“Veo nad rijekom C”, Melida Travančić, Planjax, Tešanj, 2022.
Povodom Prve književne nagrade „Ismet Rebronja“ za 2023.godinu
Nakon tri originalne i žanrovsko-poetski inovativne zbirke poezije Ritual, Svilene plahte i Sjenka u sjenci, MelidaTravančić knjigom Veo nad rijekom C unosi novine ne samo u bosanskohercegovačku, već i u regionalnu književnost. Naime, svojom tematskom okosnicom knjiga Veo nad rijekom C referira se na topose Crne Gore, mjesta koja obilazi autorica hronološki mapira kroz lirsku protagonistkinju, ostavljajući uzajamne hronotopske utiske i otiske. Pri tom lirskom mapiranju dešava se, najmanje dvosmjerna komunikacija – istovremeno, dok mjesta djeluju na oblikovanje upečatljivih lirskih slika, lirski zapisi predstavljaju poetsko markiranje pojedinih mjesta. Iako i prvenstveno radi toga, knjiga žanrovski pretenduje lirskom putopisu, svojom formom ipak dekonstruira putopisni žanr, rekonstruirajući sasvim originalne dnevničke putopisne lirske zapise. Ono što je konstanta, a još jedna dragocjena rijetkost i posebnost knjige, jeste postojanost lirske subjekte kao “junakinje” koju pratimo od prvih do zadnjih stihova. Tako da je ova knjiga od onih za koju možemo reći, a tako rijetko za neko pjesničko djelo, da je možemo čitati polivalentno, da pjesme u njoj možemo čitati zasebno, ali i da u cjelini predstavljaju priču koju pratimo od početka do kraja. Na taj način će se kretati i interpretacija koja slijedi, s glavnim ciljem da se ovo nesvakidašnje djelo predstavi i kao zbirka poezije, lirskih zapisa, ali i lirskog putopisa koji cjelovitim promatranjem nudi i puno više od potonje navedenog.
Već u početnim stihovima Grad i kiša imamo intro u kojem je svojevrsno predstavljanje lirske subjekte i emocionalnog stanja u kojem se nalazi, a što je važno i za tok kao i kraj knjige, s kojom se zaokružuju i sami početni stihovi: „pod crnom kapuljačom / lice od sebe skrivam // u lijevoj ruci kofer / u desnoj ogledalo / utisnuto u kitnjasti / srebreni ram // osmijeh razotkriva jezik / neupotrebljiv i pun rana“. Nakon uvertire, slijede lirski zapisi, sasvim sigurno i zasebne pjesme, koje motivski, a samim time i tematski, možemo pratiti u dva pravca. S jedne strane, imamo predstavljanje novih toposa, a s druge, preispitivanje i intenziviranje najavljenih emocionalnih stanja. Već u drugoj pjesmi pod nazivom „Znak“ naslućujemo i uzrok tim stanjima, a što omogućuje da ovo „putoopisno“ kretanje prepoznajemo preko najavljenih emocija: „koraci pletu mitske priče / na uskim ulicama / ostaju tragovi // u gradskoj kafani knjiga / u kojoj su napisane istine / a ne izmaštane stvari // riječi koje do mene dopiru / odagnat će strah i jednog dana / sjetit ću se tvog imena // umjesto kafe pijem lozu / i čitam Pjesnika // svaka njegova riječ je važna / i iz temelja mijenja biće“. U istoj pjesmi produbljuje se tematski okvir i načini na koje se dolazi do spoznaje: „ruke dodiruju zidove / biljarde, dvora, manastira, / crkve, kuća i građevina”. Slijedom toga, osnovni postupak koji se prepoznaje u ovim lirskim zapisima, a ujedno je ključna karakteristika putopisa jeste opisivanje, međutim u ovome slučaju to nije tipično opisivanje, već se u opis ukomponirala posebna lirska nota. Naime, sada već lirska subjekta otkriva znamenitosti gradova, ali svaki artefakt je podsjeti na trenutno emocionalno stanje koje se doslovno ugrađuje u dugogodišnje zidine, ostavljajući tragove po pločnicima usnulih gradova što je vidno i u stihovima pjesme O strahu: „ostaci grada po kojem / odzvanjaju koraci / rasijecaju stopala // crvenih tragova nema / pitanje postojanja / žene i čovjeka“. Postepeno u pjesme ulaze ljudi, slučajni prolaznici, turisti koji poput građevina ukazuju na prolaznost, a istovremeno potvrđujući postojanje njega i nje u odnosu na sve ostale: „ne pomjeramo se jer ovo više nije / najvažniji put // ljudi nas zaobilaze / mi njih ne vidimo“, što je vidno u pjesmi Posljedni put i/ili Prostor granice: „u lice nepoznate žene gledamo / smiješimo se njenoj zbunjenosti // na korak smo susretu između svjetova // našu neodlučnost okončavaju turisti / koji popunjavaju prostor između dvoje ljudi / koji bi se mogli voljeti“. Osnovni postupak koji se prepoznaje u ovim stihovima, a ujedno je ključna karakteristika putopisa jeste opisivanje, međutim u ovome slučaju to nije tipično opisivanje, već se u opis ukomponirala posebna lirska nota, a u čijoj osnovi su već proživljene ili tek otkrivene emocije. Naime, lirska subjekta, sada već junakinja/putopisni subjekt, otkriva znamenitosti gradova, ali svaki artefakt je podsjeti na trenutno emocionalno stanje koje se doslovno ugrađuje u dugogodišnje zidine, ostavljajući tragove po pločnicima usnulih gradova. Osim toga, ispod svake pjesme je naveden stvarni toponim, a autorica s namjerom ponekad eksplicitno, a ponekad implicitno aludira na stvarne topose. To su ključne karakteristike putopisa, a s obzirom na taj ženski senzibilitet koji je opisan i upisan u historijske znamenitosti, dobivamo jednu čitku, rekla bih žuđenu poeziju koja iskazuje sve ono što možemo osjetiti obilazeći nova mjesta. Pored navedenoga, tragajući za smislom, Travančić pravi odmak od uobičajenih obrazaca, nudeći mogućnost izbora, a što je vidno i u snažnim emotivnim rasponima i dubokoj mudrosti koja je utemeljena u dobrom poznavanju historije mjesta koja posjećuje. Senzibiltet prohujalog vremena upotpunjnog trenutnim emotivnim opservacijama prati i konstantna svijest o ljudskoj prolaznosti.
Više je nego očito da su osnovni lirski postupci Melide Travančić opisne lirske slike iz kojih se, s jedne strane naslućuje dar zapažanja, a s druge, nudi sasvim nov način posmatranja i doživljavanja mjesta koja zasigurno dobivaju dimenziju više. I na taj način Melida Travančić uspijeva pomjeriti granice i lirske pjesme i putopisa, proširujući žanrovsko i tematsko polje istih. Kada govori o gradovima, najstarijim i najsloženijim oblicima civilizacije, vješto uočava povijesnu i historijsku perspektivu, povezujući prošlost, baštinu, arhitekturu, a prvi i osnovni zadatak jeste (is)tražiti dušu grada, a autorica vješto provlačećim motivima omogući prepoznavanje i samoga grada što je vidno u pjesmi Sigurni koraci: „u ovaj grad / u podnožju brda / stigla sam noću (…) imena se mijenjaju / stvarima ljudima i gradu // od Ilira do Rimljana / od srednjeg vijeka do danas (…) ne pamtim imena mostova / u čije lukove je upletena / historija“. Autorica povezujućim motivima omogućuje da pratimo lirsku subjektu po različitim gradovima, s ciljem da prepozna sebe u njima, ali istovremeno omogućujući i čitateljima da kroz različitu kulturu stvara sasvim novi pogled na regionalnu, ali i svjetsku historiju: „poput slijepca / svaki tvoj pokret pratim / i šapat osluškujem // ovdje se ne gleda / ovdje se osjeća // šetnja, voda, mir / tišina, ljubav, knjiga i ti“ što čitamo u pjesmi Lutanja, kao i u pjesmi Kamen i lice: „lice na stijenu naslanjamo / uvjereni da će za hiljadu godina i nas istraživati / vrijeme se zaustavilo / o ljudima priču plete // osim nas / sve je drugo prolazno“. Sve to ukazuje da Melida Travančić pored pjesničkog izraza posjeduje dar zapažanja koji joj omogućuje da posmatrajući sadašnji trenutak doživljava i oživljava prošlost uvezujući sudbine (i gradova i ljudi) nekad i sad pokazujući na jedan sasvim originalan način o ljudskoj prolaznosti te da su u toj prolaznosti samo ljubavi vječne. Već time je ova pjesnikinja uspjela pomaknuti granice putopisa i proširiti tematsko polje tog žanra, a samim time pomaknula je i granice poezije pokazujući kako stih nije samo refleksija već da on može imati i čisto edukativni karakter, konkretno spoznajni te da se pomoću takvih stihova prepoznaju i oni koji su doživjeli ta mjesta, ali i oni koji ih iznova upoznaju. Redanje motiva teče i pretače se u svojevrsnu priču, čiju slagalicu složimo kroz detalje, lirsku zgusnutost, komparaciju ili pak, paradoks, što je slučaj u pjesmi Razglednica: „brojim stepenice, ulice i ljude / sebe prepoznajem / u svakoj djevojčici (…) u prošlost koračam / tuneli do tvrđave vode // kula, sat, kuća, knjiga, miris, / prozor, pisac, ogledalo, / podzemni prolazi i tajne / riječi u vremenu zaustavljene // Pjesnik je ovdje učio pisati / zapisujem rečenicu / i jezikom vlažim markicu“. Iz ovoga je vidno da autorica prepušta lirskoj subjekti da preuzme i ulogu vodiča te da nam svim čulima predstavi mjesta na kojima se nalazi, građevine koje dodiruje, a sve upotpunjuje prisustvo Drugoga, u ovome slučaju Pjesnika. Na taj način pjesnikinja, vješto ukomponira historijsku perspektivu, povezujući prošlost sa sadašnjošću koju boji posebnim emocijama, svojstvenim samo ljudima koji tragaju i koji se nastoje prepoznati tokom samog procesa potrage. Time autorica nudi sasvim novi pogled na određena arhetipska mjesta kao što je to u pjesmi Mjesto za pjesme: „u kuću pisca /vjetar unosi novi dan / glasovi o poeziji i umjetnosti / provlače se između / zidova, polica i knjiga // dlanovima zatvaram uši / previše je književnosti / premalo ljubavi (…) pisac i ja postajemo ljekoviti / jedno drugom / ne mareći za svijet“.
Javljajući se u različitim konotacijama motivi su opći (ustoličeni kroz geografske i historijske činjenice) i konkretni (ustoličeni kroz emocije i impresije), što donosi potpunu i zaokruženu sliku, ali i to da figura putopisnog subjekta postane u ovim putopisnim zapisima katkad intrigantnija od predjela i gradova u koje se uvlači, posebno kada se ustremljuje na detalj i kada se dozvoli emociji da se stopi – najčešće s ciljem da se utopi i nestane ili ostane u već naslaganim etapama povijesti: „sve je pretvareno u muzej / i vremenu prkosi // ne znam svoje ime / grad sam i rijeka sam/ i jezero i planina // u Redžepagića kuli / žena sjedi, veze i čeka // njena tuga prelazi / u pjesmu / koja će i mene spasiti“. Pri svemu tome ovi stihovi teku i uz vješto odabrane i nenametljive stilske figure metafore, metonimije, kontraste pa čak i ironije i paradokse, pokazujući kako bi život na zemlji mogao biti raj, samo ovaj s rokom trajanja. Baš zbog toga nam se šalju jasne poruke kako toliko dragocjen život ne treba preživjeti nego ga doživjeti.
Fluidan i krajnje zavodljiv način pretakanja misli navodi da i sami postanemo aktivni sudionici lirskih slika: da mirišemo, osjetimo, spoznajemo, da se srastemo sa lirskim subjektima i putujemo sa njima, bilo po mjestima bilo po kolopletu emocija koja ih na tom putu prate. Time nas Melida Travančić ne navodi samo da zavolimo određeno mjesto već da zavolimo i sam život – i to na način da tragamo .za svim onim detaljima koji život podrazumijeva. Pri svemu tome i sama smrt postaje logični slijed i njegov sastavni dio, a jedini prepoznavanje i spoznaje postaje ključni smisao postojanja što se provlači (i) kroz pjesmu Svanuće: „od mora do dvorca / kamena je staza / pored koje mornari / što su iz dalekih zemalja došli / sade biljke koje s proljeća / nesreće liječe // ovdje zaboravljam sve / i odgovor na pitanje ko sam / više ne tražim“. Nepobitno je da povijesno-kulturološka obilježja njegovih toposa bivaju dopunjena znanjima iz filozofije, psihologije, etike, na koncu umjetnosti, a sve to ukomponirano je u vlastiti senzibilitet tako da čitatelj ima utisak jedne cjeline. U svaki topos Travančić je ugradila znanje, poneku opću činjenicu – što je vidno kroz intertekstualno referiranje na topose stvarnih pjesnika Crne Gore, ali i onih iz svjetske književnosti od velikog putopisca Elvije Čelebije do Servantesa (i mnogih drugih), a potom i na vlastito iskustvo ispoljeno kroz trenutni doživljaj vezan direktno za mjesto, a često potaknut nekim sjećanjem ili doživljajem. Baš u tome leži i činjenica da je ovaj lirski dnevnik jedna cjelina sa svojim početkom, tokom i krajem jer zadnjim lirskim zapisom Srce u grobu ponavljaju se motivi iz prvoga: „iza i ispred nas je grad // kažem kako nisam ista djevojka / koja se onomad od kiše / i od ljudi skrivala / pod crnom kapuljačom / hodeći zorom / pustim cetinjskim ulicama // ispustila sam iz ruke / i kofer i ogledalo“. No, oni koji poznaju opus Melide Travančić, naći će autoreferencijalne motive koji ovdje još više produbljuju umijeće ove pjesnikinje: „u svijetu stvarnoga/ ti ne bi odabrao mene / kažem // u svijetu mogućeg / odabrao bih tebe / kažeš”.
Svoju svestranost u motivskom, tematskom i na koncu i žanrovskom kontekstu Melida Travančić je uspjela iskazati (i) kroz ovu knjigu. Utoliko je Veo nad rijekom C važna knjiga, ne samo zbog onog pomjeranja žanrovskih granica ili zbog izmještenosti lirske subjekte, već i zbog pitkosti čitanja i privlačnosti, da ne kažem zavodljivosti stiha, nevjerovatnom kreativnošću koja oduševljava, iz koje se uči, baš onako kako i njena lirska subjekta na početku uči od pjesnika: „svaka njegova riječ je važna / i iz temelja mijenja biće“, tako i svaka knjiga Melide Travančić – mijenja biće iz temelja.
