PAMĆENJE
(13. januar)
U Radićevoj ulici zaustavlja me čovjek i srdačno kaže da me nije vidio najmanje trideset godina. Sjeća se da sam par godina pred rat, na koncertu grupe Jesus Lizard u Sarajevu uhvatio palicu koju je bubnjar bacio u publiku, da sam je njemu poklonio i da on to nikada nije zaboravio, toliko mu znači ta gesta. Kaže da žuri, večeras se vraća u Dansku (ili Švedsku?) gdje radi kao video producent, ali da moramo popiti kafu kada naredni put dođe. Dajem mu broj telefona i gledam za njim sve dok ne zamakne iza ugla. Ne vrijedi, ne mogu ga se sjetiti. Nije ovo prvi put. Mnoge događaje, naročito ratne, ne pamtim, neke djelimično, neke potpuno. Divim se ljudima koji znaju šta su radili u avgustu 1993., ili kada dodaju da je bio četvrtak kada im se nešto desilo. Moje sjećanje je nasumično izbušeno, bez reda, pamtim nevažne detalje a nestali su neki dragocjeni… Plašim se da više ništa pouzdano ne znam.
Mada, skoro sto posto sam siguran da nikada nisam bio na koncertu Jesus Lizard. Volio bih da jesam, ali nisam.
ČOVJEK BEZ GLAVE
(17. januar)
Smog je pokrio Sarajevo. Pored ograde Šumarskog fakulteta, kroz izmaglicu, hoda čovjek bez glave. Bar tako izgleda. U ruci nosi plastičnu kesu sa teretom u obliku lopte. Ostali prolaznici ga ne primjećuju. Polako hoda, lako ga stižem i vidim da je to starac koji vrat drži pod uglom od devedeset stepeni. Glavu ne podiže ni dok dok me odozdo posmatra. Ima djevojačke, plave oči, sa velikim trepavicama. Konačno ga prestižem. Na šta mu ličim, ovakav umoran?
…
Baš danas, kada sam sreo čovjeka “bez glave”, privučen ilustracijom Bogdana Kršića, kod uličnog prodavača kupio sam knjigu Washingtona Irvinga “Rip Van Vinkl & Legenda o Sanjivoj dolini” koju je sarajevska “Svjetlost” objavila 1956. godine.
Ovako Irving opisuje stanovnike Sanjive doline (u prijevodu Smiljane i Nikole Kršića):
“Podložni su čudnovatim vjerovanjima svih vrsta, zanosima, priviđenjima, često im se pričinjavaju neobični prizori i čuju u vazduhu muziku i glasove. Čitav kraj obiluje pričama o sablastima, mjestima koja posjećuju duhovi i noćnim priviđenjima; iznad ove doline zvijezde padaju i meteori blistaju češće nego iznad drugih dijelova zemlje i izgleda da je mora sa čitavom svojom svitom izabrala ovu dolinu za omiljeno mjesto svojih igara”.
ZAŠTO NIKO NE NOSI HLAČE NA CRTU
(19. januar)
Snijeg se povukao u brda, na rezervne položaje. U gradovima sitno pada.
Vraćamo se iz šetnje, umorni. Gledamo kroz prozor. Dogovorili smo se da nećemo pričati o virusu i ratu. Treba izabrati neku čudnu, začudnu temu. Recimo: “Zašto više niko ne nosi hlače na crtu”
BASS GITARA
(21. januar)
Timur ima petnaest godina i osniva punk rock band. Njegov školski drug je kupio bubanj. Ne znaju da sviraju, ali žele da prva pjesma koju će naučiti bude “I Wanna Be Sedated” od Ramonesa. Mislim da je to vrhunac mog dosadašnjeg vaspitanja.
Traži da mu donesem svoju staru bass gitaru. Pronašao sam je u roditeljskom stanu. Nisam je vidio bar 30 godina, ali kada sam je izvadio iz futrole nikakvih iznenađenja nije bilo. Kao da sam je jučer vidio. Na žalost, neupotrebljiva je, vrat joj je kriv, pa žice ne mogu da se naštimaju.
– Nema veze. I dalje je lijepa – kaže Timur.
Kada sam prije nekoliko godina obrijao bradu svi su se smijali, govorili mi da izgledam kao papagaj. On me zagrlio i rekao:
– Nema veze, i dalje si moj tata.
I sada želi da me usreći. Ali, u pravu je, gitara je i dalje jako lijepa. Naslanjamo je na policu i zagledamo sa svih strana.
PIJETAO
(22. januar)
Moj otac je sam napravio vikendicu, lijepu brvnaru s verandom, na zemlji koju mu je ostavila majka. Kada je otišao u penziju, tamo je boravio veći dio godine, napravio malu baštu, obnovio voćnjak, onda kupio tri kokoške i pijetla.
Bio je to lijep pijetao, krupan, s crvenim, crnim i zelenim perjem. Ponašao se kao pas čuvar, patrolirao po dvorištu, dočekivao goste i dolazio na očevu komandu. Otac se hvalio da se pijetla plaše sokolovi, lisice pa i divlje svinje. Bio je ponosan, čak je njegovu fotografiju stavio na screensaver telefona.
Zbog trase novog autoputa ocu je oduzeta vikendica. Pokušao sam da ga oraspoložim, rekao mu da uzme novac, putuje, kupi sebi nešto lijepo. Rekao mi je da mu ništa ne treba.
Posjetio sam ih danas. Majka mi je u hodniku šapnula: “Možeš li da skineš sliku horoza s telefona? Rastuži se kad god ga vidi.”
Dok nije gledao, uzeo sam telefon, otišao u kupatilo i obrisao fotografiju. Vratio sam se i brzo spustio telefon na sto. On je lagano kucnuo. Otac se okrenuo, pogledao u mene pa u telefon. Mislim da je znao šta sam uradio. Nikada nije bio od velikih riječi. Nikada nije postavljao pitanja na koja je znao odgovor.
KOJI JE DANAS DAN
(23. januar)
Mlada ljekarka ljutito pita oca zna li koji je danas dan? On muca, pokušava da se sjeti, vidim da se plaši da mu od tog pitanja zavisi da li će ostati u bolnici. Spušta glavu, ruka mu jače drhti.
– Ne znam ni ja koji je danas dan – kažem.
– Ni ja ne mogu da se sjetim – dodaje medicinska sestra.
Neurologinja se okreće na stolici prema nama, crte lica joj omekšavaju dok govori:
– Kad su svi nekako isti.
Selvedin Avdić, “Mali smakovi”, Buybook, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook