Mesecima sam čekao da stigne u Beograd. Najzad, sasvim slučajno, saznao sam da je doputovao iz Mostara, gde vrši dužnost dramaturga u Narodnom pozorištu. Nije on tamo zbog dužnosti, već zbog Mostara. Tako bi sada u njegovoj biografiji trebalo i da stoji: živi u Beogradu i Mostaru. Došao je po običaju u podne u – Mažestik. Da se vidi i porazgovara sa prijateljima. Autor poznatih poema Stojanka majka Knežopoljka, Pisma Jove Stanivuka, Ševa, kao i knjige soneta (za koju je dobio Oktobarsku nagradu Beograda) – verovatno je među piscima, što se jezika tiče, najveći čistunac. Odmereno – pazi i na svaku izgovorenu reč. Rođen je u Bosanskom Petrovcu, a zaljubljen, eto, zauvek u Hercegovinu.
NOVINAR
Vraćate li se krajevima kroz koje ste prošli kao ratnik: tamo gde su se odigrali događaji koji su vas inspirisali da napišete Stojanku majku Knežopoljku?
KULENOVIĆ
Stojanka majka Knežopoljka nastala je poslije velike fašističke ofanzive na Kozari. Poemu sam napisao za jedan dan, zapravo za jedan dan i noć… Poemu sam čitao pred kozarskim odredom i narodom, na svečanosti u avgustu 1942. na jednom kozarskom visu – Paležu… I prije neku godinu – bio sam ponovo na Paležu. I poslije te posjete zapisao sam: Srce mi skoči u grlo, tutanj mukao i mutnina provališe u glavu i kao da ruka neka smahnu posljednja magnovenja ćudljivih titraja sjećanja, usta mi gore i drhtavica, jača od grča kojim joj se odupirem, osvaja tijelo (čega me je to strah?), vazduh odjednom topao i gust – mije me zejtin, i stabla se lelujaju, kao da oko mene mlaza konopčasta kiša. Dok je razgrćem, visoka paprat (nestrpljivost me ovo skrenula s puta), zeleno-podmuklo i osvetljivo, kako to samo ona umije, dočekuje noge kad mi ništa ne može rukama, eno ga vidim, jest, to je on, ništa drugo nego on, Palež… Jest, to je on Palež, ali ja to znam samo po tome što tu vidim skup preživjelih koji su došli da još jednom vide mjesto onog svog davnog uskrsa i tu još jednom čuju moju pjesmu koja se ovdje rodila i na ovaj dan prvi put oglasila (rečeno mi je da će tu biti i mladih pjesnika iz čitave zemlje, mlađih od moje pjesme ili njenih vršnjaka). Napinjem sluh – sve mi se čini da sam čuo, pa će mi se sad jasnije javiti, neki poznat mi zuj u travi, ili me je poznao neki zrikavac pa će još jednom škrinuti?
NOVINAR
Poema Ševa po jednodušnoj oceni kritičara vaše je najsloženije i najmonumentalnije pesničko delo. Šta vi o tome, posle 17 godina, mislite?
KULENOVIĆ
Pravo da vam kažem – ništa. Ja je dugo nisam čitao…
NOVINAR
Počeli ste sonetima, a onda se oglasili – poemama. Kako objašnjavate to izražavanje formama koje nisu „moderne“? Čime, u stvari, objašnjavate svoj uspeh iako ste verni klasičnom izrazu?
KULENOVIĆ
Da, počeo sam sonetima. Moj prvi književni rad je sonetni vijenac Ocvale primule, mali ciklus od pet soneta objavljen u šapirografisanom gimnazijskom listu Hrvatska vila, u Travniku 1927. I te pjesme najviše i volim. One su nastale kad sam prvi put zaplakao za djetinjstvom i djetetom, u trenutku kad sam osjetio preprani dolazak tjeskobe, gorčine i usamljeništva, koji me nikad više nisu ostavljali. A što se tiče soneta – mislim da se u toj klasičnoj formi pjevanja uvijek može biti svoj, i uvijek nov… Odgovor bi, vjerovatno, trebalo potražiti, detaljniji, u mom autobiografskom eseju o Ivanu Mažuraniću…
NOVINAR
Leksičkom sjaju vašeg jezika, tom bogatstvu, dive se i čitaoci i kritičari. U jednom intervjuu govorili ste o „unutrašnjem jezičkom čulu“ …
KULENOVIĆ
Biću kratak: što god više pišem i više proučavam jezik – dolazim do uvjerenja da ga sve manje znam…
NOVINAR
Već desetak godina boravite, i na druže vreme, u Mostaru. Da li vas nešto dublje veže za taj grad, za to podneblje? Da li vas, možda – inspiriše?
KULENOVIĆ
Svakako, ne bih inače odlazio. Mostarske svjetlosti i bure, Neretva i stari spomenici dirnu u moj unutarnji svijet. Soneti Tarih, Čuda i Stećak vjerovatno ne bi nastali na drugom mjestu. Slušam jezik, pa se često nasmijem današnjim kavgama oko njega. Imam ovdje nekoliko dobrih prijatelja. I pomognem svaki vrijedan napor u kulturi koliko mogu.
NOVINAR
Vaše dileme?
KULENOVIĆ
Moj odgovor su moji soneti. Koje su sve dileme bile – ušle su u sonete…
Preuzeto iz: Književni razgovori (Govore pisci Bosne i Hercegovine), Radovan Popović, Veselin Masleša, 1970.
Priredio: Adnan Žetica
