iz zbirke City Slang (1981)
Živ
kiša se slijeva
niz moje rame
živ sam
telefon zvoni
slušalica hladna u mojoj ruci
živ sam
plačem
polažem ruku
na tvoj potiljak
živ sam
kapija lupa
auta zuje iza zida
živ sam
veš mi je prljav
voda ključa
živ sam
čeznem za tvojim glasom
njega nema
udaram se o stol
živ sam
pamtim smrad
u njegovom stanu
vjetar na stanici kod luke
živ sam
pronalazim stare pjesme
pisma uspomene
10 godina 8 godina 7 godina 1 godina
živ sam
javiti u ured
mlijeko je ukislo
plačem
živ sam
plačem
živ
iz zbirke Neznan pod istim mjesecom (1982)
Neznan pod istim mjesecom
Porežem se na sunčeve zrake pa dozivam noć
vrelina i ulična buka gomilaju se po koži, utiskuju
crne masnice po vratu
hiljade ljudi mi ulaze i izlaze na lice
na dugim putovanjima u krivudajućim kompozicijama voza
neznan pod istim mjesecom
jedan bunt čežnje bačen je pod klupu
jedna radost me baca dublje u otvoreni dan
kožna jakna me grije
kožna jakna žari plavim žarom
kožna jakna blisko prianja
sjedim satima i slušam paru
što kuklja u cijevi duž poda
voz kreće i opet se zaustavlja
voz kreće i opet se zaustavlja
ruka se obrće usred usporenog zbogom
neki strah leprša ispražnjenim ulicama
grad proganja bunt borovih iglica kroz okno prozora
eno opet cedulje na vratima
eno opet pisama kroz otvor na njima
noću uvijek prođe par sati
prije nego se pokret ruke smiri gladak i lijep
noću brzinom mraka rastu udaljenosti
tuđa usta
govore, govore i dišu
satima za mojim čelom
odgurni ih
odgurni ih
evo opet napisah neke riječi na komad papira
evo opet napisah neke riječi na komad papira
tu piše
iz zbirke Nove pjesme (1987)
Čitav dan nosiš ljubavnu pjesmu u unutrašnjem džepu.
U sutonu između tople grudi i vjetra kroz tvid jakne
slova njenog voljenog imena zamijene mjesta,
pa kad razmotaš papir pod lampom
zagledaš se u ime,
koje na neznan i primitivan način podsjeća na tvoje vlastito.
Noću, kad usnimo, jedna se pukotina otvori na nebu;
rđavo cvijeće i pozlaćena živad sruče se po gradovima
i onog kao kreč bijelog broda
(nakrcanog sekundama i rukama što pašu jedna u drugu)
onog kog vidjesmo, ploveći i sami između jave i sna,
nema više. I ti to znaš, i to je istina –
svijet diše kroz koridore tvoje dobi
i sve što si pronašao samo je jedan mali dio života.
Jedne večeri, kad najmanje očekuješ,
konačno zakoračiš obalom o kojoj si kao dječak sanjao.
Prohladan talas te uzdigne u mrak
i najednom ti se učini da znaš sve. I ti to znaš, i to je istina –
ali već tren kasnije penješ se stepenicama podzemne željeznice
i sve je iza tebe; ono pola, čega se sjećaš, nije dobro
a druge polovice se i ne sjećaš. Dobro.
A opet, kad bi se svega i sjetio,
odjednom ti samo življenje ne bi bilo dobro:
Jer život je samo jedan mali dio svega što postoji.
S danskog preveo: Alen Mešković
