TU, IZVAN NAS
Tu, usnama ti sklanjam pramen kose sa čela;
tu se sjećam kako je plava vena na njemu podrhtavala,
sekunda prije
nego što je eksplozija granate zakolutala dječiju cipelicu;
tu sam ti poljupcem iznova vajao tijelo;
tu sam slušao kako ti bîlo udara u tišini vazduha;
tu, između usana, urezivao se atlas tvog života
kao čvornata drška štapa u ruci usamljenog starca;
tu smo se zatvarali u kutove samih sebe, dok smo gledali vrapca
kako se skuplja u pokislom perju;
tu si, u crvenoj cipelici, skupljala prste nažuljane šiljatim kamičcima;
tu je prolaznik istegao vrat, kroz bijelu kragnu, da ispod svilene bluze vidi ples tvoje dojke;
tu je po mojim usnama klizio ukus jabuke, zbog koje nas je Bog
izgnao iz mene, iz tebe,
u ovo ovdje.
RENTGENSKI SNIMAK
Rentgen snimak, na čijem sam crno-bijelom kontrastu vidio da u meni leži leš druga samoubice, smotao sam i prislonio uz oko. Kroz njega sam durbinskom oštrinom približavao stvari, hvatao njihove unutrašnje sjenke, skrivene odraze.
Pepeljara bi postala zvono iz kojeg odzvanjaju krici životinje.
Pepeo se pretvarao u disanje Sahare.
Nit dima se pretapala u zavijutke kljuna.
I se to vrijeme nisam se mogao osloboditi osjećanja da stvari gledaju kroz mene,
unutrašnjim okom,
rubeći me poput snajperskog nišana.
UVEĆANJE
U filmu „Blou ap“, uvećanjem sjene, mrlje na fotografiji, sama slika sebe dovršava, u smrti. Priča gasne u fotografskom lomu travnatih parkova, titraja lišća, usporenih udara teniske loptice u praznom igralištu, ljubavne igre bez lica.
Granata je pala blizu mene. Ubila je troje ljudi. Kada sam prolazio pored lokve krvi, pazeći da ne uflekam cipele, vidio sam u crvenome odrazu svoj lik
nedovršen
zbog rastapanja snijega u toploj barici.
RASTANAK
Kada je otišla u Francusku, ležao sam na krevetu.
Tramvaj je lupao po šinama.
Ljudi bez žudnje u njemu su se tiskali,
znojili.
Dječaci su u dvorištu odmjeravali cikom svoj rast.
Navike su se rastvarale u hladnom zidu,
izboranoj koži staračkog tijela,
dahu što se ukršta sa samim sobom.
Olovni zrak je padao na dlake, linije između nogu,
razdvajao prste.
Kopnio me u zujanju muha što su se u vazduhu sudarale.
ONANIJA
Razlomljeni pokreti
raspucali dodiri
stvaraju
imaginarnu oštricu
iz koje izlaziš
raskomadan.
Misli postaju brže
od okreta veš mašine
čiji stakleni otvor
dodiruje
pjena i išarana tkanina
što iskaču
u vrisak
iz kojeg kulja
mnoštvo
tjelesa.
VRENJA
Gledam kroz izlog razapeta ružičasta tijela lutki.
Dodirujem prstom taklo i prelazim preko njega.
U škripu se preseljavam tijela što padaju, kolutaju se,
prelaze jedno u drugo.
Žena koja čisti prilazi izlogu, glača ga krpom.
Vodeni baloni sapunice sljepljuju joj plavu
kecelju sa vrhom ružičaste dojke.
U nagibu,
dojka joj se uliva
u krivulje otisaka prstiju.
Kroz balon sapunice,
prilijepljen uz staklo,
vidim rastapanje svoje ruke
u žutilu ženske burme,
kojom je zakačila
vrh bradavice.
KUKURIKANJE
U svitanje,
sa poluotvorene pipe
iz čijih sjena niče pijetlova glava,
zakačena duguljastom cijevi o zid,
padaju kapljice,
prelomljeni odrazi stvari.
Lebdeći vodeni baloni,
probodeni prvim zrakama sunca,
utapaju
bijeli ćošak kredenca,
crnu tačku na nosu Paje Patka, zalijepljenog za pločice,
izdužena slova „Mallboro“ na pepeljari,
u suze
koje svjetlucanjem dan u sobi šire.
Zalijećući se u prazninu lavaboa
raspršene odjekuju u ritmu otkucaja srca
kao zadnje slike u oku samoubice.
TALASI
Sjedim u sobi, igram se glasovima, sklapam ih u nova značenja. Osjećam kako su vlažni od pljuvačke i usta što ih izgovaraju. Vlažnost me rastavlja u mnoštvo komadića koji se skupljaju u sluzavoj ribi, pojedenoj za porodičnim ručkom.
Ronim njenim tijelom kroz čeljust okeana, stvarajući talase
koji:
pretvarajući oca u alge – iz kojih sam nastao – nošene majčinim skladom, popunjavaju šupljine kostura svijeta;
igraju se zrakama ispalog monokla Sigmunda Frojda po njegovom nepomičnom građanskom licu;
grče utrobu Silvije Plat, ljušteći u njoj lice snova, izraslo u fetus koji krikom raste;
razvlače ud Henrija Milera, što u samoći grize samog sebe, stvarajući ružu, sklopljenu tajnu vremena, u kojoj šikljaju komadi mesa poredani u spržene poljupce crvenih latica, okrenutih ka nebu;
žderu s leđa, u liku Hrista, Pjera Paola Pazolinija, skidajući sa njega plašt buržujske usamljenosti, logiku tržišta tijela, iluziju o lažnom spasu;
bacakaju Žana Ženea koji u njima traži dželata što će ga ujediniti sa samim sobom;
razlivaju Roberta Muzila u prasvojstva algi, svjetlosti, talasa.
Ja – otvarajući riblja usta, vječni glas utopljenika – u svojoj sobi pomjeram zid, stolicu, izgovaram riječi, kako bih se u vlastitim ugrizima promijenio.
UGRIZ
Skupljam ruke prema nogama u ugriz
koji kupi sve vanjske šumove
u prostor kojem nijedna ivica ne može nauditi.
Emocija je u njemu jača i brža od putanje što me vodi do majčinog pupka
gdje će se rastvoriti ono što stoji između mene i svijeta.
Senadin Musabegović, Udarci tijela, OKO, 1995.