CRNO NA CRNO
Sve je crno, i ptice su crne.
Ta moja ideja da si složim mjesto u prirodi, u samoći i izo-
laciji gdje bih pisao i napokon organizirao svoje radno vrije-
me, samo je još jedna jadna slamka za koju se hvatam. Što
ću ja u samotnom dvoru? Zar mi ovi samotni dvori nisu do-
statni? Kaže D. neki dan, kad smo ostali nakon posla sami,
osjećam da venem, da je moj život dovršen i gotov. Dođem
doma i legnem na kauč, žena samo dođe ugrijati svoje hlad-
ne noge, seksa se sjećam još samo u magli, seksualne orijen-
tacije također, što se tu ima puno pričati…
Smireno propada. Puši i pije. Ne čita. Umire tiho.
Pričali smo o Hemingwayu na tom putu zadihani
Koristeći stanke da dođemo do zraka prije točke
Za koju smo odlučili da nam bude odmorište
Na kojem ćemo završiti naš razgovor o žestini
I strasti.
Šutjeli smo i gledali u daljinu, disali.
Pomislio sam na Becketta, zatim Ciorana
Nekakva nelagoda počela se uvlačiti u mene
I zastirati veličanstveni pogled s brda
Na vinograde i ljude koji su bili pod nama
I sličili na sitne kukce između zelenih redova loze.
Pokušao sam se sjetiti nekog Paveseova stiha
Tek toliko da crne misli zamijenim suncem
Ili barem samoubojstvom koje je počinio zamišljajući
Žene koje se svlače pred njim do nepodnošljivosti.
Panično sam tražio način da zaboravim
Da se okrenem prijatelju i kažem:
Sjajan uspon, odlično smo to obavili.
Ali već dugo smo gledali u daljinu i šutjeli
Zaleđeni u pogledima koji su bili daleko od nas.
OSKUDIJEVANJE
More loših vibracija prošloga tjedna. Kao u nekom bunilu,
uzastopne faze razočaranja u sebe, osjećaj prosječnosti, sla-
be misli. Ne zbog obrazovanja, nego zbog prirode i ogra-
ničene moždane mašine. Bez ideje o priči, pjesmi, romanu
koji bi bili drugačiji i otvarali novo oko. Bez ideje. Muha
bez glave. Nikako da se barem jedna ideja, mogla je biti i
loša, zaustavi i na trenutak me obuzme. Ponovo tonem u
provjereno ništavilo. Slabost. Bol u prsima. Frustracije su
kao konstanta moga života ovoga puta izgubile značenje i
ne mogu pokrenuti ništa.
Ne znam što bih odlučio. Postoji li u prirodi neko tako iz-
gubljeno biće koje nosi sve što hoće tamo kamo hoće? To
mora da je svojstveno samo čovjeku.
Treba mi priča za kojom bih potrčao i sigurna kuća koju
bih napustio.
Slao sam tim djevojkama crteže morskih vila
Na papirićima s ljepljivim zaglavljem
Umišljajući da bi im to moglo nešto značiti i da će probuditi
Neku nepoznatu žudnju u njima, da će mi pisati
Odgovarati, voljeti me. Nisam znao drugačije jer nisu
Vidjele u meni ništa što bi ih vezalo. Težak sam sebi jer
volim mnoge.
Sa svakom bih mogao provesti čitav život. Zbrka je nastala
Kad su počele odgovarati, kao da stotinu sunca ulazi u
moju sobu
Stotinu radosti u jednom danu.
Skinuo sam sa sebe sve što sam znao i potonuo u moru
Čekao da postanem riba.
Sunca su već bila na zapadu.
PROZOR
(…) Trenutno na skeli s kamenom i čekićem, s betonom i
građevinskom žlicom, gradim sebi prozor. Što ću kroz njega
gledati? Hoću li ga ikada otvoriti i nešto vidjeti, nešto što će
me razveseliti? I još nemam volje graditi, jer taj posao i taj
užitak završetka nemam s kime podijeliti. Gradim taj prozor
da bih se iza njega zatvorio, suzio svoje postojanje u otvore-
nom svijetu. Kad bi me taj moj prozor sada mogao vidjeti,
da li bi me podučio kako treba gledati? Bi li mogao i on u
meni vidjeti pogled iza kojeg se od ovoga svijeta sakrivam?
Ima li smisla buditi zaspale iz slatkih snova
Obući zrelo jutro u crni kaput i maskirnu čarapu
Širiti glasine da sunce danas neće izlaziti iz brloga?
Svi ćemo raditi u noćnoj. Bič je u rukama onoga
Kojemu smo svi krivci i nije sišao s neba da nas poduči
Utješi, zavara, izvukao se iz pakla i zove se Pjesnik
Dovukao je strah, hladnoću i vlagu, vječito pijan
Od nečega, u stalnom bijegu, ali prisutan u svemu
Baš poput Boga kojeg je obukao u nemoguće.
Snovi bi se mogli probuditi i spavača ostaviti
Samog.
RAD U KAMENU
Rad umara. Ne oslobađa. Pogotovo ako ga je previše. Ideje
i snovi prolaze kroz mene bez otpora i bez mogućnosti da
se realiziraju. Gubitak samopouzdanja. I bilo čega dubljeg
od pojavnosti. Trpam hranu i alkohol u sebe bez mjere i ra-
zloga, barem dobrog. Loše živim. Ne proizvodim stvari ko-
jima sam zadovoljan i proizvodim ih sporo. Odugovlačim.
Sjedim. Kamen.
Možda se radilo o mladosti koja je jednostavno
Prošla, možda samo o očajničkom pokušaju
Da pronađem razlog zašto sam baš tada
Morao odšetati u grad, u večer neona i žamora
Naprosto biti u bezrazložnom užitku šetnje
Zbijati se među ljude i strasno objašnjavati
Svima koje znam da žudim za životom
Da želim, da silno želim i da ću to jednom
Sigurno ostvariti. Da, mora da se radilo
O prošlosti.
NIGDJE
Stvari idu svojim uobičajenim tokom. Ništa me značajno ne
dodiruje, ni u čemu ne pronalazim užitak, samo mrtvo, iz-
mrcvareno tijelo, tupe i spore misli, strasti ni za čim, niotku-
da ničega. Nema udarca bičem, nema buđenja, samo dosad-
ni, svakodnevni rad i stisnuti zubi. Da bar zubi, nego proteza.
Sad je vrijeme da ti kažem kako sam živjela
Nesreća do nesreće, kaže, moraš to napisati
Moraš naći način da opišeš pakao jer on
Doista postoji, neka se zna, i to kako sam se vratila
Preporodila, piši o tome, sve je moguće
Na ovome svijetu, tri braka, dva muža pokopala
Jedan pobjegao, ali djeca su u redu, piši
Bila sam sretna sa svakim, da samo znaš kako je to
Bio dobar život, kakav užitak, kakva strast
Ne mogu ti reći, samo piši, pakao, kažem ti.
SADA I OVDJE
Napredujem polako i nesigurno. Radim vrlo malo, dva, tri
sata ujutro za jednu priču. Košmarni snovi i samoća, samo-
ća koja me ubija više od ičega čega se mogu sjetiti. Nekidan
pronalazak i čitanje dnevnika iz 1980. godine. Znači, 3. go-
dina faksa, 22 godine. Cioran, Pavese, Kafka, Marx… Go-
tovo identičan naboj i pjevanje nesreći i postojanju. Jesam
li retardirao? Ili sam takav oduvijek bio? Zašto se svijet nije
promijenio? I kada će?
Bio je to Marseille, grad na jugu, nešto poput Splita
Ali puno gore, jer nikoga nisam poznavao
A trebao sam glumiti sreću putovanja, otkrivanja
Svijeta koji je bolji od onog iz kojeg sam pobjegao.
Zanimale su me onda žene, ne ljubav
Jer tome još nisam bio dorastao. Žene koje ne govore
Hrvatski, ustaju zorom i oblače se, odlaze šutke
I odnose polovicu sreće, polovica meni, tuga se
Ne bi smjela računati u tako velikom dobitku.
Potraga je trajala toliko da se dohvati vječnost
Praznine, dan ili cijeli život, istina je jedno i drugo
Jer nisam nikada doživio jutro
U kojem sam ostao sâm
I sretan jer sam bio.