Katarina Luketić, “Balkan: od geografije do fantazije” i “Balkanska predavanja: šest prijedloga za sljedeće desetljeće“
Prije nego što odgovorim na Vaše pitanje, što mi se ispostavlja teškim, kao i svakome kome su knjige i njihovo čitanje neizostavni i važni dio svakodnevnice, malo ću skrenuti sa zadate putanje. Zapravo je i svojevrsni sastojak moga odgovora to da obično čitam jednu do dvije knjige sedmično, nekad više, nekad manje. Spletom životnih obaveza i oklonosti, nedavno mi se desilo da sam, neko vrijeme prosječno, ali i pomno i pažljivo, čitala jednu knjigu dnevno ili u dva dana, u zavisnosti od brojnih karakteristika knjige. Naravno, to sam radila, kao i uvijek, uz mnoge druge profesionalne i privatne obaveze, a nerijetko i uporedo uz obavljanje nekih drugih poslova. Tim povodom sam, u suočenju same sa sobom i sa svojom društvenom okolinom, nebrojeni put ponovo osvijestila da je i čitanje rad. Meni lično taj rad, za razliku od mnogih drugih radnih obaveza i aktivnosti, donosi ispunjenje smislom, smirajem i srećom, da spomenem tek djeličak značajki. Čitanje dobre knjige je, kako bi to rekla Susan Sontag, obrazovanje srca. Osim toga, moja optika je „deformisana“, na način kako je posjeduje i objašnjava Dubravka Ugrešić u njenoj posljednjoj, za života joj objavljenoj knjizi, Brnjica za vještice (Zagreb: Multimedijalni institut, 2021), koju većinski ostvaruje u vidu razgovora s Merimom Omeragić. (Koga zanima, a da je nije čitao/čitala, eto prilike za „obrazovanje srca“ tom knjigom, koja je i mene na mnogo načina, kako kažete, „pomjerila“. Retrospektivno, ona mi nije posljednja takva, a svakako jeste jedna od onih knjiga kojoj ću se vraćati i koja će me, sigurna sam, ponovnim čitanjem iznova „pomjerati“). Uvijek čitam pomno, što je, možda, i profesionalna deformacija. Međutim, svjesno je se ne odričem, ako je to tako, a već od svog prvog susreta sa slovima i njihovim čitanjem, sa slikovnicama i knjigama, moj odnos prema čitanju je takav. Čitanje mi, između ostaloga, izoštrava viđenje svega što čini život i svijet čovjeka, kao i same sebe, a omogućava mi i viđenje nekad „slijepih uglova“ života i svijeta, moje neposredne i posredne, uže i šire, društvene stvarnosti. Čitanje mi izoštrava i razmišljanje u pravcu derridovskog „drugog (od) smjera“ koje, onda, može biti i izvor takvog djelovanja. Imajući sve to u vidu, posljednje čitanje neke knjige koje me je višestruko „pomjerilo“ tiče se, ne jedne, nego dvije knjige Katarine Luketić: njene publicističke knjige klasičnog formata Balkan: od geografije do fantazije i njene izvorne audio-knjige Balkanska predavanja: šest prijedloga za sljedeće desetljeće. Čitala/slušala sam ih neposredno jednu iza druge, a kako se nalaze u svojevrsnom dijalogu te se međusobno dopunjuju, s tim da su zasebne i zasebno originalne, ne želim izostaviti jednu, već moj odgovor na Vaše pitanje sadrži te obje knjige.
Uz knjigu Imaginarni Balkan Marije Todorove, u općenito najzanačajnije i, u ovom slučaju, u novije studije o Balkanu nedvojbeno spada knjiga Katarine Luketić Balkan: od geografije do fantazije. Prvi put je objavljena paralelno u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, u izdanju Algoritma, 2013. godine, nakon čega je u izdanju Naklade Pelago, u Hrvatskoj, objavljeno i drugo, prošireno, izdanje, 2020. godine. Digresivno, ali i s tim u vezi, do danas je, vjerovatno, svjetski najglasovitija studija o Balkanu upravo knjiga Marije Todorove Imaginarni Balkan. Prvi put je objavljena na engleskom jeziku u SAD-u, u izdanju Oxford University Pressa, 1997. godine, nakon čega je objavljeno i drugo, prošireno, izdanje 2009. godine, te je prevedena na mnoge jezike svijeta, uključujući i većinu jezika zemalja bivše Jugoslavije. U julu 2023. godine se, riječima autorice, Imaginarni Balkan (ponovo) vratio „na Balkan, i to… u njegov simbolički centar – Sarajevo“, u bosanskohercegovačkom izdanju Buybooka. Imaginarni Balkan Marije Todorove i Balkan: od geografije do fantazijeKatarine Luketić su knjige-sagovornice. Njihovim se međusobnim dijalogom, jednako kao i njihovim pojedinačnostima, objektivno, studiozno, minuciozno i svestrano proširuje i nadopunjava znanje o Balkanu. Tome pridodajem i jedinstvenu audio-zbirku eseja/predavanja Balkanska predavanja: šest prijedloga za sljedeće desetljeće, izvorno pisanu za slušanje i objavljenu u vlastitom izdanju autorice Katarine Luketić na distribucijskoj platformi book&zvook, u Hrvatskoj, u nakladi/produkciji Audio Store Transonica, 2021. godine. Tim svojim dvjema knjigama, kao i općenito svojim publicističkim, intelektualnim i javnim radom, Katarina Luketić bitno doprinosi etabliranju balkanskih studija na Balkanu i izvan njega. To je značajno ne samo u vremenu naše sadašnjosti, već i u međusobnom odnosu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, posebno u pravcu emancipacije sveukupne, kako vanjske, tako i unutrašnje, percepcije i recepcije Balkana i oslobađanja od brojnih ustaljenih i nerijetko pogubnih konvencija i patronata koji nam se, višestruko i mnogostruko, i dalje nameću, kako to na razne načine u svojim knjigama naglašava i Katarina Luketić. Svojim izoštrenim analitičkim pogledom i objektivnim viđenjem svih uglova Balkana te emancipacijskom artikulacijom znanja balkanskog „dubokog vremena“, koje podrazumijeva i prošlost i sadašnjost i istovremeno zakoračuje u budućnost, ona podstiče, a u mnogo čemu i uspostavlja, svekoliko formiranje derridovskog „drugog smjera“ u određenju identiteta Balkana, oslobođenog od velike stoljetne igre moći i dominacija, kao i svih stereotipa, koje ona znanjem i na temelju znanja dekonstruira i ruši. U tome se Katarina Luketić uveliko služi i tekstom književnosti. Kako to sama često naglašava, književnost pruža „društveno znanje“ koje, u parafrazi riječi Rite Felski, nije moguće dati i spoznati, naprimjer, jezikom historije ili antropologije, već je to moguće postići jedino jezikom književnosti i umjetnosti, koji i koje nam na jedinstven način omogućavaju viđenje svijeta života čovjeka iznutra. Svojim dvjema knjigama, Balkan: od geografije do fantazije i Balkanska predavanja: šest prijedloga za sljedeće desetljeće, Katarina Luketić na jednostavan način, a što je nateže postići, i običnom i stručnom čitaocu nudi i daje osebujno znanje, svijest i svjesnost koji nisu ograničeni prostorom Balkana, niti bilo kakvim drugim prostorima ikakvog modusa. Potonja je žanrovski hibridna i originalna audio-knjiga koju „govori“ sama autorica, uz zvukovne i zvučne – praktično, audio-dramske epizodne dodatke, koji doprinose vizualizaciji i punini recepcije teksta, sveukupno ostvarujući komunikacijske učinke u pogledu tekstualne komunikacije kako s audio-tipovima čitatelja/čitateljica, tako i s onim vizualnim. Luketić (u) svojim knjigama otvara Balkan u njegovom odnosu prema samome sebi, i to u bahtinovsko polifonom zbiru svih njegovih identiteta, zatim u odnosu Balkana prema svemu izvan njega i, isto tako, svega izvanbalkanskog prema Balkanu. Njeno znanje o Balkanu dolazi iznutra – bazirano je na osnovu njenog životnog iskustva i pomno-analitičko-kritičkog promatranja balkanske stvarnosti kroz vrijeme historije i kroz ovo vrijeme sada, čija se tačka neprestano pomjera – a ona ga iznosi odgovorno i s maksimalnom objektivnošću. Zbog svega toga se za te njene dvije knjige može reći da su same po sebi „izvanredne svjedokinje Balkana“. Tako je, zapravo, Dragan Jurak nazvao njihovu autoricu na osnovu njenog slobodnog i otvorenog zalaganja te intelektualnog djelovanja i rada na rušenju pogubnih balkanskih esejincijalizacija, narativizacija i binarnosti, zatim njene rodne neusklađenosti s dominantnim mačističkim diskursima, kao i na temelju njenih ličnih i životnih bio-geografskih odrednica[1]. Poput Marije Todorove, ali na svoj vlastiti način, s opsežnim znanjem, u analitičkim i kritičkim opservacijama svega onoga što stvara i čini Balkan „od geografije do fantazije“ i mnogobrojnih viđenja Balkana i iznutra i izvana kroz prošla i tekuće desetljeće te s usmjerenjem na buduće, u svom čvrstom stavu „drugog smjera“, kojem ne samo da teži, već ga svojim diskursom u svojim objema knjigama i uspostavlja, Katarina Luketić predstavlja i identificira Balkan izvan bilo kakvih zadatih, strukturno i značenjski utvrđenih uloga i stereotipa, i to kako negativnih, tako i pozitivnih. Ona sve to znalački predočava i pri tome, nenametljivo – naprosto, logički i smisleno, poziva na demitologizaciju i rehistorizaciju Balkana, kao i njegove Drugosti, što i sama čini. Sve ovo sam, manje-više, već rekla u sklopu razgovora sa Katarinom Luketić, Rene Karabash i Ismetom Prcićem, u okviru Okruglog stola koji se u dijelu Specijalnog programa Osmog međunarodnog festivala književnosti „Bookstan. No East. No West.“, u organizaciji Buybooka, održao u Sarajevu, 7. 7. 2023. godine, pod tematskim naslovom „Balkanski autori u očima Zapada“, a ispostavilo mi se da upravo to čini moj odgovor na Vaše pitanje. Knjige Balkan: od geografije do fantazije i Balkanska predavanja: šest prijedloga za sljedeće desetljeće Katarine Luketić, odnosno njihovo čitanje, pomjerile su prema naprijed moje (sa)znanje, percepciju i kritičko promišljanje Balkana, Evrope i cijeloga svijeta, kao i nas, ljudi, unutar, izvan i preko svakojakih granica svega toga, kako iznutra tako i izvana.
[1] Dostupno na: https://mvinfo.hr/clanak/katarina-luketic-balkan, datum posljednje posjete 20. 7. 2023.
