Boja zemlje: roman prema porodičnom albumu Elvedina Nezirovića (Laguna, Beograd, 2016)
Roman prema porodičnom albumu Boja zemlje (Beograd: Laguna, 2016) Elvedina Nezirovića zbir je mnoštva različitih identiteta, kako ličnih, tako i kolektivnih. Njegova prijemčivost, otvorenost prema iskustvu stvarnosti, i, simultano, njegova originalna tekstura romaneskne spužve sadržaja stvarnosti i iskustva iste enciklopedijskoga su karaktera. Istovremeno, Boja zemlje lični je i intimni doživljaj realnosti pisca koji se ostvaruje i kao memorijski protagonista romana. Na lično i intimno upućuje i podnaslovna oznaka teksta kao porodičnog albuma, što je ne samo publicističko, već i autoreferencijalno obilježje knjige. Bez te oznake, kritičko i, općenito, čitalačko viđenje Nezirovićevog romana vjerovatno bi uveliko zalutalo i odlutalo u pravcu tradicionalne književne klasifikacije memoarske proze i publicističke odrednice „ne-fikcije“, koja je riječju „uvezena“ iz angloameričke književne produkcije. Da se Boja zemlje temelji na istinitim pričama, ali u mjeri istinitosti koju uvjetuje lična perspektiva i, nadasve, sjećanje kao nefikcionalni „literarni odraz“ (170) – kako Nezirović pojašnjava književno sjećanje iz zapisa svoga tekstualnog albuma – ispovijeda i slovo priče. „I zaista“, uvjerava pisac i protagonista, „rijetki su slučajevi na ovim stranicama gdje se napisano razmimoilazi s onim što mu je u stvarnosti poslužilo kao povod“, a zatim objašnjenje i misao završava iskazom o svrsishodnoj, namjernoj romansiranosti teksta, nasuprot one nenamjerne, i dodaje: „premda sam neke porodične fakte – poput dijela koji govori o mojoj praneni Zejni – svjesno nadogradio, udahnuo im život na način na koji sam uspio da ih zamislim“ (170).
Transtekstualnosti romana, koja se prema Dubravki Oraić – Tolić odnosi na tekstualno usmjerenje na zbilju, doprinose i fotografije. One su sastavni dio romana koji se time tekstualizira kao Nezirovićev porodični album. Posljednji rat u Bosni i Hercegovini, konkretnije drugi rat u Mostaru unutar jednog u Bosni i Hercegovini – onaj između Armije RBiH i HVO-a koji je nakon kratkog privida mira u Mostaru nastupio nakon agresije JNA i srpsko-crnogorskih dobrovoljaca – uništio je mnoga sjećanja u fotografskim zapisima života Nezirovićevih. Uslijed malog broja sačuvanih fotografija, Nezirović u spoju crno-bijele fotografije i književnog slova stvara roman kao album: svoje porodice, grada Mostara i određenih prigradskih naselja, Hercegovine, Bosne i Hercegovine, i sebe samoga. U dijalektici diskursa fotografije i „literarnog odraza“ sjećanja, čime se tekst romana služi kao „alatima“, u parafrazi riječi američkog književnika i nobelovca Williama Faulknera, Boja zemlje nastaje kao „transroman“[1]. Nezirović Boju zemlje multidiskurzivno ispisuje na nasadima književnog postmodernizma, ali njegov tekst prevazilazi postmodernizam. Tekstualna boja Boje zemlje nije ironijska, već njenu teksturu čini nova iskrenost, otvorenost, sloboda, intimnost i realnost modernosti koja dolazi nakon postmodernizma.
Nezirović roman posvećuje majci, a ispisuje ga u ljudskoj radoznalosti koja ne poznaje granice, kako bilježi u njegovom dodatku, i to, između ostaloga, da bi ispisao sebe nepotpunog kako bi mogao nastaviti živjeti predstojeća poglavlja svoga života ili, drugim riječima, svoje naredne živote. Prema tome, roman se na određen način i u Nezirevićevom ključu gradi na „raspamćenju“, što je narativni proces prepoznavanja sopstvenog iskustva unutar novog narativa koji u književnosti romaneskno definira i oblikuje Hemon. Boja zemlje nastaje kao narativ o mitologiziranom liku i životu oca Elvedina Nezirovića. Očevih sedam posljednjih mjeseci života jeste sedam početnih mjeseci sinovog života. Otud posebno poglavlje romana pod simboličnim nazivom „Sedam“ koje je i posljednje romaneskno poglavlje Nezirovićevog „raspamćenja“, te koje sadrži i zapis iz njegovog ratnog dnevnika. U tom poglavlju, on bilježi sljedeće: „Pišući ovu knjigu, shvatio sam koliko mi je teško govoriti o sebi. Mnogo je stvari u kojima sam morao pobijediti vlastitu ličnost kako bi ona uopće nastala“ (171). Za oca Nezirović kaže da ga je izgubio dvaput: njegovom smrću i kada ga je prestao sanjati, što se desilo prvih godina poslije rata. Izgradio ga je ponovo romanom. Dogradio je i sebe romanom. Osim toga, na određen način i tek relativno joyceovski, romanom je rekonstruirao i grad Mostar i prigradska naselja svoga djetinjstva i mladosti, kao i ruralne sredine iz života svojih predaka, te imenovana i neimenovana mjesta sa svojih životnih puteva, sve to u retrospektivnom prohodu kroz države i ratove. U tom pogledu, Boja zemlje tekstualno se usmjerava i na kulturu, pa komunicira i sa historijom, i sa tekstovima druge vrste. Prethodno pomenuta Dubravka Oraić – Tolić to, na primjer, objašnjava pojmom intertekstualnosti, što za razliku od transtekstualnosti znači da su „tuđi tekstovi postali primarnom zbiljom vlastitog teksta, pa se vlastiti tekst može razumjeti samo u odnosu s tuđim tekstovima“ (1990:5). Nezirovićev roman ostvaruje se u intimnom dijalogu intertekstualnosti i transtekstualnosti, te implicitnih i eksplicitnih sadržaja stvarnosti, i, nadasve, u isprepletenosti lične, odnosno, porodične i kolektivne historije. S druge strane, Boja zemlje iščitava se kao primarna zbilja vlastitog porodičnog albuma čitatelja/čitateljke u mostarskom, hercegovačkom, bosanskohercegovačkom, ali i širem okviru, i pomaže razumijevanju vlastitih sadržaja zbilje u odnosu s tekstom Nezirevićevog romana. Dodatno, i s tim u vezi, Boju zemlje čine i boje zemlje i asfalta. Unutar toga, i unutar romana, u poglavlju koje, također, nosi naslov „Boja zemlje“, kao mise-en-abyme, odnosno priča u priči, u smislu mikrokosmosa koji upućuje na makrokosmos, stoji sljedeći zapis: „Zemlji u Crnićima teško je odrediti boju: u ranu zimu je smeđa, poslije kiše je crna, pri zalasku sunca zlatna; zimi, kad je okuje mraz, pobijeli, a s prvim proljećem, u predvečerje, postane rumena“ (153-154).
Posebna vrijednost Nezirovićevog romana jeste u tome što njegov književni univerzum nadilazi historijske, nacionalne i etničke granice i ograničenja, što je, između ostalih, prema engleskom pjesniku, kulturologu i kritičaru iz XIX stoljeća Matthew Arnoldu jedna od karakteristika najbolje književnosti. Bez imalo pretjerivanja, Boja zemlje Elvedina Nezirovića jeste roman rafinirane bosanskohercegovačke, ali i slavističke, a u perspektivi, i svjetske književnosti.
[1] Oznaka kojom sam u književnoj analizi nekih drugih povoda klasificirala savremeni roman multimedijalne teksture i/ili ostvarenja poput, recimo, Projekta Lazarus (engl. The Lazarus Project, 2008.), romana-projekta Aleksandra Hemona, i brojnih drugih romanesknih transformacija.
Citirana literatura:
Nezirović, Elvedin. Boja zemlje. Beograd: Laguna, 2016.
Oraić – Tolić, Dubravka. Teorija citatnosti. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, OOUR Izdavačka djelatnost, 1990.
