Nakon rata se prvi put vidimo ’98. Ne znamo da će tata umrijeti već naredne godine. Tada, ’98. već je u invalidskim kolicima. Ima pedeset i dvije godine. Adže ima pedeset. Sjede na našem balkonu. Tata se ne uklapa u njegov savršeno organizovani kosmos. Pričaju hiljadu puta ispričanu priču. Adže govori. Tata gleda ustranu i „štepa“ onom jednom nogom što je ima. Tada prvi put pomislim da sliče. Sjede u istoj pozi, glave su blago nagnute na desnu stranu, tijela prema naprijed, lakat jedne ruke je na stolu, druga ruka je na butini. Je li i tada obojica imaju brkove? Ne sjećam se. Osnovna životna filozofija mog tate glasi: bolje živjeti jedan dan ko čovjek nego sto godina ko pizdun. Što praktično znači da i dalje, suprotno svim doktorskim preporukama, i puši i pije. Adže s druge strane misli da je život igra koja traje devedeset minuta. Ne možeš se istrčati u petoj! Savršeno se ne razumiju. Sliče na dva pit bula koji su jedan drugog zagrizli za vrat i ne žele da puste. Nikad toliko sličnosti u toliko različitosti. I jedan i drugi imaju kratak fitilj. Ne slušam ih. Gledam ih iz sobe i čekam da tata popizdi. Ne treba mu dugo.
– I šta sad treba koji kurac? Da dubim na glavi?
– I to ako treba!
– Što ti ne dubiš?
– Hoćeš li da dubim?
– Dubi!
– E pa i dubit ću!
Adže ustaje i pravi stoj na rukama. I stoji tako. Crvene im se glave, žile su iskočile na vratu, jednom od napora, drugom od muke. To je moja porodica.
Stan nene Đulse, njihove majke, bio je na četvrtom spratu, pod mansardom, pakleno vruć ljeti i težak za ugrijati zimi. Pod staklom na stoliću u dnevnoj sobi nema heklanog stolnjaka. Ne znam da li je nekada davno stajao tu, sve dok ga nisu zamijenile fotografije izrezane iz sportskih novina. Svaki put kada dođem ispriča mi koja je slika sa koje utakmice, dok rukom briše nevidljivu prašinu sa stakla. On, u stotinu razigranih poza, u letu, u skoku, sa velikim rukavicama na rukama koje žele uhvatiti loptu. Leteći Mostarac – piše velikim crvenim slovima ispod jedne slike. Mala sam, ne razumijem ništa od svega toga, znam samo da je sve to zajedno jako važno, iako ne mogu dokučiti zašto. Kada Velež gostuje dedo Ahmet gleda utakmicu na televiziji dok u ustima drži drvce šibice. Nena pređe u drugu sobu i sluša prijenos na radiju. Stan je blizu Veležovog stadiona. Kad Velež igra na domaćem terenu dedo ide na utakmice, a nena ostaje u kući pored ugašenog radija. Sjedi na balkonu zatvorenih očiju i sluša buku s tribina. Iza spuštenih kapaka ožive sve te slike, let koji spašava igru u kritičnom trenutku. Pravi se da joj to nije važno. Sa komšinicama na kafi ne priča o tome, samo nekad spomene, onako kao usput, nikad utakmice ili Velež, već samo to kako je njen Enver dobar sin. U hodniku, u kojem provodi cijela ljeta sa otvorenim ulaznim vratima, hladeći se svježinom betonskog stubišta, na zidu pored vrata je uramljena njegova karikatura. Tada i ne znam šta je karikatura i ne mogu da shvatim zašto su ga stavili na zid tako ružnog, sa tako velikom glavom. Ne pitam ništa. I malo me nervira sve to zajedno. A možda mi je krivo što nema slike mog tate, makar i s velikom glavom, pa neni onda uzainat, sve dok je ne izludim, govorim da nema Boga.
Moj mlađi brat je opsjednut Veležom. Ima pet, sedam, devet, deset godina. Natjerao je mamu da mu sašije veliku crvenu zastavu, od četrnaest metara. Od bijelog platna je skrojila velika slova i nekoliko noći zaredom ih prišivala na crvenu tkaninu ispisujući FORZA VELEŽ. On prostre zastavu preko cijele kuće i onda vrišti ako stanem na nju. Uvijek nosi crvenu majicu i pjeva navijačke pjesme. Tata ga vodi na utakmice a kada se vrate ne zna rezultat. Zaokupljen euforijom tribina nikada ne gleda u teren. Vodi ga i u Beograd ’86. noćnim vozom, na finalnu utakmicu Kupa Maršala. Brat ne spava danima prije toga. Oči su mu užarene, plamte. Malo mu i zavidim. Ne na odlasku, već na toj ljubavi koja mi je strana. Tu utakmicu čak i pogledam, sama, na TV-u. I ne htijući navijam glasno, skačem sa fotelje, psujem kao tata. Malo me stid same sebe jer sam pustila da i mene ponese. Vrate se već sutra, brat je u transu, tata ponosan kao da je on igrao, a drži se kao da mu je svejedno. Od svega samo kaže kako je pehar težak. Šesnaest kila! Ostala je samo jedna polaroid fotografija: tata i adže, tata u rukama drži pehar, oči mu gore.
To je sve što pamtim. I odlazak u Njemačku. Imam svega pet godina. Adže igra za neki njihov klub. Letimo iz Splita. Do tamo nas vozi tatin prijatelj u plavoj bubi. Ležeći u maminom krilu na zadnjem sicu progutam paru. Davim se, auto se naglo zaustavlja, drže me za noge, visim u zraku, tresu, udaraju po leđima. U Njemačkoj, na aerodromu nas dočeka adže. Opet se vozimo dugo. Auto je udobno, kao da leti, pa mi je muka. Stalno zastajemo jer se brinu da se ne ispovraćam tu, unutra, po kožnim sicevima i debelom sivom etisonu. U stanu me dočekuju rođaci puni nestrpljenja, grlimo se i smijemo, sve troje smo ošišani na tutu. Hodnik im je narančaste bolje, stan miriše na tuđinu. Na ulicama se prodaje grah, kroz zoološki vrt se voziš autom, životinje trče okolo, u velikoj robnoj kući mi kupuju lutku koja hoda i priča. Ide mi se kući.
Redaju se godine, Velež igra nekad dobro nekad loše, povećava se broj slika pod staklom na neninom stolu, tata sve rjeđe ide na utakmice a i brata polako popušta navijačko ludilo. Sve to zajedno ima jako malo veze sa mnom. Počinje rat. Završavam u Londonu. Radim u frizerskom salonu. Ne želim misliti ni o čemu. Provodim dane režući tuđe kose, smješkam se odrazima tuđih lica u ogledalu. Pronalazim teme koje ih zanimaju, nastojim učiniti da se osjećaju dobro, tako manje mislim na sebe. Steve dolazi na šišanje svakog mjeseca. Ne zanima ga ništa osim fudbala. Tu sam tanka, nemam ništa reći na tu temu, pa spomenem adžu. Steve je u transu. Enver Marić? Enver Marić? Jugoslavenska reprezentacija? Reda značajne pobjede, prepričava adžine slavne odbrane, želi znati sve o njemu, gdje je sada, šta radi. Užasno sam važna jer mi je tata par dana ranije spomenuo da bi adže iz Berlina možda mogao preći u London, kao trener nekog golmana koji trenutno pregovara sa F.C. Chelsea. Rastem u Steveovim očima, najednom više nisam samo izbjeglica koja sjecka nečiju kosu. Možda na trenutak i osjetim da negdje pripadam, da odnekud dolazim. Možda se zbog tog osjećaja na kraju i vratim u Mostar. Život se ponovi čini mojim. Kući smo. Mama, tata, brat i ja. Adžu prvi put ponovo vidim tada, ’98. Nakon stoja na rukama na balkonu ulazi u kuću. Gleda me. Malo prije toga sam objavila knjigu poezije. Mislim da prije toga nisu znali ni da pišem, nego su samo mislili da sam malo na svoju ruku, malo u raskoraku sa životom. U pogledu mu se miješa začuđenost i nešto što sliči na divljenje.
– Ja to nikada ne bih znao.
– Šta to?
– Pa to, napisati knjigu.
– Ne bih ni ja znala igrati lopte.
Oči mu se suze, pa se počne smijati. Ima iste oči kao moj tata. Tada to još ne znam. Tada to još nije ni važno. Tada je tata još uvijek živ.
