Amazed by the flower’s scent and two gentle dunes, I saw the light and felt blessed.
Mrazna tišina januara. Niz opustjelu ulicu strujao je slani vjetar. Osjećao se pijesak među zubima. Blizina plaže. Koračao sam prema stepenicama na kraju šetnice. Izlozi zatvorenih radnji lomili su moj odraz. Ne pamtim kad sam posljednji put posjetio ogledalo. Skinuo bradu. Ništa od toga mi nije bilo bitno. Blankenbergeom je lutao fantom.
Ivica horizonta se raspadala u ujednačenoj boji mora. Koncerti mišićavih galebova pojačavali su osjećaj prolaznosti. Ružne erektirane zgrade se naprezale duž glavnog bulevara. Gledale sjetno i nijemo prema Sjevernim vodama. Odmorišta staraca koji su još sedamdesetih pokupovali taj beton. Balkoni i prozori su stajali prazni. Sve je na kraju djelovalo tako prazno. Kao Dunkirk nakon evakuacije.
Na plaži je bilo svega par ljudi. Šetali su niz obalu opremljeni vjetrovkama. U vlažnoj izmaglici bubrila je masivna promenada, dugački mol usidren stubovima. U njegovom repu dominirala je rotonda. Panorama od tristo šezdset stepeni. Podsjećala je na svemirski brod bez pogona ostavljen na nemilost slanoj koroziji i ptičijem izmetu. Romantično mjesto, pomislio sam i zapalio cigaru okrenut leđima vjetru.
Gazio sam tvrdim pijeskom. Smrad satrulih školjki je ubadao nosnice. Osjetio sam kako mi se obrazi crvene. Probijanje obalom do francusko-belgijske granice će potrajati. Zima oblikuje krajolik. Do granice će me pratiti pješčane dine, nanosi kiše i mnogo pijeska u tenama. Trebat će propješačiti čitavih dvanaest kilometara. Po završetku ću sjesti na voz, ugrijati se. I pokušat zaobići prodavnicu pića kraj željezničke stanice.
Shvatio sam da dugo nisam hodao. Život se svodio na posao od kuće i odbrojavanje do šest poslijepodne. Tada sam otvarao prvu limenku piva. Za koji minut drugu. Trajalo je do ponoći, svakog dana posljednja dva mjeseca. Djevojka se iselila u omanji studio. Dala mi vremena da se saberem. Nepodnošljiv si – slušao sam pred gašenje svijesti. Budio se i udisao gorčinu. Potreba za smislom vlastitog postojanja nestajala je pri dizanju iz kreveta. Stajao sam i gledao haos posvuda uokolo. Sasušene biljke, prašinu, čarape. I na stolu – crkvu od limenki. Bez kupole i zvona. Od koje je i bog digao ruke.
Smrznuti svijet Blankenbergea je još uvijek imao šta ponuditi. Bezizlaznost pustinje, tačku u daljini koju je trebalo dosegnuti. Plima je nadirala ispirući plažu pjenom. Organska jedinjenja algi i koralja rasipala se nošena vjetrom s Le Manchea. Kanal nije bio daleko. U daljini se akumulirala omanja oluja. Crno klupko. Sjetio sam se plivačkih podviga ljudi koji su kraulali od Francuske do Engleske. Hladne ruke Atlantika, mrkla noć, naleti kiše i sjeverca. Meduze. Poetika košmara. Želio sam da ne uspiju. Utope se u prevelikoj želji. Svaki rekord biva prevaziđen. Samo je strah konstanta.
Prvih par kilometara prešao sam lagano. Sretao sam sve više ljudi. Usamljenika ili u grupama od troje, četvero. Išli su pretežno u suprotnom smjeru. Glasove je gutao vjetar. Zadubljen u kragnu kaputa, počeo sam da primjećujem brodice na pučini, ugašene kranove u luci. Melanholiju vrijednu svakog napora. Nedostajao je svjetionik na stijeni da uveliča pejzaž. Podigao sam nazubljeni oklop školjke, budalasto ga prinio uhu. Dine su bile u blizini. Plaža se polako podizala. Suha vegetacija kuljala iz pijeska. Uskoro su nasipi postali veći i valovitiji. Zaredale su drvene ograde i obilježene staze za pješačenje lunarnim pejzažom. Astronautska šetnja mogla se obaviti i ovdje. Mnogo jeftinije i bez dubokog vakuuma.
Sjeo sam jednu travnatu krpu i izvadio bočicu vode. Par halapljivih gutljaja skliznulo je niz osoljeno grlo. Valovi su snažnije lizali obalu. Zvuk je čistio misli. Tijelo se opustilo. Kroz prste sam propustio šarene komadiće stakla obrađene morem. Pogledao oko sebe. Fokus mi je odvukao neobičan prizor. Čovjek je jahao na konju. Utaban i stabilan teren dopuštao je puni galop. U toj slici je promakao čitav život. Osjećaj da sam zašao u njegovu najhladniju godinu i sad trebam šetnjom da odmrznem naslage leda. Pretvorim glečere u rijeku. Nešto na tom tragu. Galop je usporio, onda lagani kas nastavio prema šetnici. Ostala je akvarelna mrlja koju je rastopila daljina.
Dalje je sve pretežno bilo isto. Hodao sam i puštao imaginarnog zmaja u zrak. Prošao nekoliko drhtavih kabina od šperploče. Samovale su čekajući sezonu i kupače. Kompleks dina protezao se u nedogled. Ponegdje je greben djelovao oslabljen točkovima ili gaženjem. Krhkost se odavala malim odronima. Vjerovao sam da i pored svojih glomaznih gabarita neću pokrenuti pješčane lavine. Ugušiti se živ zatrpan u maglovitoj napuštenosti podneva. Smrt sam pozdravljao i čekao više puta, ali ne i danas. Birokratija mrtvih van domovine tegoban je proces. Ne bih da sam ikome na teret.
Spustio sam se bliže moru. Tako blizu da su valovi skoro dodirivali tene. Samo jednom prije bio sam na moru zimi. Nakon pijanke, nas trojica sjeli smo u auto i završili u gradiću kraj Jadranske magistrale. Novembar je otpuhao i zadnje ostatke Mediterana. Bilo je nečega otužnog u krajoliku, starim kamenim kućama otvorenih kuhinja, mamutskim stablima palmi. Proveli smo dan prazneći flaše, uronjeni u kokainski sentiment. Nešto preostalih žitelja gledalo je naše prilike kako banče i zapišavaju uglačane oblutke. Urlaju sa mola na zamrle otoke. Završili smo u konobi kod debelog Tome. Imao je dva retardirana sina. Glasovi su im dopirali kroz drvene roletne. Čvorili se u ljudski lavež. Tomo je šutke sjedio, pušio i sipao nam još matiranog vina. Nakon pet butelja, platili smo i zaspali u autu. Cijelu noć sam sanjao Tomine oči kako krvare od onih glasova i cijede se u čašu blatine. Više se nisam vratio u to mjesto.
Pogled se otimao prema poderanoj zastavi. Ne znam šta je radila tu. Ostaci izmučenog platna plazili su prema jugu. Zrak je bivao gušći i slaniji. Hemija vode mijenjala nisku atmosferu pod oblacima. Počeo sam sporije disati. Nisam imao odgovore na ono što se dešavalo u meni. Tražio sam ih u sve većim valovima, rasplinutom horizontu. Za vrijeme jače oluje ovdje se moglo i surfati. Možda baš sada. Priželjkivao sam vodeno čudovište. Poput finalne scene Point Breaka u kojoj Swayze hvata posljednji val. Odmetnički bježi u more. Misao mi je presjekao galeb, razvijenijih krila. Aterirao je na plažu i stao naspram mene. Kraljivac pizze, čipsa i sladoleda. Odlučan na dvoboj. Izvadio sam onu školjku iz rukava. Gađao i promašio ga. Očekujući osvetu, pokrio sam rukama lice i nastavio prema njemu. Buljio je glupo kako samo ptice mogu. Ispustio žućkasti izmet i odletio u mrežu oblaka.
Pogledao sam u mobitel. Maleni, digitalni svemir u džepu odbrojavao je korake. Zaboravljena aplikacija se najednom pokrenula. Nekada sam prelazio i po trideset kilometara. Gubio se i pronalazio po cijeloj Belgiji. Flandrijska polja, valonske gluhe šume u Ardenima. Rekao bih – olimpijska forma. Onda su stan i odlazak do supermarketa postali primarna ruta. Često sam već pred marketom otvarao pivo, saljevao ga kraj čečenskih kronera na klupi. Htjeli su da im na poluruskom približno ispričam šta me muči. Šta sam im mogao približiti? Da kući u Bosni leži bolesna majka, a ovdje u stanu vene djevojka kojoj više nisam imao šta ponuditi. I da su mi prijatelji zamjerili odlazak. Misleći da bježim od emocionalnih dugova, ponio sam ih sa sobom. Javljali su se u vidu stomačne rupe, stalne gladi za hmeljom i brzom hranom. Kvasao sam. U obrazima, prsima, nogama. Otkucao sto deset žive vage. Sad sam se uzdao u otežale noge, vjerujući da je ovo početak izlaska iz patetičnog samosažaljenja.
Tonuo sam u marš osjećajući pripadnost neplodnoj pustinji. Na horizontu su kovitlale nove bure. Hranile se vlastitom jekom. Poriv da ih zabilježim pjesmom ostao je zameten prožimajućim nihilizmom. Vrijeme sam provodio uglavnom ne radeći ništa. Sjeme otpora prema odgovornosti i obavljanju poslova proklijalo je dušu. Nastavljao sam gaziti koncepte porodice, prijateljstva i poštovanja prema mrtvima. Djed je otišao prošle zime i za sobom ostavio nered. Mrzio sam tog sebičnog starca iako nije znao za bolje. Jednom sam mu rekao da je pička i bilo mi je žao. Trebao sam dodati – velika. Sjedio sam razbijen u briselskom pabu kad mi je sestra javila da je umro u snu. Popio dva Crna Rusa za njegovu dušu. Nisam se pojavio na dženazi. Vjerujem da jedan drugom ni tada nismo imali šta reći. Na njega me podsjećala ova sivkasta pustoš. Glad vjetra za obalom. Volio bih da je sada tu. U mladosti je bio mornar. Možda nekada i prošao ovuda. Sigurno je imao kakvu prešućenu priču. Za uzvišeniji odlazak.
Zadubljen u misli, uočio sam krljušaste tragove guma. Podigao glavu i vidio zdepastog čovjeka sa zelenom kapom kako cipelari točak terenca. Vozilo je odbijalo da upali, nasukano u plićak. Točkovi su klizili dublje svakim bičem vode. Čovjek je nemoćno raširio ruke. Oprljio me pogledom očekujući pomoć. Oko nas nije bilo nikoga. Nikad nije kasno za dobročinstvo, rekao je neko. Prošao sam ga i osvrnuo se. Susprezao je bujicu psovki. Oči su mu izgubile boju. Na trenutak je bilo tiho. Krik je nakratko zaživio u danu.
Noć se još uvijek uspješno skrivala u sivom džemperu neba. Toliko praznine će odmah biti progutano mrakom. Jednoličnost je još uvijek bila dominantna, ali manje intenzivna grušanjem svjetla. Neonski signali Ostenda promaljali su izdaleka. Depresivni blokovi zgrada opet pritiskali vidik. U tom polumraku su dobijali na posebnoj ružnoći. Ništa ih nije moglo spasiti te sovjetske note. Kao da su u njima donošene odluke o životima miliona. Čistke, kolektivizacija, logori. Onda su se stidljivo javili kamenom naglašeni lukovi i gusti stubovi. Ostaci visokog društva koje je nekad postojalo, onda izumrlo dolaskom ratova.
Prolazeći pokraj stambenog bloka, sjetio sam se lokalne trivije. Tu je prije četrdeset godina boravio Marvin Gaye. Skidao se sa praha i cuge. Jedan od tih prozora bila je njegova soba. Kroz godinu i pol vjerovatno je i sam odlazio u intenzivne šetnje. Osmatrao dinamiku obzorja dok iz pera nije iscurila Sexual Healing. Izoliran u izblijedjelom ribarskom gradiću, oporavio se. Ja sam siroče, a Ostende je moje sirotište, rekao je tada. Poslije se vratio u Los Angeles. Sačekao ga je očev metak. Ili sudbina.
Okružila me topla mekana magla. Lice je postalo mokro. Oblici se prigušili. Kao da su u prolazu bili duhovi brodolomaca. Dojam da je sve stalo u tom mističnom tranzitu oslikavao se u izostanku zvukova. Obuzet nelagodom, izvadio sam slušalice i pustio Lichen Aphex Twina, jedinu pjesmu pohranjenu na mobitel. Svaki put kad bih slušao tu odu za mlade bogove, prožela me nostalgija za kućom. Raslo iščekivanje da ponovo vidim krečnjačka brda i rijeku. Vraćao sam se u momente prvih vožnji biciklom, rođendana u poraću. Vremena koje se nepovratno udaljavalo ostavljajući za sobom prašnjavi trag. Plašt magle je slabio kako je pjesma išla kraju. Ako je postojao zagrobni život, ovako je izgledao i zvučao.
Nad glavom je zazujao dron. Neko se zabavljao mojoj prilikom. Nije mi smetalo. Čak ni neprirodna buka robotskog insekta. Crveno-žute lampice bile su incident u turobnom sutonu. Prve jarke boje od dolaska. Letjele su sve niže režući zrak. Ignorisao sam blisku razdaljinu među nama. Nisam tražio njegovog pilota u otvorenom dlanu plaže. Na kraju, od sebe se nije moglo pobjeći. Bilo bi dobro imati pratnju do finiša. Maštao sam da me tamo čeka kruna pobjednika. Mali lični podij. Dron se još malo zanimao sa mnom, kao da oklijeva ispustiti smrtonosni hitac u leđa. Vibracije su postajale sve tiše i udaljenije. Osjetio sam se samim na svijetu.
Ako pređem još sedam kilometara, trebao bih stići u De Panne, gradić blizu francuske granice. Tamo uhvatiti obalni tramvaj do centra i željezničke stanice. Nisam nikad dobacio do Francuske. Planirali smo Lille, Bordo, Pariz. Češće sam klizio prema Holadniji, gutao gljive i masne džointe. Obala zagrcana nasipima protiv poplava u meni budila je zavist. Koliko god složeni, njeni problemi su bili riješeni. Brane koje sam podizao da se zaštitim od beznađa uvijek bi popustile. Napadi gušenja, borbe za atom zraka počinjali su oblikovati svakodnevnicu. Imao sam osjećaj da sam bačen u sićušni akvarij ispunjen vodkom. Da nesvjesno i polako učim disati u visokoj koncentraciji etanola. Životinja si, govorio sam sebi i gubio se među bedrima djevojaka. Život je postao hedonistički talas. Gorke i mamurne snage.
Prvi znaci tmine probudili su snažne ulične svjetiljke. Nešto tog svjetla bacalo se pod moje noge. Uskoro sam gazio po rasvjetom umivenoj plaži. Siluete šetača skoro su iščezle. Odnekud se prolomilo tuljenje brodske sirene. Snažni decibel odsjeo je u fasadama zgrada, označio kraj ili početak nečega. Slutio sam da počinje hrvanje s vjetrom. Prelazak s blijede na mračnu stranu mjeseca. U njoj su gasnule misli još tople od sjećanja. Novi, hladniji mrak obavijao je lice. Stezao jagodične kosti. Jedva sam uspio oživjeti cigaru. Ostend za leđima sada je nalikovao na omanji požar. Rasipanje umjetne luminaže u tom dijelu neba djelovalo je kao vještačka polarna svjetlost.
Svod se krenuo čistiti. Iza sve rjeđih oblaka plesali su zeleni plamenovi. Vraćali me u dodir s dijelovima sebe koje sam izgubio. Doživio sam sažetak svojih osjećaja. Bubnjanje vremena zbog životnog dezerterstva. S osamnaest sam planirao, do dvadesete bio uveliko u bjekstvu. Sjetio sam se trenutka iz srednje škole. Težine diplome u rukama i obeshrabrenosti za kafanskim stolom. Ponirao sam u bircu punom naroljanih staraca i gledao u portret hrvatskog generala. Napolju su vrištali i pjevali maturanti. Slavili nešto se zvalo Norijada. Majice s generalovim likom bile su idealan detalj. Od tada je sagorilo deset godina. I dalje je jednako beznando.
Sve što sam poslije vidio bila je iluzija. Duga koliko i sama obala. Polako sam shvatao da računica nije dobra. Da se uveliko smrzavam na ledenoj vjetrometini. Mobitel više nije pokazivao broj koraka. Učinio sam ono što sam uvijek radio kad bih osjetio uzlet bijesa. Bacio ga daleko, ovaj put u smračeno more. Graknuo i nasmijao se jutrošnjoj pomisli da ovom šetnjom stiže doba smirenja i spokoja. Varvari su bili moji prethodnici. Poriv za uništenjem ukorijenjen u rukama. Nisu mogle dugo bez žrtava. Čaše, ogledala, zidovi. Nos mladića koji je me na koncertu slučajno zalio pivom. Bijes me činio kompletnijim. I zato je svaka nanesena bol imala okus šećerne vate.
Prepustio sam se osjećaju da sam plutajući balvan zalutao u jake struje. Noć je podsjećala na borbu gdje je preživjela samo šačica ratnika. Amorfna svijest borila se s vanrednom situacijom. Kao da je svo vrijeme do ovog trenutka bilo naglo sahranjeno u dubokom i tamnom mjestu. Bez nadgrobne ploče. Posrtao sam išamaran porazom. Ulična rasvjeta obećavala je minimum topline. Nakon drugo vremena opet sam vidio svoje obrise.
Pratio sam cestu ravnu kao šilo. Preko puta su spavali obli bunkeri i topovske cijevi. Dijelovi Atlanskog zida zakopani u pješčane dine. Po tjemenu im je rasla razbarušena trava. Sitni prorezi puškarnica poput škrga su izdisali promahu. Hodao sam i plakao. Ne znam zbog čega sam pomislio da sam u formi. Najednom su s pučine navalili glasovi. Hladni i mokri. Prepoznao sam mnoge. Majku, sestru, djevojku. Prijatelje. Onog mladića kako govori – izvini, brate. Želio sam ostati daleko od njih. Spasiti ih moje prisutnosti. Postalo je brutalno hladno. Kaput nije bio ni od kakve koristi. Nazi veterani nudili su sklonište. Prešao sam cestu i krenuo prema jednom od jezivih bedema. Našao se u rovovskom lavirintu. Nabadao sam kroz mrak slušajući kako iz oseke izranja groblje brodova. Skupio se u zavjetrinu tunela. Bila mi je potrebna evakuacija. Po mene nije imao ko doći.