PRIVID
Nekrolog bilježi cifre. Crna mačka prede na uzglavlju.
Tajanstveni omotač pikriva zbilju. Nekad i sad.
Pustoš. U porama čovječanstva pomalja se nešto
novo. Ugnijezdio se nepozvan gost. Sićušna laž otela se usnama
“Sve će biti uredu” šapuću pajaci s Pinokijevim nosem. Samoća
ti nagriza um. Nada otopljena poput Dalijevog sata. Nestaje.
Mona Liza čuči usamljena u Luvru. Omeđena mjehurom sapuna.
Čovječ čovjeku postade vuk. Estragon više ne čeka Godota.
Antigona zamrla pred kraljem. Muškarac u crnom odijelu, riđe kose
nalik na portret pjesnika svira fanfare. Akordi utihli.
Slušaj Dante, led je optička varka, 9 tek je start. Baci pogled ka tlu.
Padosmo bez krvi. Zamorci za viši cilj. Život je pozornica bez glamura.
Daske za bis, karta za raj. Ameba usnula u lokvi. Tišina!
Odzvanja šušanj evolucije…
IPAK, KRIV JE ČOVJEK
Ponekad osjetim kako mi nedostaje
gorčine
U glasu. Malo više drčnosti
za iskaz. Palubu nasukanu na hridinu
ispraćaju aplauzom. Nemoć
ti plete čvorove na konopcu, tuđi prsti
sapiru grijeh
ružinom vodicom. Red vožnje na peronu
bez ljudi.
Gluho doba!
Odžaci propalih tvornica strše na
periferiji
kao album pocijepanih fotografija. Bršljan
gmiže po oronulim zidovima
civilizacije.
Za one koji žive, dan je izgubljen
u zakrivljenim uvalama
prosjačkog dlana
ego nahranjen obiljem ekosistema. Nojeve
glave pognute u
pijesku.
Čovjek se klati u zagrljaju
letargije
i marmorja.
Ponekad osjetim kako mi nedostaje
vulgarnosti
da riječi nazovem
pravim imenom.
TEATAR SJENKI
Utihle su izbe nadomak borove šume
riblja kost zastala u grlu. Bahatost
ispirača uma brunda u
zepećku mozga.
Zvuk automobila, raritet, na raspeću
svijeta. Ovog i onog bezopasnog
što bješe satnica
za jutro.
Hramovi zdravlja, netaknuti, čuče prazni
nedokučivi za tragače usluge.
Ljudi mijenjaju adresu duše
na
kućnom pragu.
Smrt ne čeka rasplet. Amateri
vuku rekvizitu po sceni, nož uprt u četvrti zid.
U teatru sjenki glavni je lik
Autoritet Strah.
Majstor komedije spava na limenom krovu
Ne sluti da sve je zbilja.
POVRATAK U FIRENCU
Nakupih godine u kofer što nosah
po svijetu
ruka sa stećka podignuta u znak pozdrava i družba marionete
pretaču moju tjelesnost u centrifugu
uma
maska i ja
dvije skretnice što istom putanjom
plove
sretosmo se na mostu, face to face, zatekosmo prizor
oku nimalo
mio
kapela Pazzi i mravlja kolona u tik dana
bez šuma
iznad Galileovog praha
njihanje svijećnjaka
stalo
Bokačove satire ispale iz vremeplova
copy-paste tema stote novele Dekamerona, oživljena u trenu
visi na štulama rijeke Arno
glava od porculana
sluša
jezivu tišinu iza Medičijevog plota
Firenca je šarm okačila o klin
navukla zastor od maslina
koliko je svjetlosnih godina potrebno da se Trnoružica probudi iz sna
ili da čovjek ulovi akustični bahat
ne
vlastitog stopala?
NIJE DO MENE
Tjesnac pun ispljuvaka omeđenog uma
Svileni negliže klizi podno brade položene uvis
Rubin i tehnika ulja na platnu tumara rascjepom
Kojim duša putuje u vječnost
Iz tame gamižu svete riječi, pristojni aparati neposluha
Skromnost se sklupčala u vrećici za otpatke
Skrivena u kopreni uzavrelih bjesova
Ti bar znaš da nije do mene
Negacijske poštapalice, sapiračice grijeha
Maslo i pletivo skriveno ispod pulta, pogled ispod obrva
Glas s tonalitetom razvučene žvake i okusom lošeg zadaha
Daj vlast gmizavcu da vidiš koliko će repom zamahnuti uvis
Zagubljena hartija u e-mail korespondenciji
Majka hrabrost nijemu Katrin baca u ruke silovatelja
Podnesi žrtvu jer nije do mene
Na koncu života pelena bijela bez rubina
I jastuk za muk
Sve je više otaca mudosti, a manje čovjekolikog stvora!
Talog zla sa više nula, bilans zagubljen u lavirintu konačnice
I nije do mene, rekoše…