PJESNIK JE TRAŽIO MUZU
S.A.M. bijaše mlad onda kad sav svijet
Bijaše mlad
Tj. ponovo mlad kao i svaka revolucija
Za koju je njegov otac dao nogu,
Mlad kao komunizam
Za koji je njegov otac dao srce,
Ali te
Tisućudevetstošezdesetosme
Kad dakle bijaše mlad S.A.M.
Njega nije diralo pipkalo izazivalo
To doba kao takvo:
Doba Velikih Promjena
Politike Solidarnosti Jednakosti Ljubavi i
(zamislite!) Moći Cvjetova
Doba kad se tražilo samo
Ono što je Nemoguće
S.A.M. je tražio samo
moguće stvari –
Grudi prelijepe M.S., i njene bokove
Da ih njiše onako kako ona neće –
Posebno onako kako ona neće –
Jer M.S. je htjela nešto sasvim drugo
M.S je htjela da čuje Njegov Stav –
A ne da vidi njegov stav
A on?
On joj je držao govor o Toj Šezdesetosmoj,
Toj Nevjerojatnoj Šezdesetosmoj:
Nevjerojatno i istinito, rekao je,
Mi Moramo Ljubavi Moja Uprijeti
Tamo Gdje Niko Neće
Tamo Gdje Nemoguće Ima Prioritet
Nad Sitnim Nebitnim Našim Životima –
Shvaćaš li ti uopće veličinu našega doba?
M.S. je na to pitanje
Pogledala, onako ležeći,
U Njegovo doba
U Njegovo lice
U Njegove pjesničke oči
U Njegov trbuščić pun piva
U Njegove ruke
Koje nikada nisu izgradile
Školu bolnicu neboder
Kućicu ovolišnu za mrave
Ni nebo za odmor svojih najdražih
Ni kuću za budućnost
Ni budućnost
I gle – na Njegovim ramenima
Pojavila su se
Dva anđela
(Otkud anđeli u ovoj pjesmi, dovraga?!)
Jedan je mahao ispred nosa M.S.
I vikao: Halo, dođi sebi, budalo!
On je idiot, on vjeruje jedino
U sebe kao u boga, znaš to?
Ta neurotična masa
Sebe i riječi i straha!
Ta gomila riječi koje misle
Da su Bog!
Drugi anđeo, međutim, vikao je:
Pa on je Pjesnik! Bog je rekao tako!
Pjesnici po raju hodaju kao po svojoj kući!
On je anđeo na dopustu!
M.S. je bila
Od struka nadolje sasvim zbunjena
A od struka nagore još više:
Ko su pjesnici? Šta je poezija?
Zašto pjesnici? Kome poezija?
I OTKUD ANĐELI U OVOJ PJESMI, DOVRAGA?
