Predzimska jugovina. Sjedim na zidu čekajući krupni Nikicin obris. Uglancanu glavu koja kupi voltažu ulične rasvjete. Pokazuje svima da gospodari naseljem. Zbog ratnih zasluga niko mu ne ometa unosan mali biznis. Trava i nešto spida. Zavisno od doba godine, sviđaš li mu se ili ne. Mene je zapalo ovo prvo.
Nikica je bio dragovoljac. Pripadnik jedinice koja je u zapadnoj Hercegovini počinila zločine nad civilima. Odležao je sitno. Svega četiri godine. Ime bi mu iskočilo tu i tamo u vijestima. Na godišnjicu masakra i u kuloarima kafanskog politikanstva. Skrivao sam činjenicu da ga poznajem. Kupujem od njega travu najbolje kvalitete. Drugi su molili da im završim isto. Odbijao sam. Znao da će postati sumnjivo ako prebacim standardnu gramažu. Srednjoškolskim džeparcem nisam mogao priuštiti više od triše sedmično. Nikica nije volio velike cifre. Više malih. Protok. Stabilan rast. Sve preko je pohlepa.
U njegovom podrumu skupljao se polusvijet. Narkomani, luzeri. Pukotine. Ljudi spušteni u sopstveni mrak. Mrtvaci u duši. Posjedio bih kratko izbjegavajući njihove ugašene poglede koji su uvlačili u poraz. Čekao sam da Nikica snabdije i rastjera tu beskućnu družinu, dâ mi traženo i otvori plastično žumanjce Kinder jajeta. Izvuče godinama star grumen hašiša. Zagrije ga, smota i zapali. Naš odnos je bio tipičan. Mušterija-diler. Bez mnogo priče. Pitao je samo kako ide škola. Dopadalo mu se što sam bio likovnjak. Čak je rekao da je i sâm nekad davno crtao. Pretežno raspela. Savjetovao je da probam izboksati upad na akademiju. Onu kod nas. Ako zapne, on ima veze. Ljude koji mu duguju. Klimao sam glavom. Gledao njegovu za broj veću kožu pod kojom je kolala izmučena krv. Bolest u progresu. Znao sam da ću čim maturiram zauvijek odmoriti olovku. Oprati ruke od grafičarske boje. I vjerovatno zaboraviti na njega.
Nekad te jeseni dobio sam dvodnevni posao. Jedan Francuz tražio je prevodioca. Volio sam takve poslove. Dnevnice od pedesetak eura. Nekad i jače. Tip se zvao Jean. Novinar iz Bordoa. Pravio je priču za sedmičnik o međuodnosima lokalaca i povratnika. Mapirao sjebane ljudske sudbine. Iznenadio se kad sam rekao da mi je osamnaest. I da sam veteran NGO-a. Tim riječima. Na kafi smo dogovorili detalje oko izleta. Vrijeme polaska, mjesta obilaska. Trebat će razgovarati s ljudima. Izvući iz njih nutrinu. Znao sam kako im otvoriti srčane klapne. Emocionalno ih potkupiti. Lagati da sam ovaj ili onaj, ovisno o crkvi u selu. Onda bi provalilo. Loš smještaj, siromaštvo, nedostatak posla, nesigurna budućnost. Nešto mrtvih i nestalih rođaka. Djece. Bujice za mikrofone i kamere. Svaka povratnička priča bila je skoro ista. Varijacija na zadanu temu. Potpisao sam ugovor i dodao Jeanu da ne očekuje rapsodiju od saradnje. Znam, ali ti si tu da mi pomogneš, rekao je očekujući odgovor. Ispio sam ostatak kafe i vratio mu hemijsku.
Jedno od dva mjesta koje smo trebali obići bilo je i selo K. Zasuto spaljenim kućama. Ruinama u koje se malo ko vratio. Prolazio sam tuda kad bih išao na more prema Dubrovniku. Par puta su u obližnjim poljima stajali nasukani plavi džipovi. Deminerski timovi. Gmizali su kroz suhu travu i korov. Brali uspavane paštete olovnog mesa. Protupješadijske, rasprskavajuće. Odmah sam se sjetio Nikice. Njegovih poput željeza hladnih očiju. Iza kojih je uvijek bilo nečega teškog, jednako metalnog. Pomislio sam kako bi bilo ludo obznaniti Jeanu da poznajem čovjeka odgovornog za pokolj i palež u selu K. Da se upravo dodajemo džointom njegove trave dok s brda pokazujem grad. Kakva priča. Pripovijest iz prve ruke zločinca. Zajebi povratnike. Prešutio sam. Predložio da odlazak tamo obavimo odmah sutra. Bliže je gradu. Prihvatio je bez pogovora.
Našli smo oko deset sati. Jean je prebirao po ruksaku. Provjeravao baterije na foto-aparatu i mikrofonu. Iznajmljena Škoda krenula je iznenađujuće sporo. Kasnije uhvatila zalet. Trebali smo se naći sa povratničkom porodicom. Pristali su na razgovor. Zvao sam ih jučer. Ukratko sve objasnio. Da će članak biti objavljen miljama daleko. Na stranom jeziku. I da novinar nema namjeru izvrtati i zloupotrebljavati njihovu priču. Za sve je postojao obrazac. Ja sam ga bestidno slijedio. Bio duboko uvjeren da se od tih sudbina ne može napraviti ništa do patetična melodrama zapadnjačke produkcije. Stoput puštena u program.
Kuću nismo mogli promašiti. Jednospratnica. Zatamnjene fasade. Spustili smo se prašnjavim putem i skoro zabili u drvenu ogradu okućnice. Jean je bio tvrd vozač. Dočekao nas je zdepast čiča ogrnut gunjem. Ibro. Upravo je bio završio s poslom. Prebacivanjem jutenih vreća. Rukovao se pomalo stegnuto. Opipavao nam duše. Sa zadnjeg sjedišta dohvatio sam kesu s kafom i šećerom. Proviziju koju je rado prihvatio. Jean je imao spreman okvir pitanja. Notes i mikrofon. Ibro se neočekivano lako otvorio. O tome kako su se vratili prije pet godina. On i žena. Ona je danas u šikari. Skida plodove divljeg šipka kojeg otkupljuje pijačni nakupac. Poslije će ih zajedno dovući ovamo. Potrpati u one vreće. Nekad naberu i gljiva. Posla nema. Industrijsko postrojenje u kojem je radio propalo je u ratu. Žive od mršave penzije i komadića zemlje. Nešto pošalju dva sina koja ne razmišljaju o povratku. Klasika. Solidan start.
Osmotrio sam malo bolje kuću. Skrpljeni krov. Bilo je jasno da prokišnjava. Potkiva vlagom zrak iznutra. Tragovi uvredljivih grafita promaljali su sa bočnog zida. I Jean je to primjetio. Pitao šta znači balije. Isto što i Žabari za Francuze. Ali mnogo gore. Klimao je glavom. Spremao se dublje zavući prste u ranu. Izbaciti malo zgrušane krvi. Ibro nas je poveo u obilazak imanja. Onoga što je ostalo od njega. Svega pola duluma. Ručno obrađenog. S lijehama luka, kupusa, mrkve. Posječen voćnjak. Jean je izvadio foto-aparat. Ciljao zakržljale plodove. Sivu beznadnu travu. Satrule panjeve. Poput kutnjaka stare i bolesne zvijeri. Zemlji je bio ubijen svaki ushit cvjetanja. Življi ton incident. Dovoljno je bilo poslikati. Ne napisati ništa. Možda staviti naslov: Razum i bezumlje. Razdor. Poput albumâ Majki. Samo na Francuskom. Kraj ograde je stajala umirovljena freza. Nagorenu crvenu boju već je osvajala hrđa. Primjetivši da je Jean prebacio fokus na nju, Ibro je rekao da je dao zadnje pare za mašinu. Radila je svega tri dana. Zakašljala se u polju. Zapalila. Opekla mu obje ruke. Čovjek koji mu je prodao više se nikad nije javio.
Jean je pitao da uđemo u kuću. Ibro je odmahnuo rukom. Mračno je. Nema struje, rekao je i ponudio nas sokom od šipka. Klimnuo sam. Trebalo mi je osvježenje. Vratio se s dvije izdužene čaše. Ispili smo na eks. Jean je pogledao na sat. Vrijeme za pojačati ritam. Zaredao je s pitanjima. O komšijama, grafitima. Napadu. Isključio sam se duhom. Ostao na autopilotu. Ibro kao da je osjetio otvaranje šava. Nevoljko je rekao da je sve to politka i da iz kuće nije ništa odneseno. Niti se šta imalo odnijeti. Govorio je umorno, oslonjen na klupu pod prozorom. Prevodio sam u istom tonu. Na trenutke mi se činilo da smo sinhronizovani. Da su njegove riječi moje. Osjetio sam kako se Jeanu digao na njegovu ravnodušnost. Odsustvo zloćudnosti. Da sam ga slučajno pljunuo, pomislio bi da pada kiša. Počeo me je nervirati. Želio sam najednom prodrmati Ibrino potišteno tijelo. Isčupati iz njega dokaze života. Pauzirao sam ručni snimač. Upitao poznaje li možda čovjeka po imenu Nikica. Razgovor se ugasio. Ibrino lice naoblačilo. Usta su mu se pokeraški skratila u crtu. Poznajem. Svi ga poznaju. Ili su poznavali, rekao je pridižući se. Osvrnuo se oko sebe. Po škrtoj šumi pretrpanoj avetima. Očekivao sam da će svake sekunde nešto prolomiti iz nje. Krik. Ili pucanj. Razbiti tišinu. Rekao je da se okrenem i pogledam kuću zadnji put, izustio je. Nije me pomjerilo. Čuo sam već takve ispovijesti. Na TV-u, radiju. Čitao o njima. Sastavni dio ratne lektire. Jezive trivije. Jean je tražio da prevedem. I da nastavimo. Htio je još, tek je načinjao nektar. Ibro je zamolio da odemo. Najavio da treba poći do žene i opet se dohvatio vreća. Zahvalio sam se. Prosiktao očima na Jeanov protest. Udaljili smo se s Ibrinim likom u retrovizoru. Jean je frustrirano ponavljao kako smo mogli izvući puno više. Iz bunara ljudske boli. I zašto si ugasio snimač? upitao je. Nije mi se opet slušalo kakvo sam govno, odgovorio sam.
Tu noć sjedili smo u kafani i pili pivo. Jean je rekao da možda neće imati dovoljno mesa da iznese priču do kraja. Zapanjivala me njegova ozbiljnost. Većina stranih novinara imala je istu zabludu. Da su na važnoj misiji i svojim angažmanom uveliko doprinose boljem svijetu. Održavaju mir. Popravljaju porušeno. Rekao sam da su mu kontakti zakurac. I da je zakasnio dobrih dvadeset godina, ali da ne gubi nadu. Sutra se možda nešto desi. Uostalom, uvijek se možeš prekomandovati i napisati članak o huliganima dva lokalna fudbalska kluba. To uvijek pije vode. Pumpa tekst adrenalinom. Preslušavali smo još neko vrijeme audiozapis, tumačili Ibrine riječi dok glasovi nisu zamukli. Slegnuo sam ramenima. Okončao radni dan. Jean se uskoro pripito uspravio. Moleći da sutra ne kasnim i ponesem još malo trave. Ostavio je novac za ceh i otišao u hostel spavati.
Nakon kafane našao sam se s Nikicom. Uzeo dva cenera. Ponovio je ritual s hašišom. Šutjeli smo i pušili. Kroz prozorčić su se vidjeli koraci ljudi u prolazu. Bili smo pod zemljom. U memljivom betonskom Hadu. Grobnici. Pokazao je na moje tene. Tri čička u pertlama. Dokaze. Pomislio sam napušen kako s mene može nanjušiti selo. Čovjeka kojeg je osobno prognao. Pobio mu komšije. Šetao si kroz draču? upitao je. Pogledao sam ga prezrivo. Bez straha. Glas mi se pretvarao u odskočnu minu. Gurao istinu napolje. Oko sela K. Tačnije, u njemu, odgovorio sam. Prenuo se. Trznuo glavom unazad. Kao kod iznenadnog udarca u bradu. Aperkata sa strane. Spustio je džoint u pepeljaru. Zakašljao se. Nelagoda se zajedno s dimom razlijevala podrumom. Odakle te tamo? Nisam vagao šta da kažem. Ventili straha bili su zavrnuti. Bolio me kurac. Prevodio francuskom novinaru. Nešto oko povratnika. Priča za zapad, rekao sam skidajući čičke s pertli na stol. Otok koji nas je dijelio. Dohvatio ih je vršcima prstiju i krenuo valjati u šaci. Cijediti masno ulje u dlanu. Nije ništa rekao. Nastavio je dlanom žvakati bodljikave kuglice udišući zadimljenu tišinu. Dovršili smo džoint šutke. Odlijepio sam se sa stolice. Ispeo nazad u svijet.
Ujutro me zvao Jean. Odlučio je ipak odustati od prvobitnog plana. Huligani su solidna zamjena. Urednik je odobrio. Poznavao sam ekipu s obje strane. Odveo ga prvo u jedan, onda drugi navijački klub. Nabrijane skupine imale su spremnu priču. Broj tuča, gostovanja. Ko je koga, kada i gdje bolje udesio. Turpijali su nadmeno, očima izgubljene djece. Ne znajući pritom jedni o drugima ništa. Prirodni neprijatelji. Istih nasilnih ideologija. Ostatak su ispucali na samopromociju. Dobili priliku da se pokažu. Pošalju nabrijane slike u Evropu. Poruče ostalim grupama da ih čeka oganj ako ih ikada put ovamo nanese. Jean je zadovoljno klimao glavom. Slikao ih s palicama, kostolomcima. U fantomkama i casual robi. Kresnula se i bengalka. Jebeni football factory. Krunisali smo posao debelim džointom i ručkom. Jean je isplatio dogovoreno. Otišao narednog dana na večernji let u Split. Ja sam odlučio neko vrijeme provesti među knjigama.
Zima je bila suha. Kako s prognozom, tako i travom. Na ulici se nije imalo šta tražiti. Pokoja mačka, taksi. Ostalo je žderao vjetar. Nikicin mobitel je bio ugašen. Odgovorio bi kratkim SMS-om: Nula. Prihvatao sam situaciju. Apstinirao. Nekad nakon nove godine napisao je: Dođi. Našao sam ga osušenog u grotlu podruma. Sivog lica. Otečenih očiju. Spremnog da svakog dana umre. Leukemija je razvodnjavala koštanu srž. Nisam osjećao nikakvu empatiju kad je rekao da možda neće dočekati proljeće. Znao sam da neće biti sam. Za sve će se pobrinuti udruga. Šaka dragovoljaca i veterana. Ljudi koji mu duguju. Na stolu je ležala kesica trave. Možda pedesetak grama. Uzmi to i nemoj više dolaziti, procijedio je tiho. Strpao sam je u džep. Upratio obrušavanje krvi iz njegovih desni. Kroz mene nije mogao izaći ni treptaj.
