BIJELA SMRT
Kad padne snijeg na Sarajevo, kad bude puco bor na mrazu, toplije će biti kostima u zemlji nego nama. Umiraće se od studeni; dolazi zima bez vatre; ljeto bez sunca je prošlo. Noći su hladne i kad na nekom balkonu zalaje kućni pas, uzvrati mu hor uličnih kerova, lavežom tužnim kao dječiji plač: irski seter, inače rijetko vedar pas, samo u ovom gradu zavija tužno u noći kao Ruthger Hauer u završnim scenama Blade Runnera. Snijeg će zatrpati grad kao što je ratom zatrpano vrijeme; koji je danas dan? kad dolazi subota?, ne znam. Mrtvi su dnevni rituali, i godišnji: ko će u decembru štampati kalendare za 1993. godinu? Postoji dan, postoji noć: u njima je čovjek koji se odredio prema smaku svijeta; on zna da bi postojanje izgubilo na svojoj punoći da nema svijesti o globalnoj kataklizmi. Zato s prvim mrakom upali žižak: fitilj provučen kroz metalni uložak olovke, kojeg pluto, umotano u staniol, zadržava na površini zejtina što gori u lampi načinjenoj od prazne limenke piva; a po vedrom plamičku on može vidjeti da predmeti i lica bližnjih imaju zemaljski sjaj; i, da nema jada, do kad akšam pada.
KUPANJE MRTVIH
Grad je pust i prepolovljen. Rijetki, autom, prelaze pored Kasarne. Potrebna je vozačka vještina da se pri velikoj brzini zaobiđu gvozdene zapreke na cesti. Zato nerado svakoga jutra vozim pored Kasarne. Premda moram priznati da ima neke nerazumne privlačnosti u vožnji pustim gradom…
Svakoga jutra na Malti stopira jedna žena. Na cesti, imam utisak da sam jedini preživjeli u gradu. Zbog toga sa radošću zaustavljam golf, i s osjećanjem da se rizik putovanja tako dijeli na dvoje…
Hajra radi u gasulhani, kupa mrtve. Za svakog mrtvog ona kaže: lijep! Ili – lijepa! Za neke kaže: – Lijepa, lijepa, lijepa! Toplom vodom sam je kupala…
Ako ona kaže da je i mrtvom važno da li se okupa toplom ili hladnom vodom, onda bi joj trebalo vjerovati… Hajra je toliko blizu smrti! Skoro bi se moglo reći da joj je smrt – poslodavac…
Na neki sujevjeran način, osjećao sam da je smrt kod Kasarne popustljivija prema meni, da mi progledava kroz prste, zato što svakog jutra prevozim ovu vedru ženu, “njenog radnika”. Međutim, i sve moje transportne usluge nisu za podcjenjivanje. Kao onaj mitski lađar, svojim golfom – veoma često – s ulice odvezem mrtve do klinike. Hajra to zove mojim sevapom…
Tako sam otkrio neke stvari; kao npr. to da se smrt ponavlja. Na raskrsnici ispred Tvina sam pokupio starca koji je umro na klinici. Dva mjeseca kasnije, sa istog mjesta sam odvezao mladića. U oba slučaja, dočekala me je ista ljekarska ekipa; obojicu su smjestili u istu sobu, i isti krevet. Simetrija je potpuna kad kažem da su u pitanju bili otac i sin.
Ništa se o smrti ne može reći tužnim rečenicama…
Kada je mom komšiji umro otac, sahranjivali smo ga na mezarju kraj Careve džamije. Onda su počele padati granate na dženazu. Primijetio sam jednu stvar. Vjernici ne paniče; mirno se skloniše na verandu i pod strehe džamije. Oni što su s Allahom “na vi”, u panici se potrpaše u auta i strugnuše pustim ulicama. Tako i moj komšija. Danima nagovaram da ga povezem na očev mezar. Kad ga već nije sahranio…, međutim, on odbija, pravdajući se strahom od prolaska pored Kasarne.
Kada je smrt u pitanju, tek jutros me je Hajra ispunila potpunom jezom. Čim je sjela u golf požurila je da mi da poklon. Sapun i peškir. Opirao sam se da primim dar, a ona mi je rekla da se ne ustručavam, jer ona toga ima puno… U to, zbilja, nisam ni sumnjao! Prestao sam da se opirem, kada je rekla:
– Ja sam to tebi namijenila…
Cijeli dan strepim od namijenjenog sapuna u gepeku svog golfa. Kako vrijeme više prolazi, počinjem osjećati njegovu privlačnost, ja, mrtvac koji će toplom vodom okupati sam sebe.
NIČIJA ZEMLJA
Već više od mjesec dana, tamo, gdje je linija razzgraničenja leže tijela poginulih. Njima se ne može prići; bijeli transporteri UNPROFOR-a ne idu tamo da ih pokupe: nepokopani leže i duše im lutaju sa gradskim vranama.
OPLJAČKANE RADNJE
1) Mladić u crnoj uniformi prolazi kroz izlog napuštene radnje; vojničke čizme gaze po praznom prostoru, po hiljadama špenadli kojim su kompaktno, uz karton, pričvršćivane i u kutije pakirane muške košulje. Sjeda za kasu i prstima dobuje po tipkama tastature; izvlači laserski revolver i nišani u prazne uglove prostorije; crvena tačka luta po zidu; po pustim policama; spušta revolver na koljeno i, još sjedeći, otvara ladicu u pultu, izvlači češalj i nemarno ga provuče kroz kosu. Potom izvlači porculansku figuricu Isusa na križu, sa trnovim vijencem i spušta ga na pult: čist dodir jagodica prstiju i porculanske figurice. Blago pognut, ispod nogu izvlači kutiju s košuljom, bez poklopca. Stopalo patike otisnuto na prsima neotpakirane košulje; rukom prelazi kragnu kao da je čisti; izvlači iglu iz košulje i drškom revolvera je zakuca u drvenu lajsnu pulta. Figuricu raspetog Krista stavlja na košulju, tamo gdje je otisnuto stopalo patike; a onda kutiju sa svim sadržajem u njoj odlaže na pult. Ustaje; s revolverom koji se njiše ispod pazuha i češljajući se izlazi van.
2) Možda zato što je rat, samo zato: pada mi na um da je tvorničko pakiranje košulja, sa stotinama malih igli u njima, marketinški podsmijeh patnjama onog divnog jevrejskog mladića.
SARAJEVO
Nekada sam pisao
kako pjesma o Sarajevu treba mirisati
na hartiju onu, davnu, kojom su trgovci
umotavali naranče –
sa crtežom utisnutim na šuškavoj hartiji
sa slučajnim prolaznikom na crtežu
i minaretima pogužvanim.
Sada je grad načet; rastvorene forme,
Sarajevo podsjeća na postmoderno djelo
fantastičnih razmjera.
Toliko je stradanja, toliko jeftinih osjećanja: niko ne plače.
Smrt je opća i kič je opći.
Što je mislio Jeff Koonse
veličajući vrednote Kitscha?
Sad više ništa nije važno.
Smak svijeta otpočinje običnom gestom: pokretom ruke
mladića u maskirnoj uniformi
koji trga ružu i nosi je svojim putem.
Zauvijek kasni saznanje
da trgati ima nekog smisla –
samo ako je ruža namijenjena.
RAT
Rat je
i ništa se ne događa –
u grad idem da nam izmolim cigarete
znam tvoj miris oduvijek a opet mi
nisi nikad bila bliže – u hladna
jutra nekada si greškom u žurbi
oblačila moje donje rublje
za deset godina nismo bili skupa
koliko za ovih pet mjeseci –
sad si u mome džemperu po cijeli dan
veseli me i rastužuje istovremeno
tvoje radovanje
paketićima humanitarne pomoći
pitam se gdje nalaziš kafu
za svaku božiju večer?
ni jednog stakla na našim prozorima nema
iz sobe se kasne muhe ne daju istjerati
RUŠEVINE
Poznajem većinu ljudi među prolaznicima na ulici. Sužava se krug. Nekada sam samoćom zvao osjećanje da u ovom gradu postoji čovjek, neka žena koju nikada neću sresti. Smanjuje se grad. Koračamo po staklenoj srči na asfaltu; golfovi, bez ijednog stakla, usporavaju i oprezno zaobilaze pale tramvajske žice; granata pala na zgradu Narodne banke učinila je vidljivim kameni reljef na fasadi: stvarnost je saglediva u svojoj cjelini tek pošto se raspala u djeliće. Staklo na asfaltu, međutim, manje ilustrira srušenu sliku stvarnosti od široke, smeđe trake selotejpa kojom su oblijepljena „čitava“ stakla prozora u Sarajevu. To je svijest o nestajanju, ta praktičnost stanara, čija je jedina misao – da ne bude gore nego što jeste. Ništa nije ostalo cijelo; ni čitava stakla na prozorima, oblijepljena selotejpom. Ljudi koje srećem ne govore o onom što je bilo, svi su opsjednuti ovim što je sada; ljudi – torza. Razbijeno je jedinstvo vremena. Nije preživjela ni ona navika pušača, ružna navika da jezikom liznu vrh cigarete kako bi duže trajala, time je prizvana ova sirotinja što je sada. Svakog dana stižu vijesti o smrti poznatih ljudi. Ovdje smo igrali bilijar prije rata: tolika dokolica nije mogla izaći na dobro. Neko koga više nema izlazio je odavde i žurio ulicom sa prahom plave bilijarske krede na prstima. Moj klinac je iz novina izrezao jedan nekrolog, zalijepio na papir A4 formata i napisao ispod fotografije poginulog vojnika: njega ja znam upoznao sam ga u restoranu. Ono što je u novinama golo nestajanje, to je svijest o nestajanju u dječijoj gesti.
S., pred ogledalom: ona je zadovoljna svojim mršavljenjem u ratu. Preživljavaju oni sa čvrstim planovima o budućnosti svoga tijela.
MEZARJE ŠEHIDA
Tijelo pred pokopavanje. Gledam vojnika na koljenima: još je dječak. U krilu mu se puška odmara. Čuje se žamor grlenih arapskih glasova. Tuga se zbira u podočnjacima; muškarci otvorenim dlanovima prelaze preko lica. Dok traje ritual, osjećam prisustvo Boga u svemu; kad ovo prođe, uzeću olovku i napraviti spisak svojih grijehova. Sada se sve u meni opire smrti; jezikom pređem preko zubi i osjetim okus ženskog karmina. Niko ne plače. Šutim. Mačka preskače sjenu minareta.
DJECA
S: Hajde, Harune, ulazi u kuću, napolju padaju granate.
BJEGUNAC
Samo tada –
ne prije nego popiješ kafu
u staničnom restoranu;
otpravnik vozova čekićem
kucka u točkove lokomotive;
s novinama pod pazuhom –
grad se napušta u miru –
nigdje nećeš biti istinit
osim ako je goli život jedina istina
ako se prazni zrak zove slobodom –
osim ako nisi bjegunac
nemirne savjesti
osim ako nisi Billy The Kid
ŽIVOTINJE
Sve ovo počinje da mi prija. Opasnosti ima dovoljno, a tuge u izobilju. Ležim i ne prestajem misliti: koliko dugo se može podnositi ovakav život. Na mojim prsima spava mačka. Ona je odabrana; iznad njenih kosih zjena – šara je u obliku slova M. Ja to nisam znao: ti si mi to otkrila onog dana kad sam podivljao i poželio da ju smrskam: da smrskam njenu mačju prirodu. Tad si mi otkrila šaru na njenom čelu i rekla:
„M imaju samo one mačke koje je Muhamed milovao.“
Otad joj puštam na volju, da spava gdje se zatekne. Ne znam koliko se još dugo može podnositi ovakav život. Svaki put me podiđu srsi, kad se na tutnjavu spolja mačka iz sna prene i tada na prsima osjetim sporo izvlačenje pandžica.
LEŠ
Usporili smo na mostu
i gledali kako psi uz Miljacku
trgaju ljudski leš u snijegu
onda smo produžili
ništa se u meni nije promijenilo
slušao sam kako pršti snijeg pod gumama
kao kad zubi drobe jabuku
i osjetio divlju želju da se smijem
tebi
zato što ovo mjesto zoveš paklom
i bježiš odavde uvjeren
da smrt izvan Sarajeva ne postoji
U KADRU ŽENSKE USNE
U kadru ženske usne
žestoki sloj ruža;
Sada će početi riječi
Preko ruba usana.
Samo usne pod snopom reflektora
I jezik u granicama tog svijeta.
Već se u zraku raspadaju riječi.
A ono što se ne vidi
To ni ne postoji.
Možda naušnice trgaju usnu resu
Možda najlonske čarape stižu iznad pupka
Možda bi baršunast sjaj šarenica
Ukazao na njen suštinski ženski dio,
A ljubičasti izvor svjetla u njenom spolu
Obasjao urođenu plemenitost
Duše.
U ATELJEU
U ateljeu sjedimo na cjepanicama.
Od žena ovdje su samo crteži žena.
Na oštrim vrhovima malih makaza
Mrve hašiša iz Afganistana.
S balkona susjedne kuće
Tamna prilika majstora
Razgoni svice švajs-aparatom.
Sjedimo na cjepanicama u ateljeu
I sve je tako mirno.
Moj život će biti nešto drugo
čim uđem u pidžamu.
Napolju je hladna noć.
Okruženi smo planinom
U kojoj tužno zavija motorna testera.
JEDINI SAN
Bicikl okrenut na leđa, otac namješta
lanac, glavu ne diže.
Mnogi se ljudi vrzmaju po vrtu.
Jesu li ovo mrtvi, oče?
Ne boj se, sine, možeš se igrati
s njima.
Od kupina veći, mravi se pod moje
stopalo kriju.
Njihaljka se, bez tereta, k nebu
uzdiže i pada.
U žutim kišnim mantilima, oni izlaz
traže iz vrta.
Pogledaju me, samo preko ramena.
Jedan prilazi zidu, rukom za kvaku hvata,
ali nje nema, tu vrata nema.
Dvadeset godina ranije, sjeti se, oče,
bile su tu vratnice.
MRS. SONTAG I MR. OSMAN
Benjamin i ja smo stigli na vrijeme ali Mrs. Sontag nije bila tamo.
Onda smo čekali u holu Holiday Inna. Kasno je podne, sunčan dan,
muškarac u vojničkoj bluzi došao je s dva kanistera benzina i pita:
“Da li je Miralem stigao?”
Sontag je napokon došla, izvinjava se i sjeda na mermerno stepenište.
Kao da je pod velikim teretom. Kaže da su probe s glumcima iscrpljujuće.
I zaista izgleda umorno. Ali pod teškom pancirnom košuljom,
s plavim šljemom (koji upravo spušta u krilo), čovjek se lako umori u običnoj šetnji.
Onda je molećivim tonom priznala: ona nema vremena da glumi u našem filmu.
“Hvala.” “Hvala.”
Osjetio sam olakšanje. Da je pristala, tražila bi scenarij kojeg nema.
Benjamin je razočaran, jer želi neko veliko ime u filmu.
Zamislio sam je u bosanskoj ženskoj nošnji, želio sam se uvjeriti u njen pristanak,
iako unaprijed znam da nije spremna.
Napravila je tri koraka uz mermerne stepenice – mislio sam
na Ernsta Jüngera – potom se zaustavila i osvrnula, jer je čula vojnika
koji kaže: “Kad dođe Miralem, boga ti, reci mu samo da je Osman donio benzin.”
Onda je ponovio – “…da je Osman donio benzin.” I kad je već bio na izlaznim vratima
osvrnuo se da pita: “Jesi li zapamtio, momčino?”
RUSKINJA
Oblaci su bili u boji nafte, Harun je želio snimiti nekoliko fotografija neba.
A onda je počela padati kiša. Sklonili smo se u kafanu, onu kod ruske radnje
u kojoj kupujemo hranu iz slavenskog kraja. Utrčali smo tamo
i sjeli za jedini slobodni sto. Sada nagnuti nad fotoaparatom gledamo
snimljene slike, iznenađeni izgledom oblakâ koje smo prije koji minut
i u stvarnosti vidjeli. Do našeg stola sjedi neki mrgodni tip.
Nisam ga primijetio kad smo ušli, obratio sam pažnju kad je pitao: “Russians?”
A onda je rekao: “Go back to Russia!”
U krilu mu je Washington Post, ko zna šta je on danas tamo pročitao,
pa ga naš slavenski akcent iritira toliko da je izgubio kontrolu i kaže:
“Go back to Russia.”
Bio sam zatečen i bijesan. Kad su nam se pogledi sreli,
on je glavu uvukao u ramena i dublje potonuo u kožnu fotelju.
Tek tada sam vidio ženu koja do njega sjedi.
Ona kaže: “Hajdemo kući.”
On: “Ne možemo, pada kiša.”
Ona: “Pa, šta? Trčat ćemo do auta.”
Njih dvoje žive skupa. Obratio sam pažnju na nju,
zato što se u njenom govoru lako prepozna ruski akcent.
Uskoro su pošli, a kad su već bili na vratima,
on se osvrnuo da mi još jednom kaže: “Go back to Russia!”
Ona se okrenula s izvinjavajućim pogledom.
Potom su trčali. A kad su već bili na drugoj strani ulice, više se od kiše nisu mogli vidjeti.
POUND
Ne znam kako se zove ovo mjesto
Sa zgradom lokalnog radija na litici,
Sa neonskim natpisom frekvencija
Visoko u noći, skoro na nebu.
To znači da unutrašnja Amerika čuva
Prvu zamisao vladarskog hrama na litici,
Vertikalnu optičku igru
Perspektivama ljudskog i božanskog.
U Washingtonu je za tu vrstu visinske namjene
Najpogodniji plato ispred bolnice St. Elizabeth.
Tamo je u starosti
(Inače, aziliran zbog čitanja na talijanskom radiju)
Grad u kotlini osmatrao Ezra Pound
Sa svojom lavljom glavom u vjetru
ISTOK I ZAPAD
Zanimljivo je kako prve riječi, povremeno
Obnavljaju puni krug značenja
Kao što se unutrašnjost vagona
Ispunja putnicima pred polazak voza:
U ovom trenu, recimo, istok i zapad,
Izmišljeni da tijelo u pustoši kontinenta
Odredi svoje mjesto u odnosu na zvijezde,
Znače više od mape
Na čijoj istočnoj je Meka
A na zapadnoj strani Los Angeles.
To su probuđene strane svijeta
Iako sve izgleda krajnje bezazleno:
Ja putujem na zapad, a u beskonačnom nizu
Eiffelovi strujni tornjevi na istok, prema Parizu
NAČIN ČITANJA KNJIGE
U stanici, voz se zadržava neočekivano dugo,
Pomjerajući se čas naprijed, čas nazad.
Ne znam šta je tome razlog,
Ali sam u trećoj noći putovanja
Pogledom sasvim istražio stanicu u Kansas Cityju.
To je, mogu reći, način na koji
Čitam knjigu: nikada od prve stranice,
Već iz sredine, pomjerajući se naprijed i nazad,
Sve dok se ne sklopi cjelina u krajnju zamisao.
Pogledom istražih cijelu stanicu
I nigdje traga od masakra (1933)
Kada se – dole na parkingu –
Sa čuvarima zakona sukobio
Čuveni mobster, Frank Nash
HOTELSKA SOBA
U hotelu, koji se poletno zove Royal Palace
Vrata sobe preko puta – stalno su otvorena:
Umireno u postelji, tijelo muškarca potmulo diše.
Mislim da umire. I da to zna.
Iz tame sobe čuju se vedri glasovi nevidljiva djeteta
Zbog čega stičeš utisak da to i nije stvaran glas
Već ono što umirući čuje na kraju
Kao vlastiti govor u prvom iskustvu jezika.
Ne znam zašto su hotelske sobe beskonačne
Tako da iz njih izlazim bez sjećanja:
Dva dana i tri noći
Putovao s Istočne na Zapadnu obalu
I umoran odbijam povjerovati
Da je kontinent manji od hotelske sobe
OTVORENI DIJALOG
„Šta čitaš?“
„Pjesme Jelaluddina Rumija,
Pjesnika rođenog u Afgansitanu.“
„Odakle si?“
„Iz Bosne.“
„Tamo su Srbi i Hrvati, ili ima i drugih?“
„Ima i drugih.“
„Koje su boje tvoje oči?“
„Do Colorada zelene,
A otkad smo prošli Apache Canyon,
U svjetlu Novog Meksika
Moje su oči plave.“
„Pa kakav si ti onda – musliman?“
„Bijeli“
ZA TUGU KONTINENTA
Putujući s jedne američke obale na drugu,
Vidio sam ljude usamljene, u tugi i bijesu,
Vidio sam dobre, i one
Koji toplinu još samo prenose na prsten –
I mislim da u meni postoji sačuvan izraz tuge
Za tugu kontinenta
Kao što voz čuva sjećanje na galiju
Jer sve poruke do mene stižu iz stopala.
Hoću reći, na svakom putu
Ja sam politički emigrant:
Uvijek na tlu kojeg pomjera voda
Osjećam da ne bih trebao biti tu
I da stojim na globusu ukoso
Kao na čestitki Unicefa nacrtano dijete
VRATA USPRAVLJENA NA VJETRU
Na kraju puta je Alexandria,
Tamo sam doselio ovog ljeta
S namjerom da napišem pjesmu.
To manje govori o mojoj odanosti
A više o slijedećem doživljaju doma:
Tamo sam, uz rijeku, vidio vrata
Koja nisu integralni dio kuće
Već samo vrata uspravljena na vjetru.
Onaj ko ih otvara može mirno zakoračiti u rijeku.
I rekoh: „Vrata – beskućnik!“
A iza njih je
Beskonačna unutrašnjost doma
Sa džinovskim gondolama iz Italije
I zlatnim ribama u akvariju oceana
OVA VRATA NISU IZLAZ
Opisat ću sebe, svoj život a to znači
Moje tijelo u svijetu, jednom slikom
Koja prethodi ratu. Godina je 1991.
Paun u staklenoj bašti Doma pisaca
Nasrće na svoj odraz u ogledalu,
krvava
Mrlja se širi i već bi sasvim sakrila odraz
Da neko dovoljno tužan nije običnim
zagrljajem
Razdvojio pticu od paunova bijesa –
Inače bi se ubio, sigurno bih se ubio.
ČEGA ĆEŠ SE SJEĆATI?
Pamtim jedan razgovor od prije deset godina. Padao je snijeg a dječak me pitao: šta je najvažnije u životu? Nešto sam rekao, iako na to pitanje nisam imao odgovora. Dječak me, međutim, nije slušao, nego je samouvjereno odgovorio: ja mislim da je u životu najvažnije da ti se puno stvari dogodi, da bi se imao čega sjećati!
Po tome s koliko jednostavnosti je izrečena, uvijek možeš prepoznati istinu. Iz tog događaja pamtim još bogata svjetla radnji i uličnih svjetiljki u širokoj dobrinjskoj ulici.
Kada sam, u ratu, iz Dobrinje stigao u centar Sarajeva, požalio sam što sa sobom nisam donio i albume; te amaterske fotografije čuvale su manje-više nebitne podatke iz života. Pa ipak, ostajući bez njih, kao da se brisala potvrda o mojoj prošlosti. Kao da je zaludan bio svaki proživljeni trenutak.
To je osjećanje čiste tuge, usljed svijesti o konačnom gubitku. Isto osjećanje koje sam prepoznao u finalnoj sceni filma Blade Runner: nag, na kiši umire zadnji android – i to je trenutak kada se tijelo, u kojem do tada nije boravilo nijedno osjećanje, ispunjava tugom zato jer je ono posljednje od svoje vrste; android se sjeća proživljenih trenutaka i zbog toga poklanja život lovcu – čovjeku koji mu je smrtni neprijatelj, ali i jedini koji može sačuvati sjećanje na njega…
Nikada nisam došao u iskušenje da narušim tajnu: nisam tražio od stručnjaka da mi objasni kakav je tehnološki kvar kod fotografija nekvalitetnog kolora, pa su oči kod svih ljudi na snimku – crvene. I ne mislim ih pitati za razlog, da bih sačuvao uvjerenje kako se iza crvenih očiju na fotografiji krije tajna sila koja na taj način potvrđuje svoje prisustvo.
Veoma često na ratnim fotografijama prepoznajem ljude koji više nisu živi. Bili su tu i više ih nema. To, između ostalog, znači da je i rat ostario. Hiljade je lažnih podjela koje u Sarajevu prave. Jedina koja ima smisla je podjela na žive i mrtve. Tako se svijest suštinski dijeli na dvije polovine. Što se, dakle, ratnih fotografija tiče, danas, ja više ne znam čemu one treba da služe, osim za dnevne potrebe novina i magazina. Služe, samo pod pretpostavkom da ćeš preživjeti; čemu, inače, ako se ni tog događaja, svojih crvenih očiju na fotografiji, ne možeš sjećati?
Rat otkriva da se u sjećanje drugih ne možeš pouzdati.
U Sarajevu ima smisla sjećati se samo dana koji je upravo protekao. Pada snijeg, kako u januaru treba. Posmatrao sam dječake na sankanju. Dječaci se dijele na one koji su zaljubljeni u svoje sanke, i na one koji naprosto uživaju u sankanju – njima sanke služe i, čini se, da su jedva svjesni njihovog izgleda. To sam danas gledao i sada se radujem dok zapisujem malo otkriće. Znam da ću se, kad sve prođe, i toga sjećati…
*
Bilješka uz izbor
S književnim djelom Semezdina Mehmedinovića upoznao sam se nekoliko godina nakon rata, čitajući njegovu kultnu knjigu „Sarajevo blues“, tada još uvijek u broširanom izdanju, objavljenu krajem 1992., u Sarajevu, pod opsadom. U to vrijeme, prolazio sam kroz nimalo ugodnu fazu u kojoj sam u knjigama pokušavao pronaći ono što u svijetu oko sebe nikako nisam mogao: neku životnu orijentaciju, razlog da se pomjerim s mjesta i odredim prema vlastitom vremenu – kako onome prošlom, čije breme me je još uvijek snažno pritiskalo, tako i onom budućem, koje mi se nije činilo vrijednim nikakvog ozbiljnijeg truda.
Sve što sam tih godina radio, radio sam s nekom nejasnom, prikrivenom sviješću da rat još nije gotov ili da će, jednom, ponovo početi. Dugo su, tako, na verandi naše kuće u predgrađu, složeni uz prozore, stajali betonski elementi i vreće s pijeskom: niko se nije usuđivao da ih makne kako bi u kući bilo više svjetlosti. Kada bi negdje u susjedstvu mlatnula vrata ili se prolomio kakav iznenadni tresak, zaćutao bih i počinjao da osluškujem šumove oko sebe kao što sam to radio u ratu: vrijeme koje bi prošlo od ispaljenja granate do njene detonacije nadjačavalo je sva moja ranija iskustva i s tim strahom nijedan drugi osjećaj nije se mogao mjeriti.
Ono o čemu je Semezdin pisao u Sarajevo bluesu bilo je dio mene. Pišući o svom životu u opsjednutom Sarajevu, ispisao je priču o mom odrastanju pod ruševinama istočnog Mostara. Može se to reći i drukčije, šire: Semezdin Mehmedinović je sačinio emocionalnu mapu života pod opsadom. Njegove fragmentarne proze koje ponekad imaju karakter hronike, ponekad dnevnika, a ponekad su jednostavno poezija pisana u prozi, nastale su kao intelektualna potreba da se zabilježi odumiranje jedne civilizacije, njeno rastakanje u srč i pepeo, u obično ništa.
Da se zabilježi, ne samo da bi se pamtilo, nego da bi se, prije svega, odbranila ljudskost u vremenu općeg posrnuća: pisanjem se, u ratu, ljudsko postojanje branilo od biološkog automatizma, svojstvenog životinjama.
Teško da se o ljudskom stradanju može govoriti jasnije i upečatljivije, nego je to slučaj u Sarajevo bluesu. Zato postoje sasvim konkretni, literarni razlozi: usprkos svim užasima koji se intenzivno događaju oko njega, Mehmedinovićev ton nikada nije žučan, već staložen, nije polemički, nego filozofski; on ne zadire u razloge rata, već oslikava njegove posljedice. Dugo sam se pitao, i još uvijek se zapravo pitam, kako je uopće bilo moguće postići taj ton u jednoj takvoj hipertrofiji užasa?
Ima jedan odlomak iz proze „Kupanje mrtvih“, koji, po mom mišljenju, više govori o ratu i stradanju, nego li stranice i stranice ispisanih antiratnih knjiga:
„…Na raskrsnici ispred Tvina sam pokupio starca koji je umro na klinici. Dva mjeseca kasnije, sa istog mjesta sam odvezao mladića. U oba slučaja, dočekala me je ista ljekarska ekipa; obojicu su smjestili u istu sobu, i isti krevet. Simetrija je potpuna kad kažem da su u pitanju bili otac i sin.“
Ovaj realistični način prikazivanja događaja mogao bi se opisati Coetzevoskom rečenicom: ponudi činjenice, značenja nek’ izrone sama. Nakon što se jednom u njihov odnos umiješa smrt, ljudi iz priče prestaju biti otac i sin, i postaju simboli stradanja jednoga grada, jedne civilizacije. Bez velikih riječi, bez očaja i, pogotovo, bez patetike – jednostavno, u svega tri rečenice, a s toliko efekta da žuč rečenog naprosto osjećamo u svakoj pori svoga emocionalnog bića.
Mogao bih danima da govorim o Mehmedinovićevom majstorstvu, ali ovdje ću stati – svakom njegovom budućem čitaocu treba ostaviti prostor da dođe do ovakvih otkrića, na svoj vlastiti način.
Dugo sam se, zapravo, i sam pitao u čemu je bila najveća tragedija života pod opsadom? Siguran sam, ne samo u smrti i stradanju – iako u fizičkom smislu primarno da – već i u nedostatku empatije, jednoj općoj nesposobnosti svakog pojedinačnog čovjeka na planeti da se pred tom opsadom zamisli i zapita: kako bi bilo biti na mjestu tih ljudi koje ubijaju svaki dan? Da ponovo parafraziram Coetzea: nisu li to isto pitanje sebi propustili postaviti i poljski seljaci koji su, obrađujući zemlju u blizini Treblinke, mogli vidjeti dim na nebu i osjetiti smrad koji je dopirao iz plinskih komora? Ne propuštamo li, na kraju krajeva, istu stvar uraditi i mi dok u naše ugodne domove, posredstvom satelita, stižu slike užasa iz palestinskih i sirijskih gradova?
Povijest se uvijek ponavlja. Ljudi uvijek odbijaju znati.
No, da se vratim Mehmedinoviću.
Na primjeru Sarajevo bluesa osvjedočio sam se da je čitanje, kako je tvrdio Henry Miller, uistinu kreativan čin. Bio sam toliko oduševljen tom knjigom da sam već nakon prvog čitanja prihvatio ulogu njenog mesije: kada god se u nekom društvu zametne razgovor o književnosti, nastojim ljudima prenijeti ponešto od njene ljepote i snage. Osjećam to kao svoju obavezu, pogotovo danas, u vrijeme kada, u čitalačkom smislu, stasava generacija ljudi koja prema ovakvoj vrsti literature ima određene predrasude i već joj je pomalo démodé. Zato su knjige poput Sarajevo bluesa meni jako važne: one su ključne za razumijevanje ne samo jednog vremena, već i za razumijevanje moje i, pogotovo, Semezdinove generacije.
Deset godina nakon izlaska prvog izdanja Sarajevo bluesa i šest nakon emigracije u Sjedinjene Američke Države, gdje i danas živi, Mehmedinović je objavio zbirku poezije „Devet Alexandrija“. Njegova svjedočanstva s tzv. coast to coast putovanja vozom, odnosno, s jedne američke obale na drugu (Alexandria – Washington D.C. – Chicago – Los Angeles – Chicago – Philadelphia – Alexandria), protkana su slikama američke stvarnosti, koje se u svijetu ličnog iskustva sublimišu u univerzalne poetske doživljaje, zabilježene u prepoznatljivom mehmedinovićevskom tonu i jeziku. Ovo putovanje američkim kontinentom, osim što, s jedne strane, predstavlja intimnu potrebu da se osjeti i doživi kulturno-povijesni prostor nepoznat autorovom ranijem iskustvu življenja, s druge strane ima i elemente onoga što Foucault definira terminom brige o sebi, a čije začetke srećemo još u antičkoj filozofiji: svojevrsnog traganja za vlastitim identitetom, potrebe da se samome sebi odredi mjesto u novom životnom kontekstu.
Iz svake pjesme u ovoj zbirci naprosto eruptira autorov pjesnički talent. Njegova sposobnost kojom povlači paralele između različitih kultura i civilizacija, uočavajući i najlatentnija mjesta njihovog preklapanja, kao i dar da vidi čaroliju tamo gdje je, na prvi pogled, uopće nema, jednostavno vas ostavljaju bez teksta.
Uz „Sarajevo blues“ (1992) i „Devet Alexandria“ (2002), Semezdin Mehmedinović je objavio još dvije zbirke poezije: „Modrac“ (1984) i „Emigrant“ (1990). U posljednje vrijeme piše i objavljuje fragmentarne proze: „Ruski kompjuter“ (2011), „Autoportret s torbom“ (2012) i „Knjiga prozorâ“ (2014), a potonje dvije knjige obogaćene su i njegovim crtežima. Drugo, prošireno izdanje Sarajevo bluesa, izašlo je 2004. godine, u ediciji časopisa „Dani“. Ovaj izbor sačinjen je od pjesama i proza iz knjiga „Emigrant“ (koja je, u cijelosti, integrirana u prošireno izdanje Sarajevo bluesa iz 2004.), „Sarajevo Blues“ i „Devet Alexandrija“, a u njega su ušle i dvije pjesme s Ajfelovog mosta, književnog internet-časopisa, kojeg uređuje Semezdinov prijatelj, Miljenko Jergović, s kim je, u koautorstvu, objavio i knjigu prepiski pod naslovom „Transatlantic mail“ (2009).
I da se, na kraju, vratim na početak ove kratke bilješke: pročitavši „Sarajevo blues“ posljednjih godina prošlog milenija, nisam otkrio ono za čim sam u to vrijeme tragao – knjiga mi nije pokazala kako treba da živim, ali mi je pomogla da shvatim kroz šta sam prošao i spoznam koliko je neophodno osloboditi se predrasuda koje je u moju poslijeratnu stvarnost unosilo iskustvo rata. Zato imam običaj reći da je „Sarajevo blues“ knjiga koja je promijenila moju prošlost. A samim tim i moju budućnost.
Izbor priredio i bilješku napisao: Elvedin Nezirović
