Od ranog jutra u tvoju kuću počinju dolaziti žene. Ne poznaješ ih. Sve su obučene u duge crvene haljine, s velikim izrezima naprijed. Pjevaju tiho, glas je šapat, mrmor, ne razaznaješ riječi. Usne su im zatvorene, ne znaš odakle izlazi taj glas. Smještaju se jedna pored druge po kauču, stolicama i podu. Kose su im duge, raspuštene. Napolju pada sitan snijeg. Sjetiš se da su ti knjige ostale na balkonu. Balkon izgleda drugačije. Na njemu je sada sofa prekrivena velikim plavim jastucima i tvoj radni stol. Na sve strane su gomile tvojih knjiga. Tu je i tacna, na koju su poslagane razbijene čaše s mrljama od crnog vina. Kreneš da pokupiš knjige, ali gošće ti govore da to sada nije važno. Ne znaš koja od njih govori. Usta su im i dalje zatvorena. Hoćeš da ih upitaš ko su, zašto su tu. Prije nego uspiješ izreći, odgovaraju ti. Uglas. Sad otvaraju usta. Njihove mračne usne šupljine su portali za neki drugi svijet. Haljine su im od brokata. Šuškaju glasno. Došle smo da prebrojimo sise, kažu. Plašiš se ako otvoriš usta možda će se pretvoriti u istu crnu rupu.
Postaješ svjesna da je noć. Kuća više nema krova. Nebo je gusto i crno, po njemu plivaju džinovske metalne meduze.
– Ja ne znam jel se moje sise broje – kažeš tiho – kao sise.
Noć je samo iznad kuće, na balkonu je još dan. Pahuljice se pretvaraju u cvjetove zove. Sipaju. Žene ti kažu da je to sigurno dobar znak. Nijedna od njih nikada nije sanjala ni snijeg niti zovu.
– Pokaži ih! – kažu one – da znamo s čime imamo posla. Skidaš spavaćicu i stojiš pred njima u gaćicama.
Sviđaju im se tvoje sise. Ustaju jedna po jedna, prilaze ti i pipaju ih. Prsti su im hladni. To je zato što smo mrtve – kažu one – to je sasvim normalno. Onda se vrate na svoje mjesto.
Počnu brojati. Jedan plus jedan plus jedan plus jedan… pedeset puta. Ne znaju šta bi s tobom. Na koji način da te ubace u računicu. Jesu li s tobom pedeset ili pedeset dva?
Po vama padaju krupne crne kapi. U njima su sitne ljubičaste ribe. Kažu ti da je nebo najtužnije kada plače ribama.
– Hoću li i ja umrijeti? – pitaš, prekrivajući usta dlanom, u strahu da te ta crna rupa ne izjede iznutra – hoću li umrijeti?
Ponovo počnu pjevati. Opet zatvorenih usta. Prilaze ti. Ruke su im na tvom tijelu, odižu te i prenose na krevet. Krevet je ogromna duboka kada. Stoje oko tebe u krugu. Haljine im šume kao more. Skidaju kose s glava. Pramenove spuštaju u kadu, po tebi. Ta kosa je živa, pliva oko tebe, miluje te. Njihova lica su sada lice tvoje majke. Kakva je to pjesma što je mrmljaš zatvorenih usta? – pitaš.
– Oh, to je samo pjesma postanka – kažu one-tvoja majka – ovako te ponovo rađam.
…
Četvrti je dan pete kemoterapije. Do jučer je išlo nekako. Do poslijepodneva si mislila da si ovaj put jača. Da te neće slomiti. Zatim polako kreneš propadati u ambis. U nešto crno i ljepljivo što ti brka misli do neprepoznatljivosti i ne da disati. Ni za šta se ne uspijevaš uhvatiti. Opiranje možda samo malo usporava taj slobodan pad. Pod tušem si. Ovila si ruke oko sebe. Puštaš vodu da udara po potiljku. Gledaš kapljice kako se pretaču jedna u drugu. Klize preko nadlaktica, čineći isprekidanu rijeku sve do poda. Umiruje te dodir vode. Nešto u tom otjecanju uvjerava te da život ne može stati.
Kvržicu, kamen pod kožom, zrno iz kojeg će se razviti budućnost koja te sada guši, napipala si u onoj vreloj noći dva dana nakon što si se vratila iz Crne Gore, s dvodnevne plovidbe na maloj jedrilici. Vas četvero starih prijatelja, u pokušaju osjećanja svijeta bez gravitacije. Vas četvero i more razliveno oko vas. Sir, masline i vino. More je mirno i tamno. Siječete ga brodom. Urezujete brazdu od koje se brzo oporavlja. Vaša plovidba na njemu ne ostavlja nikakav stvarni trag. Samo trenutak i sve je jednako kao da i niste bili tu. Ne postoji potpuniji zaborav. Plavetnilo se rastavlja pred vama. Omogućuje vam put. Guta sjećanje na vas.
Usidrili ste se nasred zaljeva Boke Kotorske, kao u otvorenu školjku. Pijana si. Skačeš u vodu. Prvi put bez straha. Tijelo lomi površinu. Propada duboko u crnilo i toplinu. More te grli. Omotava svaki djelić tijela. Njiše te polako. Ne postoji ništa nježnije od vode. Topla je i gusta, uljuljkana u vlastiti mrak. Prihvata te kao savršena rukavica. Miluje pokušavajući da spere sve što bi moglo da boli. Pomisliš ako postoji Bog on sigurno spava u dubinama zaljeva Boke. Pomisliš da si trebala biti riba. Tijelo ti odumire bez vode. Vene bez soli. Spremna si zauvijek ostati tu.
Sada, pod tušem, sklopiš oči. Osjetiš iz kože ti izbija krljušt. Tijelo je gipko i klizavo. Iz ruku smrti iskliznut će lako.
(“Kintsugi tijela”, Buybook, Sarajevo, 2018.)
