iz zbirke Kolebanje stvorenog (1996)
***
Oprosti što ti kosti vidim prije mesa,
meso prije haljine
a haljinu prije pogleda što lebdi,
jer decembar je i golije
od onog užasnog pileta,
kog uzeh iz zamrzivača i bacih od sebe,
čim mu rijetka krv odjednom procuri
kroz celofan i meni niz rukav,
je drveće,
čije me crne strukture proganjaju
poput svega, što je živo, a podsjeća na smrt,
i svega što je mrtvo, a kao da još živi;
računice sa sedam varijabli,
vijugavi krovovi pjesme,
i kranovi Sjeverne Luke što se na vjetru njišu,
dok ja tonem u san u tvom zagrljaju,
sanjajući nebodere opkoljene skelama
i skele ovješene bučnim ceradama.
Oprosti mi pogled što poput godišnjih doba žuri po tebi,
naizmjenično te krunišući svjetlom milovanja
i svlačeći te poput surovo hladne kiše;
ja ne tvrdim
da u strogim stablima ovog mjeseca
ima više istine no u papernatnom lišću u maju –
a istinu sam uostalom prepustio mladima:
Meni je dovoljno
da govorim onako kako jeste.
***
Mislio sam da je svaka riječ bila neka druga,
da su idioti jadnici, umobolni bogovi
i imao još i tu ideju
da su žene, na koje sam u snovima gledao
kao na ugojene ribe u čupavoj šumi algi,
bile one iste koje sam sretao na ulici:
„Svijet je“ – govorio sam, dok mi je kiša puzila za kragnom
i valjala se niz leđa –
”u stvari silos sna zamršen u žućkaste magle;
svakog se trena možemo probuditi u dvorcu!”
Biti ljubazan prema svima a dušmanine čerečiti redom
i sve u svemu samo obavljati svoju dužnost
– to je ono što preostaje sad.
Jedino je carevima data uzvišenost
da im zauzvrat ne bi nedostajalo ništa
i da bi nosili plašt posuđen od Smrti;
zato je nama ostalima da nahranimo kerove
i gledamo kako se plastična crijeva izvlače
i uvlače u usta bolesnika.
Kada grom zatreperi
dronjkom neba augustovske noći
dozvoljeno je stati na otvoren prozor
i gledati na svoj život kao na bajku,
koje je dotle stigla.
***
April je
i starci brižnjavaju u plač;
da im je medalja, da im je pičke,
da im je da im se da za pravo,
ali ne i da umru prije sinova svojih
što se sad bore za mjesto u prezidiju,
čije zavjese, protkane šećerom i krvlju,
ublažuju ogromno svjetlo svijeta
kao i njegovu najgoru tamu.
Ja se tu ni za šta ne pitam,
jer ja govorim o onom
što za pregovor biti neće,
kad beskompromisna rasprodaja pred fajront kulminira,
a ja budem spreman da krenem svojim putem,
putem ničijim no kojim su mnogi išli prije mene.
Ima samo da u stanju
hladno dotjerane ljubaznosti
napustim ovaj zavod za vjetar
iz kog se neće raspodijeliti ništa,
jer se tu zbraja ono što je zajedničko,
a ne može se podijeliti
i ono što je podijeljeno
a ne može zacijeliti:
Providan poput prve pjesme djevojčice od dvanaest godina
i besan poput starkelje
čekam da glog,
koji isto tako niti šta oduzima, niti dodaje,
procvjeta.
***
Sve što osvajamo će se malo po malo
vraćati natrag,
dok nam ono podareno oduzeti niko neće:
Tebe zapade tvoja ljepota
a mene jedan velik i neprekidan nemir
koga prigušavaju i u životu održavaju
bez pravca rute, čiji me nedostatak smisla
ruku na srce čudi daleko manje
nego kad sve bez najave legne na svoje mjesto,
kad sa šalicom napola prinesenom ustima
ugledam sedam besanih rijeka svog života
ulivenih u deltu datog trena
i kad znam da sad komotno mogu umrijeti. Ali, onda me muči to
što se besmisao i smisao naslanjaju
jedan na drugog poput nebeske i zemaljske
tame, odvojeni tek jednom poderotinom što blješti.
Oba ne mogu biti u pravu!
I bilo da je ovaj veliki nemir tek
dio jednog većeg mira – ili obrnuto,
ovo kolebanje danas ne može biti ni
premisa ni konkluzija nečijem životu,
već čvrst argument
za provjeru nosivosti pucketavog leda.
No prije nego se mrak, poput vode oko kamena
sklopi oko ovog dana što prođe, meni je vjerovati.
Da mi ti podari misao danas
prije no što i sama na počinak pođe.
S danskog preveo: Alen Mešković
