Na obali Pacifika
Morala sam otići čak do Pacifika
prepustiti tijelo valovima
U okean treba ulaziti oprezno
to mi govore dva starca na obali
ne sjede tu krpeći ribarske mreže
tek su slučajni šetači, sunce im bije u oči
Ne znaju da čeznem za tim udarom
valovi suprotstavljeni mom tijelu
Pijesak je sitan
U školjkama su učahurene tvoje riječi
nemam kliješta kojim bih ih otvorila
i zatim polako jednu po jednu ulijevala u moje uši
dobro je
nisam zalud pretrčala preko bijela svijeta
Pacifik je nježan, ugodne temperature
juni je mjesec
palme nude polovičnu utjehu
tražim je i od soli
da je noć njene molekule bi bile krijesnice u zraku
Ipak to mjesto, ta široka obala nije sasvim nepoznata
sanjala sam je toliko puta
tragajući za načinom da pobjegnem od tebe
nisam očekivala da će me u pijesku dočekati tragovi tvojih stopala
Zato koračam bez zastajkivanja
dajem se okeanu
usrdno me guta
tu samo si obris, nejasna sjena
izjela te sva ta sol
lako bi mogao biti i morski pas
grizete isto
koža se razdire
i krvari
Pacifik gubi nešto od svog plavetnila
na njegovim kapcima sam prljava fleka
ne uznemiruje me ta smrt
Pod vodom ionako
ni smrt ni riječi nemaju značenja
U Dominikanskoj republici
ne znaš da jednom smo otišli u Dominikansku republiku
i živjeli tamo do kraja života
u drvenoj kući na plaži
na našu verandu su slijetali kanarinci
u njima je pjevalo sunce
ti si bio ribar
ja sam bila tvoja žena
noći su bile crne
nad krevetom je mreža
štiti nas od insekata
tijela su nam znojna
sapletena jedno u drugo sijaju u mraku
kao tijela riba
ti si se tada zvao Pablo
ja sam bila Juanita
tvoje ruke tvrde od soli
sve do zore predu po mojoj koži
prebiru
upiru da omekšaju kosti
nebo je đevđir
kroz njega propadaju zvijezde
liče na svice dok umiru u travi
neku drugu noć
nad našom kućom
plamti tropska oluja
i ja postajem Pablo
da osjetim kako je biti u tebi
sakriti se u tvojoj toplini
unutra
krov propušta kišu
po nama teče rijeka
to je naša rijeka
iako, nismo se navikli nositi sa slatkom vodom
mi smo ljudi od soli
ujutro pijemo rum
da nam bude lakše
nikome nismo ništa dužni
ne postoji svijet
niti drugi ljudi
postoji samo obala
raznjihano more
i mogućnost
da se jedno u dugom utopimo
Ljubavnici
Moji bivši ljubavnici divlji su psi
uvijek mi namirišu nemire
razlajani hrle za mojim tijelom
Mjesta su uvijek pogrešno odabrana za bijeg
Onijemjela šuma proždire drveće
čuje se samo ubrzani dah
režanje
mog bijesnog čopora
uvjerenog da im još uvijek nešto dugujem
Ne znaju da je vrijeme unatoč svemu linija
prošlo ostaje za nama
kao odjeća i mirisi izgubljenih godina
I već tu je samo zemlja, suha, neplodna
šuma je pustopoljina
ukrućena trava
žuta i oštra
krevet je gdje prelijevaju se jedan u drugoga
Pjena im je na čeljustima
to su sad čeljusti vukova
mjesec je pun
zavijaju da ih nisam dovoljno dobro voljela
da se tijelo nije davalo bez ostatka
da su mi ruke propuštale tišinu što nas je rastavljala
Pejzaž se mijenja
poništava sam sebe
ne uspijeva nas zadržati
Pijesak se uvlači u moje cipele
to je živi pijesak kao živo blato
guta nas
njuške i šape udaraju u moje lice, dojke, trbuh i koljena
tijela se savijaju, lome pod težinom
nedostatnih ljubavi
uskraćenih dodira
čežnji gustih kao zimske noći kojim izmiče utjeha
Strah mi bubri, otiče
kao jezik u koji je pčela zabila svoju žaoku
I već znam da ću dati tijelo
da grizu do jutra
očnjacima u meso
sve dok pojedena
ne uskrsnem u njihovim očima
onemogućim im zaborav
