On ima tijelo pauka, napuhan stomak i tanke udove. Leži na desnom rubu velikog bračnog kreveta, na lijevom boku, pod tankim prekrivačem na kojem se ocrtava nesrazmjerno tijelo. Na natkasni pored kreveta je uramljena fotografija sa njihovog vjenčanja. Ona je u bijeloj haljini, s dekolteom obrubljenim čipkom, koju i danas čuva složenu u kesi na dnu ormara, zajedno sa malim crvenim ružicama, ukrasima iz kose. Nije to vjenčanica, tek bijela haljina koju će moći iskoristiti, mislila je tada, iako je nikada kasnije neće obući. On je u plavom odijelu, velikom za barem dva broja, kupljenom posebno za ovu priliku, u radnji u kojoj se činilo da mu sasvim pristaje. Kasnije će otkriti da je i vera jedna od stvari koje su mu prevelike. Izgubit će je samo nekoliko mjeseci kasnije. Na proslavi Nove godine, u prepunoj mračnoj kafani skliznut će mu sa prsta. Ona će se sageti i tražiti, prevrtati zlatne pivske čepove po prljavom podu i onda konačno odustati. Na fotografiji se smiješe i jedno i drugo. Ona drži ruku na stomaku. Na stomaku u kojem je već njihovo prvo dijete, njihova kćerka. Njegovo tijelo je ukočeno, dok drži ruku na njenim leđima, pogleda usmjerenog negdje van vidokruga fotoaparata.
Kada ona, sada, gleda tu fotografiju ne misli o tome kako je tu noć sa svadbe otišla kući sama, u tri ujutro, tri mjeseca trudna, na otečenim nogama, dok je od svatova ostao tek pokoji pijani gost i njen muž. Kada gleda tu fotografiju, ona se samo pita kako tada nije mogla vidjeti, kako nije mogla vidjeti ništa od svega onoga što će doći poslije.
Ona spava u sobi svoje djece. U krevetu sa svojom šestogodišnjim sinom. Njena kćerka od jedanaest godina, sama u susjednom krevetu, nekada plače. Ona se pravi da je ne čuje. Nekada se ustane pa legne sa njom. Tada njen sin počne da plače. Onda ona uzme sina i prenese ga u kćerkin krevet i svo troje legnu tu, zbijeni u jednom krevetu. Iznad kćerkinog kreveta je veliko platno jarkih duginih boja, kao jedro raspeto na četiri ćoška. Krevet je njihova kuća. Njihova kuća-brod koji ih odnosi daleko. Ali ona ne može da spava. Jer joj je usko, i jer je nešto boli pod rebrima, i nekad joj se čini da su joj se kosti u glavi smanjile, a mozak povećao i toliko je tijesno u toj njenoj glavi, da joj se, baš tada u noći, dok njih dvoje spavaju i pritišću njeno tijelo, čini kao da će te kosti u njenoj glavi popucati od tog pritiska unutra. Nekad je opet ne boli uopšte glava, samo se stomak grči i guši je mučnina.
Između te dvije sobe je rijeka. Rijeka koja je preplavila i odnijela sve, i podijelila svijet na dvije sobe. Drugi prostori ne postoje. I uvijek je noć. Postoji i dan, ali dan nije stvaran, jer dan je samo čekanje. Čekanje trenutka kada će njegova ruka uhvatiti šteku sa vanjske strane vrata. Već tada ona zna. Ne treba ga ni pogledati. Po brzini kojom će šteka krenuti nadole, po načinu na koji će zaškripati vrata ona sve zna.
Nekada je i ona ležala u njihovom zajedničkom krevetu i tamo čekala. Najčešće nije mogla da spava ali ponekad bi je san prevario, a onda bi se par sati kasnije, u gluho doba, probudila u praznom krevetu. Bol u stomaku je bivala trenutna, pa bi trčala u kupatilo i povraćala. Govorila je sebi „Prestani, razboljet ćeš se. Ko zna šta ćeš navući na sebe. Dobit ćeš rak!“. Onda ga je tražila po svom tijelu. Ali doktor nije mogao da ga nađe. Ni jedan doktor nije mogao da ga nađe, ali ona je znala da je tu – klica koja će u njoj ispuniti mjesto koje je izgrizla bol.
Voljela je i mrzila tu tišinu njihove kuće usred noći. Hodala je po sobama, stajala iznad dječjih kreveta i slušala ih kako dišu, potom išla u dnevni boravak, vadila knjige sa polica, pokušavala čitati, tražila riječi koje bi mogle nadjačati gluhoću pa ih poražena vraćala na police. Plakala, nekad. Pušila. Osluškivala. Gledala kroz prozor niz praznu ulicu. Čekala.
Onda je odlučila da će joj biti lakše ako ne zna da li je došao. Počela je spavati u sobi njihove djece. Ponekad bi on u sred noći ušao u dječju sobu i zvao je da se vrati. „Trebaš mi“ – govorio je. Ona je šutjela. Njena usta su bila puna pržine i ona po prvi put nije govorila ništa. Gledala je njegovo tijelo u mraku, njegove oštre kosti pod tankom kožom, njegov naduti stomak i lice, nagnute nad njihovim krevetom i šutjela. On bi molio, pa se onda ljutio, i na kraju otišao.
Jednom je bio dan, i on je došao i htio je ponovo da ide, i ona ga je molila da ostane, i on nije mogao podnijeti sve te riječi što su prštale iz njenih usta, pa je šakom udario ukras na zidu, metalni rog u kojem je bilo sasušeno cvijeće, i rog je poletio preko sobe i zarezao tkivo iznad njene lijeve obrve i krv je tekla po njenom licu. „Tata mi je dodavao saksiju sa police i pala je na moju glavu“ rekla je djeci dok je pritiskala peškir koji je svakim časom postajao sve crveniji, „kako je to smiješno, možete li samo zamisliti kako je to smiješno, da ta saksija tako poleti i padne baš meni na glavu“. I djeca su se smijala, i ona se smijala. I on se možda smijao, stojeći tu, usporen i zbunjen. I onda se vozila od jedne do druge bolnice da joj neko zašije glavu, držeći lijevom rukom krvavi peškir a desnom volan. Danima poslije su gledali kako se stvara, mijenja tonove i polako nestaje modrina pod njenim okom i pričali o tome kako je to smiješno „hahaha bože kako je to smiješno, da je tati saksija ispala iz ruke i razbila maminu glavu“. I djeca su se smijala glasno i sasvim su pokušavala da im oči ne izgledaju tužne. Onda su sjedali za stol, i gledali kako se u četvrtom tanjiru hladi supa u kojoj neutješno plutaju rezanci, i kako ispečenu kokoš glođe vrijeme, na velikom ovalu pored kojeg je salata, hrskava, jarko zelena i oštra, kao plastika, da djeca budu zdrava. Ali to je bilo davno. To je bilo prije tri, ili možda četiri godine. Tada je on još uvijek izgledao kao on. Tijelo je bilo njegovo tijelo. Nije tada još imala potrebe da mu govori: „Umireš, zar ne vidiš da umireš?!? Prestani!“ I slične stvari, i mnoge slične stvari kojima ga ona pokušava natjerati da vidi ono što ne vidi. Tada mu je samo govorila da ne bi trebao tako da živi. On bi je uvjerio da priča gluposti i da je možda luda, da umišlja stvari. I ona se onda pitala je li izmislila taj nepodnošljivi miris koji je zapuhne svaki put kada mu priđe, svaki put kada se probudi u krevetu pored njega? I je li stvarno luda? Pa je tražila dokaze da se uvjeri da nije luda, ali ni jedan nije bio dovoljno dobar jer bi on svaki put rekao nešto drugo, nešto suprotno, i ona onda više nije znala šta da misli, a ona je pametna, a ona je uvijek bila pametna, a sada, eto, više nije ništa znala. Ali to je bilo prije.
Sada je spavala u sobi sa svojom djecom i nije znala je li došao. I nije više osluškivala. Nekada je čak i spavala. Ujutro se budila rano. Polako se izvlačila iz kreveta, da oni ne osjete da je nema. Na prstima izlazila iz sobe. Kroz uski hodnik, pa drhtavom rukom otvarala vrata spavaće. Miris alkohola je istog trenutka stvarao osjećaj mučnine. Prošla bi do desne strane kreveta i stala iznad njegovog tijela. Gledala u nepomične kosti. Prvih nekoliko minuta bi joj srce toliko lupalo da nije mogla da odgonetne da li diše. Jer ako ne diše, treba zatvoriti vrata te sobe, vratiti se u dječju, probuditi djecu, dati im doručak i odvesti ih negdje. Kao da je obično jutro. Kao da je sasvim obično jutro.
