Pjesnik. Ljubav
Hoćeš li me voljeti kao što je pjesnik volio svoju ženu
nakon što je umrla
a on nastavio šetati sam među zidovima njihovog stana u potkrovlju
među knjigama koje joj je govorio da pročita
a ona možda nikada nije pročitala
među predmetima kupljenim u robnim kućama države koja više ne postoji
ili od uličnih prodavača, po inostranim gradovima
u kojima je pred publikom koja ga ne razumije ali svesrdno aplaudira
izgovarao svoje stihove
posvećene njoj
Pa onda nekada kasnije i ne zaista njoj
proguravši pod njeno ime pjesmu nekoj drugoj
ne ostavivši nikakav materijalni trag
Jer kako znati sve ono o čemu pjesnik šuti
kako dešifrovati ta slova što ih udijeva u naivne riječi
razbacane po stihovima
Ali sada već, u toj praznoj sobi
zauvijek oslobođenoj od njenog pokreta i glasa
lišava svoje prošle riječi svega što stajalo je van papira
jer bože dragi, iako u boga niti ne vjeruje
on tek sada vidi koliko je zaista voli
Nju što sad je
tek tako ispunila prostor prazninom
A svoje zadnje dane
dok nije izdahnula, nakon što je cijelu noć nesnosno dugo
disala plitko i sipko kao da joj se pluća razvezuju u atome
koji se nikada neće ponovo spojiti
izgledala je kao da ima dvadeset i jednu
(ili se samo tako činilo njemu)
baš kao onog popodneva kada ga je u bijeloj haljini na kopčanje
koja se naprijed otvarala i otkrivala njene
preplanule noge
pogledala, pa onda lagano okrenula glavu u lijevu stranu
otkrivši sićušni mladež u obliku srca na izvijenom vratu
I istog trena je znao, što će često zaboravljati
da će sve te pjesme koje dolaze
biti pjesme njoj
I već se cijela ta priča sama od sebe kazuje
Sasvim je nepotrebno prebirati po njihovim običnim danima
sabirati sve te utorke i petke, ili posebno nedelje
(jer nedeljom se sve puno teže sakriva uz zajedničke ručkove,
poslijepodnevne odmore, izlete sa rodbinom ili prijateljima)
istraživati da li je ona možda nekada u njegovom džepu našla
neki sumnjivi broj telefona, zatim okretala brojeve i šutila dugo
držeći slušalicu na uhu i dišući duboko
Da li je plakala kada je kiša, i stan je prazan, i svi ti predmeti u njemu
uporno odbijaju postojati bez sjećanja na njih dvoje
Da li ju je živciralo uporno kuckanje pisaće mašine
Da li je voljela ili mrzila kada on krene govoriti ruske pjesnike
I to sve na ruskom
I tako sve to godinama
I premalo, i previše
za jednu pjesmu
Hoćeš li me voljeti kao što je pjesnik volio svoju ženu
toliko da mu se čini da će sada i sam umrijeti
Itinerarij
Sva ta mjesta u kojima nikada neću zaista biti
životi koje neću živjeti
Sjediti na klupi u pariškom parku
pod gustom krošnjom
u strogom teget kostimu i salonkama
na pauzi za ručak
dok pušim dugačku žensku cigaretu
i nekog zaboravljam
Stajati u vodi do članaka u Sjevernom ledenom moru
s podvrnutim nogavicama farmerica
na norveškoj obali
pred praznim horizontom
koji, kao u teatru sjena, u daljini osvaja jedan brod
što je sasvim sigurno na odlasku
Gledati u svoje ruke
dok se od vrhova prstiju polako razlijevaju šare i oblici od kane
što nanose je vrijedne ruke moje sasvim nepoznate majke
i daleko dole u dnu sobe
u ogledalu oslonjenom na zid
moj odraz plače
u nekom indijskom selu u koje nikada ne dolazi zima
Ili spuštati veliku zdjelu salate
na bijeli stolnjak na stolu za četvero
u stanu neke sasvim nepoznate zgrade
dok se u pozadini smjenjuju pejzaži
komadi namještaja, mirisi i boje
– U vreloj julskoj Sieni
dok nikome ne želim reći da sam opipala kvržicu u desnoj dojci
I moja djeca govore užasno glasno
i skoro da ni taj jezik više ne razumijem
kao da taj cijeli život uopšte nije moj
– U predgrađu Tokija
dok u našem prozoru cvjetaju prve trešnje
I u džepu mog muža je crvena plišana kutijica sa ogrlicom za drugu ženu
a ja se brinem da li se supa već previše ohladila
i hoće li je valjati jesti takvu
– Snježnom Sankt Peterburgu
kada ta zdjela konačno biva spuštena na stol
i ja grlim svoju djecu sretna što je naša kuća topla
i ne mislim ništa dalje od toga
