U vrijeme blijedih zimskih dana često sam vikendom bježao od dosade, često prema Sarajevu. Smračilo bi se već u tri i noć glasno odjeknula Bradinom. Jedino što se u toj gluhoj tmini moglo razaznati kroz prozor autobusa bila su zagasita svjetla kuća uz cestu i aure kandilja na džamijama. Na stanici u Pofalićima grad je nosio gustu košulju magle. Čitava jata vrana bila su nanizana po tramvajskim žicama, snijeg bljuzgav i ugažen. Tramvaj bi zatutnjao iz smoga i počeo da drobi šine pod sivom težinom zime. Sada je bio avgust. Putovao sam na film festival. Napolju je sve disalo, bujalo novim životom.
Skoro uvijek sam odsjedao kod dobrog prijatelja H. na Grbavici. Poznavali smo se još od osnovne, ali smo se istinski zbližili kad je otišao za Sarajevo studirati elektrotehniku. Stizao sam sa šakom ušteđevine i tarapana je mogla početi. Festival nam je bio praznik. Bili smo filmofili, mada smo rijetko išli na projekcije. Više smo skakali po kafanama i pogledom lovili parade dugačkih noga. To bi se oteglo i u zoru bi odnekud izlazili posljednji. Jednom je neko od nas, ne sjećam se danas ko, dobro natopljen vodkom rekao: Hajmo kući dok se još vidi. Oko podne smo na Baščaršiji nakon znojnog sna ručali i bozom sapirali dojmove protekle noći, svjesni da ćemo ukrotiti val mamurluka. I narednog jutra zajahati drugi.
Bila je dvadeseta godišnjica festivala. Asfalt je pulsirao. Turisti, novinari, uvažene filmadžije i volonteri s akreditacijama. Mnogo sunčanih naočala i fotoaparata. Svuda oko mene neko je pozdravljao nekoga. Činilo se da u grad više ne može stati niti jedan čovjek, da ne postoji slobodan krevet za putnika, stol za gosta. Bašte su bile pune pa sam odlagao osvježenje i šetao. I sâm sam sreo nešto poznanika. Dva davno zametnuta rođaka su me prepoznali u gužvi. Glasno su zazvali moje ime i odvukli me na kafu. Pokušali su u tih pola sata usiljenim razgovorom sabiti svu prazninu proletjelih godina neviđanja. Propuštenih svadbi i dženaza. Brzo sam eksirao kafu. Obavezno moramo popiti još koje piće dok si tu, rekao je mlađi brat i potapšao mi koljeno. Klimuo sam glavom. Ostavio im pogrešan broj i utopio se u jednom od rukavaca Ferhadije.
Otišao sam se naći sa H. Još je bio spavao kad sam se obreo u gradu. Naše omiljeno mjesto bio je stari bife među trošnim austrougarskim fasadama. Sada okupiran sredovječnom gospodom, prijateljima koji su nakon dugo vremena ukrstili čaše. Jednima od onih što strahuju da će im to biti posljednje okupljanje. Obično smo pili rakiju, ali bilo je nesnosno vruće, pa je poručeno pivo.
Raspredali smo o intenzitetu Torinskog konja, posljednjeg filma Belle Tarra koji je predsjedavao žirijem festivala te godine. H. je tvrdio da je film prekrasan i autentičan, ja da je malo predug i na momente dosadan. Naš razgovor načuo je jedan od gospode za stolom i upitao:
– A jeste li i vi neki umjetnici?
– Jesmo, životni – odgovorio sam.
– Onda vas častim – rekao je i mahnuo konobarici.
Osobnosti koje su nas znale zadesiti po raznim jazbinama i nakratko ući u naše živote debelo su varirale. Od čestitih ljudi, istinskih boema, kriminalaca i silnika, do jalije i šanera što su se hvalisali poznanstvima sa trećim i četvrtim. Ovo je bio prijatan, uglađen čovjek. U nama je vidio odsjaj svoje mladosti. Prisjetio se prijeratnih slika o kojima je sentimentalno pisao Džamonja. Odrastanja na Bistriku, koncerata, derbija između Želje i Sarajeva. Napustio je grad 1993. i od tada je u Pittsburghu. Bio je udovac. Povjerio nam se kako je došao zaključiti brak i riješiti administraciju, to je tako ushićeno istjerao iz sebe. Otkrio je čari društvenih mreža, nekoliko godina bio sâm, ali, evo, sve se promijenilo. Ne mogu ja imati Amerikanku za ženu. Blesave su. Misle da su Bosna i Sarajevo minsko polje. Ne zamjeram im, bilo je sranje, al’ star sam da pojašnjavam i trubim suprotno, rekao je. Insistirao je da nam plati i ručak, ali smo stidljivo odbili. Nazdravili smo, poželjeli mu sreću i ostali sjediti tu sve dok neki sevdalija iz društva nije oturpijao čitav repertoar ljubavnih pjesama.
Provodio sam dane u sedlu hedonizma, uživao u lijenim sijestama poslije ručka i odmarao grlo poderano cigarama protekle noći. H. bi samo nakratko s podlakticom preko lica mrakom poštedio oči na kauču. Nisam imao briga iako sam otaljavao treću godinu fakulteta i vukao ispite sa druge. Propustio sam sve rokove, posvađao se sa pola predavača. Kriv sam doduše bio ja. I H. je bio zapeo na trećoj. Nagazio ga je jedan novopečeni asistent i zakočio mu diplomski nakon što je napisao žalbu i pokrenuo postupak protiv njega. Odlučio je da istrpi i ne poduzima ništa, mada bih ga ja davno sačekao u mraku i objasnio mu neke stvari. Misli o fakultetu sklanjali smo novom bocom vodke. Endorfini bi se oslobodili, zamor prešao u euforiju. I opet bi sve dobilo na smislu.
Nakanio sam se otići i do Vijećnice. Bila je otvorena nepuna dva mjeseca i mirisala na uskrnsnuće. Postavka izložbe Sarajevska vijećnica, još jednom usisala je unutra dosta svijeta. Zadržao sam pogled na krovnom vitražu. Sunce je bilo tik iznad njega i boje kaledioskopa su blještale. Dugo sam koračao hodnicima i razgledao ornamente na kupolama. Godio mi je mramorni hlad koji je u podzemnom arhivu bio još tvrđi. Dole se našlo mjesta za odmor kad se razbistrilo od posjetitelja i vodiča. Opružio sam se između dva potporna stuba i pod glavu podbacio praznu bocu kole. Tišina je zvonila u ovalnom prostoru. Da sam mogao, zaspao bih bez ikakvog stida da čuvar nije pljesnuo dlanovima i suflirao mi da se pridignem. Nije ovo javni park, rekao je isprativši me odozdo.
Te večeri upoznali smo dvoje preplanulih Australaca, Mitcha i Lucasa. Ostavili su poslove i putovali već sedam mjeseci. Bili su se tek popeli, tačnije pobjegli iz Dubrovnika koji je bio papren i za njihov džep. Šeher im je bio amazing. Mislim, kako i nije, pili su i jeli za tri marke! Na zovnutu turu odgovarali su duplom, imali su dovoljno love i žara da nam se priključe na turneji. Odveli smo ih na koncert Ramba Amadeusa koji je nakon dugo vremena konačno više svirao nego smarao pričom. Iako ništa nisu razumjeli, pošteno su se izdrmali glavama na jazzy pepalicama. Trudili su se pratiti naš alkoholni tempo, ali im je na pola puta bilo jasno da nema zajebancije. Morali su naći malo praha. Okrenuo sam par brojeva i ozario njihova surferska lica.
Osvanuli smo ispranih stomaka. Mitch je izrigan napola kunjao dok smo nas trojica čekali čorbu da iznenadimo želudac.
– Ti si pravi Bosanac – rekao sam Lucasu.
– Kako misliš?
– Pa stavio si sirće u čorbu.
– Ah, to. Jebi me ako znam šta sam uradio.
Mislim da su za Kotor oteturali s dobrim impresijama.
Na dan zatvaranja bili smo dobro raspoloženi i finansijski oporavljeni. Nazvao sam majku i zamolio je da mi pošalje još nešto love da izguram finale festivala. Budžet se skoro istopio. U banci su mi rekli da je na računu ležao i neki studentski honorar na koji sam zaboravio, pa sam podigao dvije glave. Premetali smo popis mjesta koje nismo posjetili. Za mnoga od njih bile su potrebne propusnice što su vodile na privatne aftere i uspaljenu masu s nešto snijega u nosnicama. Nakon zagrijavanja u stanu i večere u Sestrama, jedva smo ušli na party u klub poznat po dobroj zabavi, ali i po tome što je ponekad znalo i zaiskriti među gostima. Security nas je dugo odmjeravao, pa pustio unutra. Svirali su neki solidni remixi New Ordera. Kulirali smo na stepenicama i cijedili mlaku vodku. Prišle su nam dvije teško našminkane djevojke i počele o tome kako su večeras tu same i niko živ ne pleše. Nisu imale ni dvadeset, pa smo ih kulturno izignorisali. Jedan je frajer za visećim stolom buljio u nas i zaoštravao obrve. Ne znam šta je htio, ali mi se taj naboj nije sviđao. Klonio sam se obračuna u kafani. Ljudi su prgavi, bude svega. H. takve stvari nije podnosio. Bio je malo nepredvidive i oprezne naravi otkad su mu jedne bizarne večeri ispaljena dva metka u nogu. Predao mi je piće i unio mu se u facu. Ovaj se malo sjebao i podvukao rep. Mislim, kome si blefirao. Ispred svakog potegnutog pogleda moraš da stojiš majstore! Mahnuo sam mu da se vrati i zajebe sve to. Lik je napravio veliku grešku kad mu je nešto dobacio preko ramena. H. ga je pogodio u zube i poslao pod stol. Zagužvalo je. Security nas je istjerao napolje i ponovo smo zujali centrom.
Zrak je mirisao na paljevinu vatrometa. Do nas je došla vijest da je Srce Sarajeva dodijeljeno Erolu Mintasu za Pjesmu moje majke. Činilo se da nosimo trag incidenta jer su nam sva vrata bila zatvorena. Pa, opet, bili smo među ljudima. Ulica je ličila na usijanu košnicu. Pitao sam se je li moguće da je neko večeras sam? Primijetio sam onog čovjeka iz bifea kako sjedi na stepenicama kod katedrale. Držao je glavu u rukama i plačući prosipao dušu. Košulja mu je bila razdrljena i mokra, lice zamašćeno znojem. Prišao sam mu i upitao ga:
– Gospodine, jel sve u redu?
Bio je pijan, nije nas poznao.
– Jebo ti gospodin mater… – rekao je ucviljeno.
Pridigli smo ga i sjeli u taksi. Ponavljao je vozaču: Bishop street, Bishop street, prije nego što ga je vozilo odvuklo niz ulicu.
