Kafkin grob, duša od 21 grama i Franckova kava
Sjedim na kauču, u dnevnom boravku od 12 kvadrata, u dvosobnom stanu zagrebačkog predgrađa Utrine. Stisnutog želuca i s grižnjom savjesti. Uvijek me spopadne mučnina kad se nađem u nekoj od socijalističkih nastambi. Nasuprot meni, ispod regala s naguranim knjigama, na izlizanom tepihu sjedi moj mlađi brat Sven, njegova pet godina starija djevojka Milena, koju je on zvao Lena, i njezina mlađa sestra Maja.
– Ne želim nać pravi posao, jebe mi se za pravi posao. Tko god vam kaže da nađete pravi posao, to vam je smrtni neprijatelj. Pravi posao znači da si gotov, sjeban, ukalupljen. To je dobrovoljno odricanje od sebe. Izdajaaaaaaa!
– Tako je, sister! Vele i da je stari dobri Hegel skužil da je šljakanje kastracija, sakaćenje čovjeka.
Prekriženih nogu, formirali su krug kao da sjede oko logorske vatre. Razgovaraju, bolje rečeno, sukobljavaju se. Što su se brže praznile boce dalmatinskog plavca i sagorijevali džointi, to su se žešće trzale riječi, komešale, ispadale iz rečenica i konteksta, inatile se i gađale jedna drugu.
– Cure, zaboravljate da je za Hegela rad mjesto sinteze subjektivnog i objektivnog, put od negatorskog do konstruktivnog. Čovjek ne želi objekt kroz negaciju nego kroz ponovno stvaranje.
– Jebote, kak ti sereš! Vidi, vidi dečka, kak je naučio lekciju. Kaj ti nisu rekli tvoji komunisti na faksu da je Hegel rekel i kak čovjek ne može proizvodit, a da se ne otuđuje, ha? Alijenacija prijatelju moj, pardon, druže, nije prolazni modni trend, ona je fundamentalna. Jooooj, sekice, kak ti je simpa ovaj Dalmoš. Jel on tak sve na prvu loptu? Ful je ozbiljan, čak i ne spika dalmoški, pa on će ti se popet na neku funkciju, budeš funkcionarka! Primiš me u vilu da se povremeno oporavim od alijenacije, ha? Da se malo razonodim u bazenu, pardon, razotuđim, hihihi…
Milena i Maja vješto muče Svena. Nadigravaju se, mijenjaju strane. Čas mu se priklanja jedna, čas druga. Čas mu se rugaju, čas ga ohrabruju, čas mu se smiju. Onako kako se stanovnici glavnog grada rugaju i smiju došljacima. Naš četverosobni stan u Splitu i očeva velika, preuređena rodna kuća u Dalmatinskoj zagori njima dvjema su samo dokaz našeg seljačkog podrijetla i partijskih privilegija. Sven se brzo pogubio u definiranju uloga. Nikada nije znao prikladno reagirati kad postane meta. Zato sam mu uvijek htjela biti blizu. Da ga upozorim prije no što zakorači iz svoje kože. Ovaj put se nisam usudila ni pisnuti. Samouvjerenost i energija dviju inteligentnih, pripitih i napušenih Zagrepčanki debelo je nadmašivala moju dalmatinsku prilagodljivost i snalažljivost.
– Ma daaaaaj, Maja, kaj si tak zločesta! Pa moj Sven želi radniku vratit dušu, ne želi ostati na razini mašine. On je naprosto zabrinut za centrifugalne sile sveopćeg egoizma, kak i Hegel, i on vidi građansko društvo kao društvo nevolje, a državu prihvaća kao vanjsku nužnost. I pazi kaj pričaš, on ti je u biti Vlaj, znaš, oni violentni dinarski tipovi, pa na njima ti počiva ovaj sistem. Zar misliš da će fina zagrebačka gospoda zasukat rukave, kaj god!?
Milena s jednakim užitkom mijenja dres kad utrčava u sestrin i u Svenov tim. Svjesna svog razornog seksipila, s lakoćom je surfala na valovima igre riječima ne ćuteći kakve rane zadaje mom bratu svaka njena opaska. A sve uz osmijeh od uha do uha. Njene uši su me fascinirale. I zubi. Milenine čari nisu bile površne. U njezinu zamku upadalo se lako, uhvatili bi se i najoprezniji.
Sven nije upao. Sven je uskočio i odmah se utopio. “Seko, razbio mi se cijeli svijet”, rekao mi je jednom, u petom razredu osnovne škole, jecajući i čvrsto držeći postolje globusa s pola Afrike i djelićem Indijskog oceana u rukama. Djelovao mi je i sam, još i prije mamine smrti, kao krhotina te staklene kugle koju mu je tata odnekud donio.
U ovom neobičnom trojcu, Maja je najslabija karika. Intelektualno superiorna, ali ukliještena između ljubavi i odanosti prema starijoj sestri i dubokoj zavisti prema njezinoj ljepoti i moći koju ima nad muškarcima. U Svenu Maja nije vidjela sestrinu najnoviju igračku, mladog, lijepog, ranjivog i neiskvarenog mladića iz Dalmacije. Sven je za nju značio otuđenje od Milene. Samoću, gubitak i prazninu.
*
Milena se rodila 3. lipnja, na dan kad je umro Franz Kafka, a umrla 3. srpnja, na dan kad je Kafka ugledao svijet. Kad su joj birali ime, nisu mogli naći pogodnije.
“Ona je živa vatra s kakvom se do sad sreo nisam,” pisao je Franz o Mileni Jesenskoj svom prijatelju Maxu Brodu 1920.
“Ona je iskra bez koje ću se ugasiti,” pisao je Sven meni u jesen 1991., kad je pobjegao u Prag, gdje ga je tata poslao na magisterij da ne bi morao na front.
Naš otac, Hrvat, komunist, učlanio se u HDZ čim je zapuhao pluralistički vjetar. Zadržao je direktorsku funkciju, postao domoljub, vjernik i visoki funkcionar stranke, ali svom sinu nije smogao snage obući uniformu Hrvatske garde. Jednim udarcem dvije muhe: daleko od rata, i još dalje od nepoćudne djevojke.
– Idemo na Kafkin grob!
Što sam mu drugo mogla reći tog jutra dvije godine kasnije kad smo u Pragu zajedno čuli vijest iz Zagreba. Zgrabila sam njegovu otežalu ruku i sprovela ga kroz hodnik do sanduka za cipele kao slijepca bez štapa u nepoznatom prostoru. Znala sam da ne smijem puno pričati, redati gluposti tipa bolje joj je sad, smirila se, ne muči se više, koje čovjeku prve padnu na pamet kad želi utješiti nekog kome utjehe nema.
Držeći ga čvrsto za ruku, odvela sam ga do najbliže stanice podzemne željeznice, stanice Anděl, nekadašnje Moskovske. Inkrustacije socrealizma, brončane odljevke s motivima socijalističkog drugarstva i osvajanja svemira, postavljene su u čast braće Sovjeta u prvoj polovici osamdesetih, pričao mi je Sven kad me prvi put ovdje doveo. Nakon Baršunaste revolucije su sklonjene, a onda nekoliko mjeseci kasnije opet postavljene, jer je prevladalo stajalište da se historija ne može izbrisati. Zurili smo u njih zajedno, dok nas nije progutala utroba prvog vagona. Sjeli smo i dalje se držeći za ruke. Osjećala sam kao da Sven nije prisutan sve dok nije izvukao svoju oznojenu ruku, okrenuo se prema meni i rekao:
– Zaboravio sam ti ispričati da su, istodobno dok su Sovjeti gradili Moskovsku u Pragu, češki radnici iz Metrostava gradili Prašku stanicu u Moskvi. Ali, Moskovska, to jest sadašnja stanica Anděl, najviše podsjeća na Rimskaju u Moskvi. Da li si primijetila da platforma asocira na krovove pravoslavnih crkava, a da bijela boja mramora evocira snijeg? A jesam li ti rekao da je stanica duga 145 metara?
Klimala sam ili odmahivala glavom u zavisnosti od postavljenog pitanja, strahujući da će mu se, ako ga prekinem, nešto užasno dogoditi. Da će početi vikati, plakati, povraćati. Logoreja je prestala kad je snimljeni glas najavio stanicu Mustek i presjedanje sa žute linije B na zelenu A.
*
Stajala je iznad Svenove glave s džezvom kipuće kave. Vidjela sam kako joj je kutak donje usne zadrhtao i odmah shvatila što smjera. Prije nego što sam stigla do Svena i zaustila pazi!, Franckova kava iz vakuumirane vrećice Ideal od 100 grama, relativno novi hit na umirućem jugoslavenskom socijalističkom tržištu, skuhana i vrela, klizila je niz Svenove obraze. Bespomoćno je sjedio dok je Maja s praznom džezvom u ruci trijumfalno čekala reakciju. Ukočio se skupa s nama, ni ne pokušavajući obrisati žareće, potamnjelo lice, jedino je mehanički pokretao natopljene trepavice, gore-dolje, kao moja omiljena Jugoplastikina lutka iz djetinjstva. Onda je upro pogled u Milenu. Svi smo znali da od njezine reakcije zavisi daljnji tok događaja. A njezin je mozak grozničavo radio: Sestra, Sven, sestra, Sven…
*
Sjeo je na usahlu travu pored Kafkine nadgrobne ploče. Moj brat ne voli stajati, da ne bi svojom visinom nekog ili nešto omeo. Njegovi mu tanki i dugi udovi smetaju. Često sam gledala kako ih savija, prepliće, sklanja od sebe i drugih. Povijao je i kičmu kad stoji, uvlačio glavu među ramena, bježao tijelom od svijeta. Dušu je skrivao i od samog sebe. “Ja sam riječ istrgnuta iz konteksta. Krivo me razumiju i doživljavaju drugi, krivo razumijem i doživljavam sebe. Štrčim“, rekao mi je jednom. Na groblju, među mrtvima, svoje štrčanje smatrao je dodatno nepriličnim. Jedan od vječno polegnutih pritom je bio Milenin omiljeni pisac. Pitala sam se što li mu se sada mota po glavi. Oplakuje li nju ili sebe, satire li ga žalost ili pak nemoć. Na što je bijesan? Na odlazeće jer nas ostavljaju, ili na nas koji ostajemo? Na Boga, jer kako može dozvoliti takvu patnju i nepravdu? Ili zato što ga nema da ih zaustavi?
Moj brat ne vjeruje u odvojenost duše i tijela. Milena je koketirala s dualizmom u svakoj raspravi i zadirkivala ga da će im se duše nastaviti svađati i sudarati i na onom svijetu, kad se tijela pretvore u prah i pepeo i kada budu težili samo 21 gram. On bi joj govorio da je teorija o težini duše pseudo nauka, a da se težina mrtvog tijela smanji, ako se uopće smanjuje, na 21 gram, zbog oslobađanja plinova ili zraka. I da Platonovu teoriju dualizma i osmoškolci mogu osporiti. Što se on više unosio u objašnjavanje, ona bi ga više provocirala, uživajući u tome kako se lako zakači za njenu udicu, iako je morao biti svjestan da ga zadirkuje, da ne misli ozbiljno. Kao da je uživao u tome što uživa ona. Kvaka je bila u tome što ona nikad ne bi znala prestati, prepoznati granicu koju ne smije prijeći, crtu koja je razdvajala svijetlu i mračnu stranu karaktera moga brata.
*
– To, sestro!
Gledao je u Milenu par sekundi, ne vjerujući tome što je čuo. Potom je poskočio i takoreći preletio do kuhinje. Uhvatila sam samo djelić njegovog izraza lica. U predjelu očiju nije bilo rožnice, samo bjeloočnice. Izgledale su zastrašujuće u kontrastu s prolivenom kavom. Nas tri smo shvatile da je situacija izmakla kontroli. Milena me pogledala. Nije smjela za njim. Potrčala sam u kuhinju, u ono što se zvalo kuhinjom. Sven je sjedio onako velik i tanak na minijaturnom stolu, nasuprot frižideru pored kojeg je bio prastari sudoper, štednjak i mala, klimava radna ploha. Pogrbljen, uflekane majice, uprljanog lica, odsutan, držeći objema rukama nož usmjeren prema trbuhu. Da li je to inscenirao, znajući da ćemo dotrčati Milena ili ja, nije mi u tom trenutku bilo važno. Vidjela sam svog malog velikog brata s oštricom usmjerenog ka pupku, skočila na njega poput majmuna i ugrizla ga za ruku. Odgurnuo me. Pala sam na frižider i udarila glavom o ručku vrata. Nož je ležao na podu. Zgrabila sam ga i ostala ležati šćućurena. Kad sam se pomakla, vrata frižidera su se otvorila i iz njega su poispadali zamrznuti pileći bataci. Sven je zurio u mene ne vidjevši me. Na vratima se pojavilo Milenino izbezumljeno lice koje se u hipu pretvorilo u crvenu mrlju, udareno Svenovom nogom u karate maniru. Tada je iz boravka dotrčala Maja, a iz spavaće sobe njihova majka koju je probudila vriska. Počele su da udaraju Svena svime čime su stigle, dok se on batrgao u klinču s Milenom. Srušili su kuhinjska vrata. Čula sam zvukove staklenih krhotina i jauke. Puzala sam između njih s nožem u ruci i pokušavala se dočepati ulaznih vrata. Kod prvih susjeda pozvala sam hitnu.
*
“Ni o kome ništa ne znaš dok ga ne zavoliš… Meso je previše ogoljeno, Franz nije podnosio pogled na njega”. To je Margareti Buber-Neumann, u koncentracijskom logoru Ravensbrück, o Kafki pričala Milena Jesenska. Pričala je o njegovim strahovima, tjeskobama. O njegovoj duhovnoj čistoti i nevinosti u uneređenom, odljuđenom svijetu. A Max Brod je negdje spomenuo kako je Kafka u berlinskom akvariju, gledajući ribe, kazao: “Sad vas mogu mirno gledati, više vas ne jedem.”
Sven nikad nije jeo s nama kad bismo imali meso za ručak. A Milena je obožavala meso. Sustavno ju je bombardirao Pitagorinom izjavom da će se ljudi međusobno ubijati sve dok ubijaju i jedu životinje. Citirao joj je i Voltairea koji je, navodno, rekao da ljudi koji kolju životinje i konzumiraju krv polude i svoje ludilo pokazuju na stotine načina. Nije uspijevalo. Ni omiljeni Kafka. Kad je jela meso pred Svenom, iskezila bi zube. Na kraju je pobijedila. Zbog Milene je prestao biti vegetarijanac.
*
– Utješi me, utješi me, majko! Zagrli me – vikala je Maja vukući majku za ruku, a ona se odmicala. Maja ju je grabila za majicu i preko nje je pokušavala zadržati.
– Voli me, majko! Milena voli Svena, i on voli nju, a voli li mene netko? Ne gledaj me tako! Plašiš me se? Svog ružnog pačeta? Gadim ti se?
Majka nije mogla pobjeći, kći nije puštala. U jednom trenutku se sagnula, podigla ruke i provukla glavu kroz majicu. Usahle, viseće dojke nisu znale što će, spuštale su se i dizale skupa s usplahirenim rebrima. Vidjevši naš šok, majka prekrije dojke rukama i izleti iz sobe. Maja je ostala na mjestu stišćući svijetloplavu majicu kratkih rukava s natpisom Fruit of the Loom, ne znajući što s njom, ni kuda sa sobom.
Ja sam držala šalicu vrućeg čaja u ruci ne usuđujući se pomaknuti. Sven je držao Milenu u naručju još otkako su ispratili miliciju, rekavši im da je u pitanju mala obiteljska prepirka. Ona je zurila u majicu, pa pogled usmjerila ka sestrinoj zgrčenoj šaci koja se odjednom otvorila. Majica je pala na pod, a Maja je svom snagom skočila na nju, pa još jednom i još jednom, objema nogama uvučenim u klompe. Tupi udarci miješali su se sa zvukovima izmještanja parketnih dasaka iz ležišta, Maja je pljuvala po majici i ispuštala neljudske krikove. Sven se počeo vrpoljiti i čvršće stiskati Milenu, njoj su se kotrljale krupne suze niz obraze. Nitko nije bio u stanju prekinuti Majin obračun s nedostupnom majkom, mrtvim ocem, popularnom sestrom, a ponajviše sa samom sobom. Trajalo je cijelu vječnost. Ruka mi je bila već toliko ukočena da sam je morala pomaknuti, počela je drhtati, a šalica i tanjurić proizvoditi nove zvukove koji su narušili Majinu izvedbu. Ne znajući što je primjereno učiniti u tom trenutku, podigla sam šalicu s čajem od metvice ka usnama.
– Prestani srkati taj čaj! Provincijalko, seljančuro, proleterko – uzviknula je Maja, podigla majicu s poda, bacila je kroz prozor petog kata i izašla visoko uzdignute glave.
*
– Zašto mi nisi rekla? Zašto se prema meni cijeli život ponašaš kao prema invalidu, slaboumnom, neravnopravnom? Od čega me štitiš? Gora si od oca! – urlao je Sven u mom pravcu, zadržavajući se na dovoljnom odstojanju.
Došla sam mu u Prag. Prvi put. Izašla sam na trenutak po pecivo i jogurt, a kada sam se vratila, on je držao u rukama otvoreno pismo od najboljeg školskog prijatelja. Dvoumila sam se da li šutjeti i time potvrditi svoju krivnju izdajice, zavjerenika, lažnog zaštitnika, ili ga pozvati da sjedne, da mu ispričam sve, o abortusu, depresiji, heroinu… O Mileninom odustajanju, o njegovoj sljepoći, karikaturalnoj praškoj misiji, o njegovom odustajanju odlaskom.
*
– Leno, znaš koliko te volim, oprosti, oprosti, oprosti, lud sam za tobom, oprosti mi, preklinjem te…
– Kakva je to ljubav? Nogom u bradu? Isprebijao si me na mrtvo ime. I mamu i Maju.
– Njih sam samo gurnuo! Pomračio sam se, ne razumijem kako mi se to dogodi, ne mogu objasniti, oprosti, molim te, oprosti…
– Primile smo te u stan… Nije kao tvoj u Splitu, nismo mi miljenici režima, ali to je sve što imamo… Dala sam ti sve što imam…
– Leno, pa ne znače meni ništa ni stanovi, ni kuće, ni status mog starog, pa skoro me se odrekao, pa vidiš da sam s tobom, uvijek ću biti s tobom, ništa, ništa mi nije važno osim tebe…
– Pogledaj mi lice!
– Ali, Lenice, izludila si me. Ja ne razumijem te tvoje igrice.
– Sam kažeš – igrice, to su igrice, jebote, nije ovo bojno polje… Pili smo i pušili i zajebavali se, a ti poludiš i mlatiš. Kad nemaš argument vrijeđaš…
Ušutio je na trenutak, mogla ga je optužiti za sve, ali za vrijeđanje nikako. Krivnja zbog tuče i stid zbog scene s nožem u kuhinji sputavali su ga u obrani samog sebe, pa je uključio i mene u priču, već naviknutu da izigravam tampon zonu u sukobima brata s okolnim svijetom.
– Pa vas dvije ste nas oboje vrijeđale, rugate nam se zbog porijekla i statusa, zovete nas pokondirene tikve. Prijateljima govoriš kako su nam babe pišale stojeći dok su čuvale ovce, a tvoje se cijepile u butinu da im ramena ostanu lijepa za balske haljine… Leno, oprosti, ali ti se poigravaš i sa vlastitom sestrom, ti si u stanju izbezumiti ljude, ti stalno mijenjaš strane, nije to tako bezazleno. Pogledaj Maju…
– Ma ostavi se Maje, jebote, kaj ti je, Maja me ne mlati, kak ću živjet s čovjekom koji me mlati?
Ja sam proklinjala oca koji je primio podstanare u naš zagrebački stan, iz osvete Svenu za vezu s Milenom. Pokrila sam se preko glave, začepila uši rukama i pokušala se vratiti u san ležeći na nekoj imitaciji madraca, na podu par decimetara od razvučenog kauča na kojem su spavali Sven i Milena. Nije pomagalo. Cijukanje, tepanje, plakanje, cmakanje miješalo se sa bubnjanjem mog srca. Postala sam svjesna tih zvukova tek naknadno, kao kad postaneš svjestan buke iz susjedstva koja je u stvari počela prije sat vremena. Odjednom čuješ bušilicu i shvatiš da ti je cijelo vrijeme nešto smetalo. A kada to osvijestiš, postane nepodnošljivo. Ne možeš ništa protiv toga. Ne možeš se vratiti u prethodno stanje neosviještenosti.
*
– Vratit ću se za par mjeseci. Ne može ovo sranje dugo trajati. Nemoguće! Nijedno stanje nije dugovječno. Pa, sjeti se samo agregatnih stanja iz fizike. Eto, voda, na primjer! Ovisno o tlaku i temperaturi, može biti, pored tekućega, i u čvrstom i u plinovitom stanju, tako i društvo prelazi iz jednog u drugo.
Sven je Mileni grozničavo objašnjavao kako u krutoj tvari, odnosno u diktaturi, čestice titraju samo oko središnjeg položaja i ne napuštaju svoj stalni geometrijski oblik, nepromjenjivu strukturu. A u tekućini, odnosno u nekom relativno demokratskom društvu, čestice se relativno slobodno gibaju, dok se u plinovitom stanju – u potpuno slobodnom društvu – čestice, tj. pojedinci, potpuno slobodno gibaju i nemaju uređenu strukturu. Ni sam nije vjerovao svojim ušima. Otkud mu ova analogija? Pričao je radi priče, iz njega je izlazila nekontrolirana bujica s kojom je htio prekriti užas razdvajanja. Potom je govorio o njezinom omiljenom Kafki, o Kafkinom Pragu, gradu-majci s kandžama koje ne puštaju, o sebi kao Kafki i o njoj kao Jesenskoj, kako će jednog dana biti zajedno i nadoknaditi sve one godine što su Franzu i Mileni bilo uskraćene. O da, on će se snaći u Pragu i ona će mu doći. Otac ga vidi kao slabića, sanjara, nesposobnjakovića, zanesenjaka, kao što je i Kafkin otac vidio Kafku. Ali on će iskočiti iz očevih skuta čim magistrira, pokazat će on njemu što su slabići, čije su pogonsko gorivo strast, strah i tjeskoba, kadri učiniti.
Milena nije govorila, prvi put mu je u potpunosti prepustila svoju omiljenu zabavu, igre riječima. On ih je započinjao, slagao u rečenice, nadograđivao, skraćivao, uskakao sam sebi u riječ, postavljao i pitanja i potpitanja, davao odgovore “o tom sranju i stanju“ za koje su oboje znali da će potrajati… Ona je šutjela kao zalivena, zaronila je ispod njegove jakne i, naslonivši glavu na njegove grudi, udisala poznate mirise deterdženta Faks Helizima, dopustivši mozgu da čeprka po sjećanjima, jer će joj to, bila je potpuno sigurna, jedino od njega ostati…
A ja sam sklapala Milenine uspomene od priča koje sam čula o njihovoj vezi. Zamišljala zajedno s Milenom trenutak kada ga je ugledala prvi put, kad nije znao što će s rukama i nogama, na zabavi kod zajedničkog poznanika, još jednog režimskog djeteta poput njega, u nekoj zagrebačkoj vili u predgrađu, kada su ga par udisaja trave i čaša vina oslobodili grča, pa je neritmično mlatarao rukama uz zarazne Talking Headse, neuspješno imitirajući pokrete Davida Byrnea. Kada je shvatila da joj je na trenutak izmaklo tlo pod nogama, srce zastalo, nekoliko puta preskočilo i onda nastavilo mahnito bubnjati zajedno s ritmom I Zimbre, stvari s njenog omiljenog albuma Fear of Music. Shvatila je da joj se tako nešto prvi put događa, približila mu se i poskakivala s njim van ritma, smijala se i njemu i sebi uživajući u slučajnom dodiru. Na Heaven su se zalijepili jedno za drugo i nisu se odvojili nekoliko sati dok su drugi skakali oko njih, potezali ih, zadirkivali, bezuspješno razdvajali. Zamišljala sam kako se s ruksakom preselio u njezin, tj. roditeljski stan – socrealističku kutiju – u sred noći, jer ga je otac izbacio iz trosobnog stana u centru koji mu je kupio kad je počeo studirati, shvativši da mu se sin do ušiju zaljubio u unuku strijeljanog narodnog neprijatelja, kćer antikomunističkih izopćenika, njegov sin… Kako ju je krišom odveo na stričevu vikendicu u Rogoznicu, kad 48 sati nisu izlazili iz kreveta, jeli riblje konzerve i kikiriki… Kada joj je rekao da je gotov bez nje, da propada u jamu bez dna… Kada je u hladno travanjsko more uletio obučen i urlikao da je omađijan, da je jinxed, da je sretan, da je lud, da mu otac ne može ništa, jer on konačno živi, živi…
*
Sven je klečao na Kafkinom grobu i prelazio prstima po hebrejskom natpisu. Dr. Franz Kafka, 1883-1924, četvrtak, početak mjeseca Siwan 5684. godine. Predivni, slobodni čovjek, naveden gore, naš učitelj a majstor Anschel, blagoslovljen sjećanjem, sin veoma cijenjenog R. Henocha Kafke, neka njegovo svjetlo sija. Ime njegove majke je Jettl. Neka je njegova duša povezana sa životom! Onda je prešao na spomen ploču Kafkinih sestara, žrtava holokausta. Milovao je slova kao da su Milenino lice. Na kraju bi joj uvijek kažiprst polagao na nos i kružio dok Milena ne bi počela kihati. Sada mu je desni kažiprst kružio po riječi הנפש – duša. Pritiskao je prst i pravio male kružne pokrete toliko silovito da mu je nokat postao crven od pritiska krvi, a gornji dio prsta se zabijelio kao snijeg. Kružio je sve brže i brže, a kad mu je iz jagodice počela teći krv, stavila sam mu ruku na rame. Trgnuo se kao da se naglo probudio iz sna, stresao moju ruku poput nepozvanog insekta i uspravio se. Stajala sam iza njega, kao domino kocka koja čeku drugu da se na nju obruši. Zakoračio je, obuhvatio svojim dugim, tankim rukama spomenik u obliku kubističkog šestostranog kristala, naslonio glavu na njegov vrh i prošaptao:
– Seko, razbio mi se cijeli svijet!
Sofija Kordić, “Priče o neskladu”, Jesenski i Turk, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Jesenski i Turk