(“Medeja Glasovi” Christa Wolf, 2001., prijevod: Vahidin Prelević)
Još od Euripida Medeja je ime koje se u našoj svijesti veže za najveći tabu u mitologiji žene, čak i za one koji jedva da išta o njoj znaju. Medeja je drugo ime za čedomorku. Razlozi se tope pred nezamislivošću čina. Svaki put kada je spomenemo epohe se rastaču, zidovi vremena se lijepe jedan uz drugi i njena ruka svaki put ponovo posegne za mačem iza kojeg ostaju dva beživotna tijela. Skrećemo pogled, jer je nedozvoljena, ruši poredak koji omogućava red u kosmosu. Takvo čitanje nas nagoni da je zauvijek držimo protjeranom, poput Meduze, njihova jedina funkcija je da stoje kao opomena, horizontalna linija koja omogućava vertikalni poredak, još od trenutka kada je pelaški mit o postanku svijeta zamijenjen olimpijskim, otkada je razigranu plodnost haosa zamijenio red kosmosa. Ako priznamo toliko onda moramo priznati da je u toj jednostavnoj jednačini ključan rod i uloge koje mu pripadaju.
U pokušaju demistifikacije mita o Medeji, u svom romanu „Medeja Glasovi“, Christa Wolf polazi od navedene pretpostavke. Ali njeno učitavanje u ime Medeja i interpretacija mitske građe ne zadržavaju se samo na feminističkom čitanju motiva. Medejina Drugost jeste Drugost zasnovana na njenom rodu, ulogama koje su mu propisane i tek u okviru tih granica, Medeja je u mogućnosti da se ostvari kao potpuna junakinja s usudom koji je još od antike progoni. Ali pored rodne prisutna je i socijalna dimenzija Drugosti, koja se jednako kao i kod Euripida zasniva na činjenici da je Medeja strankinja u Korintu. Divlja žena, barbarka. Dakle, ona u svim glavnim dimenzijama svog bića dolazi iz područja van pretpostavljenog reda kosmosa. Time se naravno ne želi reći da žene i stranci ne pripadaju kosmosu, već da kosmos posjeduje svoj centar, a centar je uvijek vezan za moć, koja je, po logici održavanja reda, uvijek nedostupna kategorijama kojim pripada Medeja. Medejin usud, njena tragična krivica i kod Euripida, i kod Wolfove su vezani upravo za činjenicu da Medeja svojim djelovanjem, svojim nepristajanjem na uloge koje su joj propisane, i kao ženi i kao strankinji, narušava pretpostavljeni red. Upravo se ta Drugost u sukobu sa mehanizmima koji pokreću svijet, ovdje predstavljen kao zlatni grad Korint, ostvaruje kao politička dimenzija romana i kroz nju Medeja nadilazi rodne i socijalne dimenzije, te se uspostavlja isključivo kao čovjek, ili bolje reći ljudsko biće, koje ne pristaje na postojeći raspored snaga moći, na svijet u kojem nema ništa do prljave borbe, spletki i prevare.
U ovom kolutu, kojeg nazivamo Zemljom, nema ničega, moj mili brate, osim pobjednika i žrtava. Sada čeznem da saznam šta ću pronaći kada me odgurne sa svog ruba.
Euripid je o Medeji napisao istoimenu tragediju na osnovu mitske građe. Govoreći o mitu, kao izvoru iz kojeg nastaje tragedija, Tvrtko Kulenović navodi Junga koji kaže „da je mit ono što je uvijek, ono što je svugdje, i ono u što svi vjeruju“, te i Levi-Straussa koji mit naziva vrstom esencijalnog govora koji je iznad jezika, te „s lakoćom čuva i komunicira svoje vrijednosti bez obzira na to da li se prevodi, koliko se prevodi, pa čak i kako se prevodi“. Mit je univerzalna istina i pripada svijetu totaliteta, gdje se pitanja, ako ih i ima, savršeno preklapaju sa odgovorima, te ne postoje ostatci, niti siva područja. Euripid piše u trenutku kada se takva slika svijeta raspada i upravo zato je drama mogla biti smještena u samu Medeju i funkcionisati kao tragedija unutrašnjeg razdora. Medeja, kakvu nam daje Euripid je Medeja njegovog vremena, njegovog historijskog trenutka i funkcioniše kao mogućnost unutar tog svijeta. Tu je važno primijetiti da se upravo kroz Euripidovu, kao dominantnu, interpretaciju mita o Medeji, Medeja zaokružuje kao figura u obliku u kojem će postojati kroz stoljeća koja dolaze. Ona odolijeva razornosti vremena kao žena koja je ubila svoju djecu da bi napakostila nevjernom mužu.
Ovdje se ne želi dublje ulaziti u analizu Euripidove tragedije i insistirati da se i u njoj može iščitati mnogo dublje značenje Medejinog lika i motivacijskog sistema koji je pokreće, nego se samo želi naglasiti da nakon Euripida Medeja živi kao književni lik, koji ujedno, zbog mitske prošlosti ima dimenziju i historijskog lika i to isključivo na način na koji ju je konstruisao Euripid. Takvo razmišljanje nas dovodi do jedne od ključnih teza ovog teksta, a to je da su, kako kaže Linda Hutcheon: „i istorija i fikcija diskursi, da obe uspostavljaju sisteme značenja pomoću kojih stvaramo smisao prošlosti“. Odnosno da je ono što usvajamo kao historiju samo produkt diskurzivnih praksi, ljudska konstrukcija, upravo kao i realnost koju za sebe tvorimo. To je ključna premisa koju osvještava postmodernizam i upravo na tom mjestu se otvara pozicija sa koje progovaraju postmoderni pisci, kao povrat tradiciji, koju je modernizam potpuno ignorisao, ali tradiciji kao referenci koja će otvoriti mogućnost za nova čitanja i nove interpretacije.
U takvom pristupu očituje se izvjesna paradoksalnost postmodernizma, koji tradiciju ne osporava, nego je propituje, mogli bismo reći otvara za nove konstrukcije koje se ovaj put neće prezentovati kao Istina već samo kao mogućnosti istina (što samo po sebi negira koncept istine kao jednoznačne kategorije), paralelnosti čitanja svijeta, mnogostrukosti diskursa, što u izvjesnom smislu vodi u pluralnost historije i krhkost realnosti kao objektivne kategorije, što je, čini se, najočitije na primjeru historiografske metafikcije. „Historiografska metafikcija jasno potvrđuje da postmodernizam deluje unutar složene institucionalne i diskurzivne mreže elitističkih, zvaničnih, masovnih, popularnih kultura“ kaže Hutcheon. Kroz žanr historiografske metafikcije se ne poriče da prošlost postoji, nego se insistira na ideji da je pristup prošlosti određen tekstualnošću i upravo time se otvara polje referenci za nove interpretacije koje se ne odriču svoje fikcionalnosti. Time se ne želi sugerisati da historija i realnost nemaju značenja, već da su značenja ljudske konstrukcije. To je, moglo bi se kazati, potpuno osvješćivanje pojma relativnosti, kao mnogostrukosti perspektiva koje su uvijek određene tačkom gledišta.
Postmodernistička tačka sa koje se prilazi historiji podrazumijeva kritički pristup i ironijsku distancu. Ali, također, u takvom pristupu prisutno je tretiranje vremena ne kao linijske putanje, jednosmjerne tračnice koja prošlost zadržava daleko iza nas, već kao, mogli bismo reći, niza pokretnih stijenki koje se mimoilaze i dodiruju u stalnom kretanju, igri koja uvijek proizvodi nova značenja.
Ahronija nije ravnodušna naporednost, nego više isprepletenost epoha po modelu stativa, bijeg struktura koje se podmlađuju. Mogu se rastegnuti kao hramonika, onda su krajevi veoma udaljeni jedan od drugog, ali mogu se i uklopiti jedna u drugu kao ruske lutke, onda su zidovi vremena veoma blizu jedan drugom. Ljudi iz drugih stoljeća čuju dreku naših gramofona, a mi kroz zidove vremena vidimo kako podižu ruke prema slatko napravljenom objedu. (Elisabet Lenk)
Roman „Medeja Glasovi“ je organizovan kao fragmentirana struktura unutarnjih glasova junaka, u rašomonskom stilu, gdje se događaji osvjetljavaju iz različitih perspektiva rezultirajući u polifoniji, koja nije samo tehničke prirode. Svaki od junaka funkcioniše kao zaseban subjekt sa svojom vlastitom samosviješću, s vlastitom nemogućnošću da bude išta drugo nego ono što jeste u sudaru vlastitog svjetonazora i svijeta na koji je osuđen i upravo kroz takav pristup pokušava se izreći ukupnost i priroda svijeta. Junaci stoje odvojeni i samostalni u odnosu na autoricu, oni nisu produkti njenog ideološkog stava. Njihovi glasovi obrazuju tekst kroz koji naslućujemo autoričinu emociju spram svijeta, kao pečat epohe kojoj ona pripada, što se u ukupnosti čita kao poražavajuća cikličnost tragičnosti sudbine, melankoličnosti našeg usuda.
Primjetno je da nije posebno izražena govorna karakterizacija likova. Junaci se konkretiziraju radnjama i mislima, u oblikovanju njihovih glasova ima malo razlike. Takva organizacija teksta s jedne strane čini da se svi glasovi slijevaju u jedan, dok s druge kao da se pokušava ukazati da je unutrašnji glas sviju nas uvijek isti. Ono što je drugačije, ono što nas mijenja, čini drugačijima je kontekst u koji smo smješteni.
U govoru junaka, u tom tihom razračunavanju sa samima sobom, uvjeravanju sebe u svoju ispravnost, izgovorene riječi nisu upućene drugome. Mi zadiremo u privatne prostore svakog od junaka, njihove riječi su mrmor u praznim sobama, tu nema mjesta za nas. Wolfova to tehnički postiže na vrlo jednostavan način – izostavljajući često odgovarajući znak interpunkcije u upitnim rečenicama. Pitanja nisu upućena nikome, čak ni samom sebi, jer odgovori su suvišni. Ta svojevrsna izbačenost čitaoca iz teksta, to njegovo protjerivanje, to osvještavanje da smo u tuđem prostoru, da njihova uloga nije da rastjeruju naše zablude, pomalo obrće naše uloge. Oni nemaju potrebu biti rečeni, naša je nužda da nam se kažu. Gostoprimstvo je usluga nama, trebamo je cijeniti. Taj okvir Wolfova postavlja već u uvodnoj napomeni romana.
Početi moramo priznavati naše nužde.
Tisućljeća se tope pod jakim pritiskom. Treba li ostati taj pritisak. To je nepotrebno pitanje. Pogrešna pitanja uznemiruju lik koji treba izaći iz mraka neshvaćenosti. Moramo ga upozoriti. Naše neshvaćanje čini zaokruženi sustav, ništa ga ne može opovrgnuti. Ili se moramo usuditi da prodremo u unutrašnjost tog neshvaćanja, da jednostavno hodimo, jedno s drugim, jedno iza drugog, sa bukom urušavajućih zidova u ušima.
U tekstu čujemo glasove Medeje, Jasona, Agamede – Medejine bivše učenice i strastvene nemesis, Akamasa – kraljevog prvog astronoma i čovjeka koji pokreće zupčanik Korinta, Leukona – drugog astronoma, koji je po karakteru suprotan Akamasu, i sirote Glauke, Kreontova kćerke, koju progone demoni prošlosti u kojoj ne uspijeva razabrati smisao. Junaci su međusobno postavljeni u parne odnose koji ističu njihove suprotnosti, kroz koje jedni druge komentiraju i odražavaju, kroz što se opet iskazuje polaritet svijeta – pobjednici i žrtve, u strmoglavom putu do tačke u kojoj nema ništa osim poraženih. Unutrašnji monolog daje naravno unutrašnju perspektivu, dok vanjsku perspektivu na junaka dobivamo kroz tuđe glasove i upravo se kroz takav postupak čita kompleksnost likova.
Suprotnost Medeje i Agamede najbolje ilustruje Agamedina rečenica: Medeja se, u svojoj zaslijepljenosti, oslanja na jake strane ljudi, a ja se oslanjam na njihove slabosti. Glauka se s druge strane postavlja kao suprotnost Medejine snage – druga mogućnost žene, ona koja je ispunjena strahom i ne može da djeluje. Kao takva ona je, naravno, suprotna i Agamedi, dok je istovremeno rastrgana između principa koji određuju druge dvije – dobra i zla. Akamas i Leukon su također komentar jedan drugog – prihvaćanje i neprihvaćanje svijeta kakav jeste, prvi ga okreće u svoju korist, te posljedično postaje i njegov tvorac, drugi zgrožen posmatra sa strane, bez snage da bilo što uradi – To je moja kob, da sve vidim, da sve prozrem a da ništa ne mogu učiniti, kao da nemam ruke. Ko upotrebljava svoje ruke, mora ih, htio ne htio, umočiti u krv.
Senzibiliteti Leukona i Medeje se preklapaju, ali se opet snaga i slabost stavljaju u suprotnost – Medeja kaže da sam muškarac koji se boji bola. Volio bih da se ona više boji bola. Medeja i Akamas se preklapaju u hrabrosti da slijede svoj naum, ali su opet putovi kojima odabiru ići sasvim suprotni. Medeja: Da li Akamas htio da se desi to što se desilo? Može li neko biti toliko zao? Jason stoji u suprotnosti i sa Akamasom i Leukonom, jer on, ostajući vjeran liku koji je izgradio Euripid, svijet vidi kroz jednostavnu prizmu vojničke logike i površne praktičnosti. U odnosu prema Medeji nasuprot Jasona je postavljen Estro, umjetnik koji je u stanju da voli Medeju u svoj njenoj silini. U tom smislu je Estro, čiji glas ne čujemo, funkcija koja ukazuje na sve ono što Jason nije. Jednako Estro, zajedno sa Aretuzom – Leukonovom ljubavnicom i Medejinom prijateljicom – predstavlja mogućnost drugačijeg življenja, daleko od putanje tog točka koji se vrti i nosi sve sa sobom – ali se istovremeno naglašava da takva pozicija postoji samo u potpunoj isključenosti iz svijeta – bez želja, bez potreba, bez očekivanja. Dakle, mogućnost da živiš po svojim pravilima je održiva samo ako si isključen, svojevoljno izgnan iz svijeta.
Tragičnost Medeje leži u činjenici da ona nije spremna na taj izgon. Iz nemogućnosti svojih pozicija ona insistira da je prisutna, ona ne može pristati na svoj nebitak, jer ona jedina, čini se još uvijek, usprkos svim znakovima koje bi morala znati čitati, vjeruje da bi svijet morao ili barem mogao biti bolje mjesto. Kao što je već rečeno do Wolfine obrade ovog motiva Medeja je postojala samo u dimenziji prevarene žene. Wolfova reducira intenzitet Medejine emocije prema Jasonu i naglašava ono što se već kod Euripida dalo naslutiti – osnova motiva nije ljubav, nego izdaja. Kod Euripida Medeja, koja se odrekla svega i koja je žrtvovala sve, čak i rođenog brata, zbog Jasona, u trenutku kada je on ostavlja ne može stati na svom putu, jer ne stoji ni na čemu. Kod Wolfove, Jasonova izdaja je i dalje prisutna, ali ona nije motiv koji pokreće Medeju. Ona ni ovaj put ne može stati, ali ta inercija, taj izbačaj u smjeru tačke u kojoj se sve raspada je motivisan isključivo njenom potrebom da osmisli svijet, da ne pristaje na svijet koji je sazdan na zločinu, da ne pristaje da je takav svijet sve što stvarnost može da ponudi.
Tajna koja se razmotava kroz glasove što nam šapuću iz redova ovog romana je ubistvo dva djeteta – Asprita, Medejinog brata i Ifinoje, Kreontove kćerke. Značajno je primijetiti da dakle i u ovoj obradi motiva Medeje u centru stoje smrti dva djeteta. Kod Euripida su to bila Medejina djeca i njihova smrt je ishod drame. I kod Wolfove na kraju romana Medejina djeca umiru, ali centar koji pokreće događaje su smrti Asprita i Ifinoje, a takav postupak još jednom ukazuje na cikličnost, na činjenicu da svijetom vlada volja za moći. Kroz smrti Aspirta i Ifinoje se sudaraju svjetovi – Kolhida iz koje je pobjegla, nakon što je po polju sakupljala kosti svog brata, jer ga je otac Ajet dao ubiti, jer je bio prijetnja za prijestolje, Kolhida koju je upravo zato napustila, jer nije mogla pristati na svijet u kojem je to moguće, ta Kolhida oživljava sve više dok Medeja puže mračnim podzemnim hodnicima, slijedeći raspamećenu kraljicu Meropu, na kraju čijeg puta otkriva Ifinojin skelet. U toj tački, u tom poništavanju svjetova koji se ogledaju jedan u drugom, savršeno imitirajući stravične pokrete svog dvojnika, izdaja postaje sveprisutna, jer to je izdaja svijeta iza koje ne ostaje nikakav smisao.
Kolhiđani… što su pošli za mnom … Jason? Ah, Jason. Ostavila sam ih u uvjerenju da je on muškarac za kojim bih išla i na kraj svijeta, ne mogu im zamjeriti da su naš raskid primili kao osobnu uvredu. Još gore: kao dokaz uzaludnosti našeg bijega. A ja sam taj dokaz … ispipala svojim rukama, dječiji skelet, sakriven od svih u jednoj spilji.
U prvom susretu sa ovom mišlju Medeja bježi u bolest. Motiv bolesti će Wolfova iskoristiti i kroz slikanje Glauke, te u oba slučaja bolest simbolizuje slabost, naravno ne samo fizičku, nego slabost kao tipično žensku nemogućnost suprotstavljanja, kao bijeg iz nepodnošljivosti svijeta. Za razliku od Glauke Medejina bolest je prolazna, jer njena priroda ne pristaje na tu ulogu. Nakon toga njen put je određen na isti način kao i kod Euripidove Medeje – ona ne može stati jer ne stoji ni na čemu. Izdaja je obesmislila svaku važnost njenog dotadašnjeg djelovanja i njene žrtve – odlaska s Kolhide, ona nema izbora do da nastavi svoj slobodni pad. Možda je do milostive sudbine da nas spopadne kakav uzvišeni osjećaj kada stojimo pred ponorom, kaže Medeja u pokušaju da razumije samu sebe i pravac u kojem se uputila.
Medeja je uhvaćena u zupčanik koji niko ne može zaustaviti. On je pokrenut kada su dva kralja u strahu da će izgubiti vlast ubili svoju djecu. Ajet i Kreont iznad tijela Apsirta i Ifinoje. Kosti razbacane po polju ili skrivene u mračnoj špilji dvorca. Svejedno je. Svijet je sazdan na zločinu. Suočena sa takvim svijetom Medeja se zaokružuje u svojoj sudbini, ali tu je važno primijetiti da njen put ne počinje u trenutku pronalaska Ifinojinih kostiju, on je bio unaprijed predodređen još u Kolhidi. Ifinojine kosti su samo konačni poraz – zaokruživanje svijeta u besmislu, njegovo potpuno ogoljivanje. Zavjese su pale, nema više prostora u koji se moguće sakriti. U tom trenutku Medeja se nanovo uspostavlja kao ono što jeste – istinska kćerka svoje pramajke Eurinome, koja se diže naga iz haosa i pleše. Njena priroda ne pristaje na uske tračnice koje određuju pravac kretanja žene. Ona je princip života koji buja u nesputanosti, iznad straha, niskih nagona i želje za vlašću. Ona je nepomućena životna energija, ona koja vrišti kada je ljuta i glasno se smije kada je sretna, ona koja vjeruje da se misli trebaju razviti iz osjećaja i ne smiju gubiti vezu s njima. Pametna, drska i ponosna. „Isuviše žena“, kaže Akmas. Raspuštene kose i laka koraka, prisutna u sebi i svom tijelu. Strašna i lijepa. Divlja žena.
Ah, majko, ja više nisam mlada žena, ali sam još divlja, to kažu Korinćani, za njih je žena divlja ako uporno misli svojom glavom. Žene u Korinćana mi izgledaju kao pripitomljene životinje.
Ona je svjesna sila koje stoje naspram nje, uzaludnosti svojih pokušaja. Oni od svakoga naprave ono što im je potrebno. Od tebe junaka, a od mene zlu ženu. Tako su nas razdvojili. Konačni gubitak smisla, mogućnosti osmišljavanja svijeta vodi do odricanja od ukupnog sistema vrijednosti. Teško, sporo, ali konačno sam se oslobodila vjerovanja da su naše ljudske sudbine skopčane sa kretanjima sazviježđa, što se može čitati kao konačni čin oslobađanja od nametnutih normi. Na tom mjestu Wolfina Medeja se ponovo približava Euripidovoj. Možemo se upitati da li je to u konačnici pad u nihilizam. Za Euripidovu Medeju to bi svakako mogao stajati kao ispravan odgovor, jer ona je od početka svjesna da njena djeca neće dugo nadživjeti Jasonovo vjenčanje za Glauku, jer postaju prijetnja za prijestol. U tom smislu ubistvo djece se može čitati kao poništenje svijeta i života kao takvog, to je jednako i metaforički čin vlastitog ubistva, iza njenog čina ne ostaje ništa, svijet se raspada. Ta Medeja se zaokružuje kao ono što jeste – žena koja je uništila svijet jer se nije dao izmjeriti njenom silinom.
Wolfina Medeja ipak djeluje iz drugačije pozicije.
Mrtva. Ubili su ih. Kamenovali, kaže Arina. A ja mislila da će njihova požuda za osvetom proći kad odem. Nisam ih poznavala.
Ona nije očekivala da će lavina koju je pokrenula, pipajući u mraku podzemnih hodnika slavnog korintskog dvorca, zatrpati i njenu djecu. Ona nema ništa od mitske slave svoje starogrčke dramske prošlosti. Ona je tek žena koja nije mogla sagledati posljedice svog čina. Sloboda se skupo plaća, pogotovo kada je zatraži žena. Stravični zaključak koji se nameće je da na koji god način odaberemo čitati historiju Medeje, ona se uvijek na kraju zaokružuje kao ona koja je ubila svoju djecu – da li pri tome u ruci ima mač ili ne potpuno je svejedno. Bodež je naoštren u trenutku kada je ona odbila da pristane na dodijeljenu ulogu.
A kažu da Korinćani još nisu završili sa mnom. Šta to sada pričaju. Da sam ja, Medeja, ubila svoju djecu. Da sam se ja, Medeja, htjela osvetiti nevjernom Jasonu.
Ko će u to povjerovati, pitam. Arina veli: Svi.
I ovaj put Medejin pad, kao konačnica puta od kojeg nije mogla odustati, završava raspadom cjelokupnog sistema koji su činili junaci ovog romana. Glauka se bacila u bunar, Jason je sjena sebe u olupini Arga, Leukon se ponovo suočava sa saznanjem da opstanak ljudskog roda počiva na jezovitoj sposobnosti da se podnese nepodnošljivo, Agameda je uklonjena iz grada, Meropa je u kućnom pritvoru, Aretuza je umrla, Estro kleše bijes u kamenu da iskleše spomenik za ljubav, Kreontova pozicija je nesigurna, Akamas razapinje nove mreže da učvrsti svoj položaj, da ponovo osmisli svijet koji će funkcionisati na istim principima kao onaj koji je Medeja pokušala uništiti.
Medeja, kao sjena sebe, živi u pećini. S nama ostaju njene riječi:
Kuda ću ja. Je li moguće zamisliti jedan svijet, jedno vrijeme u koje bih ja pristajala.
Nikoga u blizini da ga upitam. To je odgovor.
Bila je u pravu, ne postoji mustra za njen način opstanka u svijetu. I Leukon je bio u pravu, ko upotrebljava svoje ruke, mora ih, htio ne htio, umočiti u krv. To je poražavajuće saznanje sa kojim nas ostavljaju glasovi. Ona je bila samo pijesak koji se zavukao u zupčanik koji pokreće kosmos Korinta. Njen glas postaje sve tiši. Svijet ostaje isti.
Upravo zbog svega toga bismo mogli reći da roman Christe Wolf govori tragičniji svijet od onog kojeg zatičemo kod Euripida. Euripidova Medeja, kao što je već rečeno, uništava svijet svojom silinom, iza nje ne ostaje ništa, ona odlazi u Helijevoj kočiji s tijelima mrtvih sinova, Jason ostaje sam u svijetu u kojem se više ništa ne da popraviti. Kod Wolfove Medeja je protjerana, pred njom stoje stoljeća u kojima će biti upamćena kao čedomorka. Pijesak koji se bio zavukao u zupčanik kosmosa je očišćen i svijet nastavlja dalje kao da se ništa nije ni desilo, svi su uništeni osim Akmasa. To je ono što nam u ukupnosti govore glasovi, njihove višeglasje nam je ispjevalo tragičnost naše historije, cikličnost naše sudbine u svijetu u kojem nema ništa osim pobjednika i žrtava, dok i ne slutimo da smo svi poraženi.
Kako me boli glava, majko, nešto u meni se buni protiv toga da još jednom siđem u te pećine, u podsvijet, u Had, gdje se umire i ponovo rađa od davnina, gdje se od humusa mrtvih peku živa stvorenja, ka majkama natrag ka boginji smrti. Ali gdje je tu razlika između i natrag i naprijed.
