kolodvoru. Svakako.
O ljudima. Na balkonu.
Ljetovanju. Na ostrvu.
Muškarcima koji su me voljeli.
Ili izdali.
Prijateljima koji su uspješni.
Sve tako neke besmislice
oko kojih se smisao priviđa.
Ne bih voljela da mi se tajne raskriju.
– Traženje smisla je nastojanje
da budemo neko drugi da bi pripadali jedinstvu!-
reći ću kada me nešto upitaju.
Oni će klimati glavama.
Oni, ne ja!
Ja ću ih gledati s blagošću u očima.
DO KADA ĆE TRAJATI SVIJET
Do kada će trajati svijet?
Do tada dok nas služi čulo sluha.
Napolju- debela kiša.
Nemam svoj omiljeni dan u nedjelji.
Nemam ni svojih četrdeset dana za bilošta.
Kiša ne prestaje.
Imam samo ovaj natopljeni svijet.
I kiša povrh njega. Iz ničeg. Pada.
Imam opne unutar uha, između palca i kažiprsta na ruci,
i, kao 6,6 odsto ženki hominida na planeti,
opne imam i između drugog i trećeg prsta na nozi.
Pamtim pluvijal.
Romorenje kose na površini jezera,
pliskanje golicavih oblutaka pod stopalima u mulju,
plač lamantina, svađe ptica…
Pamtim sve zvuke vode.
Opnama zakržljalim.Osluškujem.
A mogu da prekoračim ogradu balkona.
Jedino u čemu je,u odnosu na svog mužjaka,
ženka hominida nenadmašna – je plivanje u daljinu.
U tome je nenadmašna i u odnosu na sve
kopnene sisare.
Mogu da skliznem u vodu
I plivam.
U daljinu.
Do kraja svijeta.
HUANA LUDA OD KASTILJE, O LIJEPOM
Šta je lijepo?
Lijepa je moja crvena kosa.
Lijepo je ono što me čini ranjivom.
Muškaraci kojima smrt diše u vrat su lijepi.
O, koliko je lijep On kad se zagleda u drugo vrijeme.
Prokletstvo onih koji umiju da vole je lijepo.
Ništa nije lijepo kao tuga.
Lijep je moj besramnik sa lijepim manirima.
Samoća je lijepo ludilo.
Ljubav je uvijek nezaslužena, Huana, rekao si mi.
Da li osjetiš kad Smrt prođe kroz sobu, na pet koraka od tebe!? I udahne tišinu? Vrijeme se zaustavi čežnjivo pred tim prizorom. A Smrt ljubi muškarce.
Filipe, ja te volim više od Nje. Lijepi moj!
Spavaj! Ništa nije lijepo kao što je –ležati budna pokraj lijepog muškarca.
Vjetar se privija uz crvene zidove Santa Clare[1]. Zašto cvili?
[1] Manastir Santa Clara de Tordesillas –manastir u kome je bila zatvorena kraljica Huana I od Kastilje(1479-1555), kćerka Isabelle I od Kastilje i Fredinarda II od Aragona, u istoriji poznata i kao Huana Luda (Juana la Loca), zbog svoje opsesivne ljubavi prema svom supurgu, Filipu Lijepom, koja je na kraju i učinila da izgubi razum.
ZVIJEZDANO NEBO IZNAD NAS
Ona zna da je mrtva.
Samo nema nikog da joj kaže:
– Ti si mrtva, itekako mrtva!
i to što pišeš, i opisuješ okrutnost ljudi, znak je da si u paklu.
Iako mrtva, ona ima strategiju: Ona čeka da neko dođe da joj kaže
da nije dovoljno što je mrtva i u paklu.
I da joj kaže – šta to još hoće od nje?
A kad je bila mala ona je željela kada poraste
da bude ljepa kao ona djevojka koju je jednom vidjela u nekom udžbeniku historije.
Da ima iste takve lijepe velike podočnjake.
I da upozorava djecu i druge susjede u getu
da budu nečujni i na vrijeme da pobjegnu
i kada dođu ljudi s puškama, okrenutim naopako,
i uzdignu kunadake da udare – da nema nikoga.
I nema nikoga.
Samo zvjezdano nebo iznad nas i moralni zakon u nama.
NA PUTU
Da mi je tri obična dana.
Da budem jedno sa svijetom.
Ni nedobra ni nelijepa ni neistinita.
Obična. Ja.
Treba da se vratim kući.
Imaju li žene kuću?
Kada odu – gdje se vraćaju?
Treba da odem iz ove zemlje!
U kojoj svi viču na mene.
U bolnicama, u školama, u sudovima, teatrima,
U hotelima, na kolodvorima.
Najteže mi je kad mi viču iskosa
na desno uho: ne mogu da prođem kroz zemlju.
Kako da budem tada jedno sa svijetom!?
Ako se žene,
kojima u ovoj zemlji trguju,
uhvate za ruke
napraviće kolo
od glavnog grada do granice.
One žive linearno – i nigdje.
Niko ne čuje kada viču na žene.
Radi Zenonovog paradoksa.
Vrijeme je pokvareni mehanizam
kojim se brišu nemili događaji.
Samo to.
Da mi je samo tri obična dana.
Da sve zaboravim.
Žene nemaju kuću.
Imaju matericu. I sjećanja.
Jedino u čemu se razlikujemo
jedna od druge su sjećanja.
I ljudi su ponekad žene?
Tijelo pamti.
Pod klavikulama su
izdaje i ljubav.
Ispod desnog plućnog krila
paralelne projekcije grijehova.
Djeca su u alveolama.
Ispod pregiba grudi su snovi.
I tako – sve do zglobova ruku.
Samo ruke ne pamte.
I drže nas na okupu.
I tako sve do zglobova nogu.
Samo stopala ne pamte.
Da mi je tri obična dana.
Da stanem na noge.
Treba da odem iz ove zemlje.
NOVEMBARSKA
Subota.
Ne sumnjam, ne čeznem, ne proklinjem. Vidim.
Subota je moj omiljeni dan za depresiju.
Nešto lijepo, samo da ustanem, neka toplina, nešto slatko i kremasto,
meko, zvuk.
Ništa, nikakav užitak ne pomaže. Subota je dobra i da te nema.
Ali u novembru Bog je Dobro Nebo.
Ogleda se u očima tajnih ljubavnika
u jutro, pre nego pobjegnu jedno od drugog.
Bol je lukavi beskućnik. Gleda me i kaže:
„Novembar! Biće hladno.“
Dok napolju, iza okna susnježica hropće kao pluća puna vode, vjetar,
i neke ptice grupišu se u besmislene formacije.
Svijet umoran od pitanja.
ZIMA
Kad vuk izgubi ženku osami se
i četrdeset dana tuguje. Zavija.
Sjećanja imaju protokol.
I hijerarhiju.
Ona najbolnija na kraju dolaze.
I zimi. Zbog toga je i bjelina.
O, bjelino!
Sjećanja mi nadolaze u parovima.
Ipak zavijam.
NOCTURNO
Jas am sada neki drugi grad.
Noć je. Bez ovih zvijezda
sa njihovom vječnom nesanicom
mogla bi da bude savršena.
Ljudi danju govore.
Danju misle da su bolji od vas.
Ponavljaju iste nepristojnosti.
Ljubav je oponašanje pristojnosti.
Nemoj da me voliš. Oni koji su me voljeli su me zlostavljali.
I ja njih. Toliko o ljubavi.
Ljepota je nešto drugo, kažu.
Noć je. Zima.
Pada prvi snijeg. Suv, kao brašno.
Oko tvoje kuće psi sa promrzlim nogama zavijaju.
Zimi svitanja sporo dolaze i dugo traju.
ENTERIJER
Vrata – teška od orahovine,
s mesinganim kvakama.
Pod od dasaka, s nanosima sivozelene boje.
Strop – da nije ravan.
Poluzaobljenih greda
kao kod pasaža u uličicama,
koje vode prema trgovima.
Knjige u seharama. I po podu.
Bez polica.
Sto veliki, od čamovine.
S kompjuterom.
Stolice kao kod Van Goga.
Peć na drva.
Nije baš ekološki.
Postelja uska, tvrda, kao u kardinalskoj sobi
franjevačkog samostana pored Sarajeva,
čija sam gošća jednom bila.
Sa isto tako uštirkanim navlakama
preko teških jorgana.
Na tamno crvenom plakaru kestenje
i zimske jabuke – lederice.
A u plakaru- haljina moje majke za ples, iz šezdestih.
Tamnoplavi saten posut zlatnim tačkicama koje iščezavaju.
Jedno ogledalo,
s velikim izrezbarenim ramom.
Moje.
Da me ne odražava
niti objašnjava,
tek ponavlja.
I prozori.
Mogu biti i naslikani.
I toliko.
Samo toliko da imam i zovem svojim domom.
Ili ništa od toga.
Ništa.
Tek jedan prag.
Moj prag.
Parče drveta između mene i svijeta.