Davor Ivankovac (1984.), živi u Nuštru, radi u Vukovaru. Autor je triju zbirki pjesama. U Doba bršljana, novoobjavljenoj (HDP, 2018.), kako je sam jednom prilikom istaknuo, odmiče se od virtualnih prostora kojima se bavio u zbirci pjesama Freud na Facebooku. Njegov lirski subjekt sada preokupiraju stvarni, opipljivi, zemljani prostori, što ne dovodi u pitanje autorovu ontološku zapitanost pred njima: „Izađem u šetnju i zateknem se na groblju./ Otkud ja ovdje, iznenadim se pitanjem./ Otkud ti ovdje, iznenadi ja mene./ Kakvi su me to podsvjesni puteljci doveli čak ovamo?“ Kakvi su to podsvjesni puteljci koji nas vode ravničarskim panonskim senzibitetom Davora Ivankovca? Prije svega, uvelike je osjetno kako autorska pozicija koketira s pesimističko-nihilističkom slikom svijeta premreženom društveno-političkim tračnicama, kao npr. u pjesmi Obećana zemlja, posvećenoj Slađanu Lipovcu: „Ne pada noć, magla se prostire, samo/ mokre tračnice i stupovi, bandere/ i betonska postolja, sve samo,/ sve ne postoji… U prostoru: kuće i praznina, kuće i praznina./ Na jednoj kapiji pisalo je MED/ i odmah smo znali: ova je zemlja/ obećana drugima.“ U prvom ciklusu lajtmotiv praznine provlači se i „puteljcima“ drugih pjesama, vukući za sobom druge popratne i spomenute preokupacije. Različiti su puteljci, ali pouzdano je da je: „Praznina uvijek izvana“ (Grobovi drugih), kao i šutnja i mrak koji korespondiraju na sličan način: „Preko ravnice, poput lavine, kotrlja se mrak“ (Pet minuta prije zime), „Šutnja nas izjeda izvana prema unutra“ (Dugovi). Zemlja je kod Ivankovca i prirodni element, doživljen kroz primarnu, poljoprivrednu svrhu i društveni entitet, državu. Ali ako je u zemlji kao takvoj jednima obećan med, drugima ostaju „razni oblici tjeskobe“ koji obeshrabruju čak i na eskapizam sve popularnijeg oblika: „Trn je zašao duboko pod nokat/ i nikada nećemo vidjeti Irsku.“ Bez obzira gledali Irsku ili slavonske međe i njive (?), o stanju među živima, a i mrtvima, svjedoči možda i najjači stih prvog ciklusa: „Mrtvi rastu u grobovima, grobovi u živima.“
Ivankovačev izbor bršljana kao biljke koja raste uz zidove napuštenih kuća ili parazitira po drugim stablima, ako ne može puzati po tlu, sasvim je ovjeren. Bršljan, naime, može narasti do trideset metara, a i nebeski i drugi svodovi u zbirci koja govori o besperspektivnoj državi i svakodnevnici su niska, pogotovo u drugom ciklusu, bilo da je riječ o nazivu pjesme Podzemni oblaci ili stihovima: „Sunčeve zrake krajolik prosipaju mrtvilom“ (Proljetno čišćenje), „Granje je povijeno pod težinom mraka“ (Trg Neila Amstronga), „Spuštaju se krovovi kuće i šupe,/ čardaka i urušenog svinjca/ sve niže i tamnije, prema sluzavim/ obješenim krošnjama u vrtu.“(Proklizavanje), „Pljesnivo nebo u kruhu izgara“ (Smrt na kraju lanca), „Crijep s krova stropošta se niz stepenasti nemir/ do grimiznog dna sna. Padam kroz plodnu vodu, kroz narančastu tamu, noć,/ a noć je tijesto, iz njega kruh, mrvice za izumrle ptice.// Ondje stojim dok ne prestane ljuštenje sa stropa.“ (Potrošačko društvo) i njihovi dometi sežu jedino do „kataklizmičkog asteroida“ (Svitanje). Stoga umjesto optimističnog stremljenja u lažne visine, Ivankovčev bršljan radije ukazuje na krtičnjake, kanalizaciju, betonske krmelje, podzemlje iz kojeg izlaze uhranjeni štakori, životinje koje umiru pod snijegom na njivi ili žive zakopane… pa do najbrutalnijih slika u već spomenutoj pjesmi Podzemni oblaci. Pitamo se čemu sve to? Možda zato što: „Iskašljavamo tvrde grumenčiće stvarnosti/ znajući da teror nikada neće prestati“ (Proljetno čišćenje).
„Koliko je biljaka na koje nikad ne pomislim“, konstatira Ivankovac, a one na koje pomisli ponašaju se suradnički u tvorbi njegovg lirskog svijeta i u trećem ciklusu u kojima naglašenije razmišlja o nekim osobnijim odnosima/ prostorima, ali svejedno ukazujući na njihovu uvjetovanost vanjskim i javnim, velikim svjetskim događajima koji ulaze kroz televiziju u pjesmi Crno-crno. Isti taj subjekt ponedjeljkom zazire od riječi ljubav koja se sigurno nije tek tako našla tik uz tržište zasićeno prividima vječnosti. Nadalje, razmišlja o značenjskim potencijalima zidova, primjerice, uspoređujući ih s lubanjom, razastirući travnjak između njih, obasjavajući sobu polarnom svjetlosti i nastavlja niz domišljatih misaonih i slikovnih sklopova preko svakodnevnih radnji: „O štrik vješam oprano posuđe i savjest, kuham kavu“ (Reflektor), sve do onog nepremostivog (?): „Minimalnog razmaka između snova naših i njihovih“ (Već viđeno (uzmicanje)).
U četvrtom ciklusu Ivankovac nastavlja nizati slike koje se pretvaraju u Vježbanje agonije, „penjanje u zalazak“ i njegov krik postaje Manifest subjekta koji suosjeća i s radničkom klasom i s onim što je odavno zamrlo, kao ptice u pjesmi Stečaj. Ne samo da mnogo toga ukazuje da „nije vjerojatno da će se razdaniti“, nego višestruko pobunjeni, ali i tjeskobni i beznadni subjekt daje do znanja da nema dana da ne pomisli na smrt i da ne kašlje nježni karcinom (Tvornica). Pa tko ili što tjera u kut tjeskobe lirskog junaka Doba bršljana koji griješi čak i u snovima (Rasprodaja)? Možda „ljudi koji ne mogu pogriješiti“ i koji „govore o juhi i salvetama“ (Dobra pjesma (i brda joj i dol)), „tijesna blizina države“ koju osjeti upravo kada pomisli da je svršio sa svime (Klasna), birokratska pravda, dogme, diktatura i banalnost koje autor derivira „u panonskim gradovima što vonjaju po ustajaloj mokraći“ (Razglednica) tvoreći svojevrsnu antirazglednicu. Zapitajmo se je li to samo antirazglednica slavonskih sela i gradova ili pak po čemu smo to i sami zaslužili izuzimanje iz nje. Bi li potrebe za njom bilo sve i da se rodimo „u neko drugo vrijeme,/ u neki treći prostor, Rimsko carstvo sletjelo na Mjesec“ (Pjesma semafor)?
Budući da je riječ o antirazglednici, bio bi red da njezini gradovi umjesto gradova prijatelja imaju „gradove neprijatelje“ (Željezna), kao i „trg koji se rastvara pred nama kao biljka mesožderka“, a potom i „zatvara za nama kao sllijepa mačka“ u Godišnjem odmoru, „ulice koje ne ispire komunalni kamion,/ šofer utopljen u sluzavu tvar“ (Perspektiva). Obilje takvih mjesta u petom ciklusu zacijelo ne ostavlja puno prostora za emotivno primirenje, makar u obliku snovitog ljetnog sjedenja u voćnjaku u ljetno popodne kao u pjesmi Ljetni hologrami. Ima li nade za one koje „geometrija vodi“ kamo „država dozvoljava“ (Pjesma kopriva)? Zavisi o kakvoj geometriji je riječ. U tekstu će svakako naći utočište oni skloni senzibilnoj, Namreškanoj geometriji. Bršljanove otrovne, ali opet nekima i ljekovite, supstance namreškano geometrijski se pružaju kroz sve cikluse, osim možda onog zasebnog, šestog koji mjesto ustupa raspričanoj Mahovini koja, makar sama i izdvojena, uspijeva i po staništima panonskih antirazglednica.
