iz zbirke Vraćen (1991)
***
Za svaku ružu koju noću dodamo životu
dan oduzme jedno tumačenje bez tuge.
Čak i najprostiji stihovi, skoro melodija,
gomilaju se u kompaktne sonate
čije bujne krošnje sjenki
trepte između tebe i svijeta.
Mi nosimo sijede dlake na lobanji poput krila,
što sjaje kad se jedno za drugim okrenemo.
Ali ne mogu da podnesem što je ona sekunda
u kojoj ruža kao oprečna greda leže navrh pjesme
sad oduzeta vremenu što stiže:
Proživjeh evo 35 godina i treba mi isto toliko
da se oporavim od svih njih.
U neboderu još uvijek gori svjetlo,
po zavjesama plutaju otisci živih,
niz svih sedamnaest spratova
lift nijemo potapa otiske mrtvih.
Među računima, pismima i spisima
iskrsne poneka sasušena ruža –
lampa okačena na balkonu ljetos
pjeva poput stražara na vjetru:
Jesen je! Jesen!
Opet nam je oktobar spalio živote,
na stolu je okean tinte ostavljen –
data nam je još jedna šansa.
No u zadnje vrijeme se plašim
da nije dovoljno umrijeti jednom godišnje;
dok javor žrtvuje svoje svjetlo vjetru,
crvena bukva pjesme gusti i tinja:
Zagledaj se u sjenku među listovima ove knjige.
***
Izgubiti sve i nositi to u sebi
kao nevidljivu ljepotu
na jedinome licu.
Obuhvatiti grozotu zelenom arabeskom
i biti je dostojan.
Stajati poput staklenika u islandskoj noći;
tog šatora od stakla što svijetli i škripi
pun napukloga voća.
Okrenuti se poput dubokog radarskog tanjira
prema beskrajnoj Aziji koju niko vidio nije.
Stropoštati se u sliku i priliku
– glava, ruke, penis –
i dole dvije crne cipele.
Dopustiti tuđem bolu
da proteče žlijebovima tvoga tijela
i gledati da malo odspavaš.
Podariti nekome svoja dva najbolja stiha;
onaj što svijetli poput zove
i onaj težine jorgovana.
Ostaviti karanfil netaknut
i tražiti riječ tako nepravedno lijepu
da za ljude moguća nije.
Spajati one moguće u razdoblju gmizavaca i brojeva.
Jednim pokretom ruke iskazati
ljubav cijeloga života
i voljeti cijeloga svog života
kao da tek uzgred odmahuješ rukom.
Dopričati se do svog glasa i zaboraviti
sebe, stati na rub daske i biti pomilovan.
Pustiti istinu kraju
i smiriti dušu na listu što gori.
***
Posvećeno svemu što je predugo stajalo na kiši
u toplom u hladnom na vjetru u svijetu;
svemu što prikovano za život stoji
dok mu sunce progorjeva potamnjeli ocrt.
I svemu što bježati mora od kapi do kapi
niz kreč zidova i kvrgavu gazu odvodne cijevi,
da bi prvo izbilo kao rđa, zatim prah –
nije slučajno da se negativan priraštaj
patina, korozija i naslage spominju,
jer ovo je posvećeno svemu onome što doma nema
pa traži smještaj u divljini električne mreže,
urinu, brzopoteznom crtežu.
Nije posvećeno skeletu bakalara,
bijelom na bijelom tanjiru,
već vlaknima ribe što lagano trunu
između zuba od zlata i zuba od srebra;
krvi što klizi niz vosak konca
i presijava se u ogledalu pred tvojim licem.
Licem koje se u ogledalu ne vidi,
jedino u licu drugog.
S danskog preveo: Alen Mešković
