– Vratimo se na početak – rekao je, već umoran.
– Zašto na početak? Marko, pa toliko puta sam ti to ispričala. Satima smo tu. Nema tu više nikakvih tajni.
– Nisu mi jasni detalji tvog kretanja. Želim da budem siguran u tvoju …
– Kakvi detalji? Sve se poklapa. Termini odlaska iz grada, dolaska u grad … Nego, možemo li zaboraviti na naše trenutne uloge i statuse?
Nije očekivao to pitanje. Podigao je obrvu, ruku stavio na džep pantalona, nekako promijenio izraz lica. Nije se uplašila. Poznavali su se tako dugo. Od osnovne škole, kad su sjedili u istoj klupi. Često je prepisivao od nje. Najviše mu je pomagala u učenju njemačkog jezika. Bio je od onih mirnih dječaka, koji nikad nisu trčali školskim hodnikom i vikali. Nikad nije zadirkivao djevojčice ili napravio kakav zijan. Znala je da je bila njegova simpatija, ali on nikad nije ništa rekao, čak ni kad su se sami vraćali iz škole. Samo je po nelagodi koju je čitala na njegovom licu i pokretima vidjela da joj je naklonjen. Bilo je i nježnosti u njegovim riječima kad bi je pitao da mu provjeri zadaću, ili kad bi rekao da bi ga nastavnik mogao prozvati da odgovara matematiku. Znala je da mu treba pomoć i uvijek mu je pomagala. Naročito teško mu je bilo učiti njemački jezik, ali na kraju osmog razreda imao je dobru trojku. Tada su se njihovi putevi razišli. Sretali su se povremeno u njenoj ulici, ili u nekom kafiću u gradu. Susreti su bili kratki, ugodni, prijateljski. Sada, dvadeset i nešto godina kasnije, njih dvoje sjede u prostoriji, nalik učionici. Susret traje već par sati, nije nimalo ugodan i nije prijateljski. Bar kad je Marko u pitanju. Za Sanju Marko je i dalje drugar iz osnovne škole, samo što sada ima drugačiju odjeću i, čini se, jako važnu zadaću i ulogu u novonastalim okolnostima. Kao i većina njenih drugara.
Namještaj u prostoriji je običan. Školska klupa, par stolica, vješalica u kutu, vrata koja škripe, zamrljana stakla na prozorima, zidovi pamte i bolje dane … Ambijent prepoznatljiv i Sanji i Marku. Nekad siguran i drag školski ambijent. Skoro isti ambijent, ali ne i njih dvoje. Nisu više školarci, prijatelji koji se zajedno vraćaju kući i uče njemački jezik. Teška tišina nakon Sanjinog pitanja.
– Kako misliš … da zaboravimo? Vidiš li ko sam ja sada? – povišenim tonom upita Marko, očekujući strah na njenom licu ili barem naznaku nečeg što potvrđuje da je on sada iznad nje.
– Fino. Znaš, da razgovaramo, kao nekad.
– Kako misliš da ti i ja uopšte možemo da razgovaramo? Ti si tu da odgovaraš na moja, MOJA pitanja. – Marko je već bio ljut, crven u licu, skoro da je skočio sa stolice. Sanja je ostala mirna. Nije osjećala strah, nije osjećala ništa. Samo mir.
– Marko, želim ti pomoći.
– Ti meni da pomogneš? Ti treba da od mene tražiš da Ja tebi pomognem! – jednako glasno je govorio.
– Da. Da, Marko, želim ti pomoći …
Gledao je, ne vjerujući i ne shvatajući njenu hrabrost. Ruka mu je i dalje bila na desnom džepu. Osjećao je sigurnost pri dodiru metala.
– Znaš, Marko, studirala sam jezik i književnost … I jako dobro, ali zaista, jako dobro poznajem obje varijante jezika, nazovimo ga maternjim, istočnu i zapadnu varijantu. Shvatam da ti sada trebaš govoriti više zapadnom varijantom i ne miješati izraze, riječi, paziti na strukturu rečenice, naučiti nove riječi, neke potpuno nove pojmove koje prvi put čuješ i kojima ne znaš značenje … Znam da te to zbunjuje. Kao oni određeni članovi u njemačkom, die, der, das … Ili, nepravilni glagoli bleiben, gebliebt? Slova sa umlautom? Sjećaš se? – Sanja se nasmije, gledajući ga.
– Dosta! Dosta! Dooo … – Marko naglo ušuti. Nije više imao kontrolu nad govorom. Ustade i poče hodati po prostoriji. Zašto je spomenula njemački jezik? Zašto ga podsjeća na njegove slabosti? Prokleti određeni članovi! I nepravilni glagoli! I, kakav umlaut?! Marko naglo izvuče oružje i s treskom ga stavi na stol. Sanja i dalje sjedi mirno posmatrajući ga.
– Marko, nema potrebe za takvim ponašanjem. Meni to oružje ne predstavlja što i tebi.
Marko načini još par koraka po prostoriji, sjede za stol, uze olovku i krenu da nešto zapiše, ali odustade. Pokazujući olovkom prema Sanji, sad smireniji, reče, s podsmijehom:
– I, šta s tim što si studirala? Sad ti to ne vrijedi. Ovdje si broj. Jedna od … koliko vas ima – stotine. Sanja … ovo je konclogor! Shvataš! Lllogor!
Sanja kao da uopće nije čula šta Marko govori. Naravno, znala je gdje se nalazi. Pa, tu je već pola godine. Sasvim dovoljno vremena da nestane strah i da prihvati sve loše što joj se još može desiti. A, sve se već desilo. I zato, i dalje mirna, nastavi govoriti.
– Rekoh, mogu ti pomoći. Primijetila sam da ne govoriš i ne izražavaš se pravilno. Trebaš više koristiti zapadnu varijantu jezika. To ti je sada obaveza, čini mi se. A, ti puno griješiš.
– U čččemu griješim? – prilično drsko upita Marko, ponovo osjetivši nelagodu i stid pred djevojkom. Da bi prikrio stid, ustane od stola, priđe joj, unese joj se u lice i još glasnije ponovi – U čemu griješim? Sanja zadrža smirenost, čak se i blago osmjehnu.
– Molim te, sjedi. Smiri se. Ne možemo tako razgovarati. Vidi, sami smo ovdje. I niko neće čuti o čemu razgovaramo. Želim ti reći nekoliko pravila, gramatičkih i pravopisnih. Zapamti ih. Ili zapiši. Za tvoje dobro. Smijat će ti se. I, kritizirat će te, mogu te i kazniti. Ljudi su sada okrutni. Marko, vrijeme je da budeš dobar u nečemu.
– Sanja! Sanja! Ušuti!
– Zašto? Želim ti pomoći!
– Ušuti! – Marko je dohvatio oružje. – Znaš li da mogu da te ubijem?
– Marko, ne kaže se „želim da budem“, nego „želim biti“, ne kaže se „znaš li da mogu da te ubijem“, nego „znaš li da te mogu ubiti“. Ne kaže se „da ti i ja uopšte možemo da razgovaramo“, nego „da ti i ja uopće možemo razgovarati“. Nije pravilno reći „Ti treba da od mene tražiš da ja tebi pomognem“, nego „ti trebaš od mene tražiti pomoć“ … Govorila je brzo, ali jasno i tačno … Zapiši, Marko, molim te, zapiši ovo. Jednostavno je. Samo nekoliko gramatičkih i pravopisnih pravila. Niko ne mora znati. Kao i za njemački, sjećaš se onih papirića? I sada možeš koristiti papiriće.
Marko je izbezumljeno gledao u nju. Opet njemački. Vidjela je da ulaže napor da progovori, ali i dalje je bila tišina, neugodna i teška. Sanja je još bila mirna, ali za trenutak se upitala što to čini, gdje je strah, otkud tolika hrabrost. Brzo odagna te misli. Uostalom, čemu strah – zapitala se. Šta može izgubiti? Šta joj se to može desiti što ne može izdržati? Pred njom je stajao njen školski drug, u uniformi, naoružan. Ništa novo za Sanju u posljednjih pola godine. Svi oko nje su bili takvi. Sve oko nje bila je smrt, od koje više nije imala strah. Naprotiv, prihvatila je. Zato je i mogla ovako razgovarati s Markom. Ali i bilo s kim. Ono što je osjećala bio je mir. Samo mir.
Dok je Marko posmatrao Sanju činila mu se nedodirljivom, dalekom. Blagi trzaj pređe mu preko lica kad shvati da, pored stida, osjeća i neki strah pred njom. Ona je uvijek sve znala. Bolje od njega, bolje od svih u razredu. I sada, kad mu je podređena, kad može s njom činiti što želi, ona sve bolje zna od njega, on je podređen njoj. Opet ga je porazila. To ga još više razbjesni, ali ne učini ništa. Nastavio je da je posmatra. Nakon nekoliko minuta uspije da progovori. Onaj pravi Marko. Marko, dječak iz razreda, dječak koji je sa Sanjom učio njemački jezik. Marko, mladić u uniformi, sa činovima, naoružan, jak i moćan. Marko, čovjek koji muca.
– Dddddooobbbbro!