RUANDA RUANDA
Slaven je stigao vozom iz Liježa, ja iz Levena. Bila je subota. I to kišna. Nakanili smo se otići na izložbu u Briselu, pojesti nešto i nazad. Tako je on zamislio naš izlet. Ja sam imao druge planove. Djevojka mi je bila u Rimu na jednom od svojih seminara. Vraćala se tek za tri dana. To je značilo da slijedi raspojasavanje u alkoholu i narkoticima. Luft za iživljavanje nad uspavanim tijelom. Kafane i klubovi u Briselu rade do zore, besmisleno je hvatati posljednji voz iza ponoći. Osjećaj je jednak otrgnutosti iz nečega mekog i toplog. Grubi restart koji nije dobar ni po koga.
Spuštali smo se ka centru od centralne stanice. Zaboravio sam da se trebamo naći s njegovom novoupoznatom drugaricom Svitlanom. Spomenuo ju je kratko sinoć. Sviđala mu se. Htio je da se malo bolje povežu nakon kafe koju su obavili prošle sedmice. Slaven nije imao dugačkih veza, povremeno je ulijetao u kraće. Zadovoljavao potrebe. Rekao je da je naša. Očekivao sam najdalje Ruskinju. Možda Poljakinju. Dočekala nas je lijepa crnkinja, hipsterica od dvadeset i koju godinu. Pogledao sam ga sumnjičavo, a on se zaderao: Pa gdje si Ceco, voda te odnijela! Izgrlila se s nama i dala nam po poljubac u obraz. Potvrdila da se zove Svitlana.
Smotali smo cigare i zaputili se prema Kraljevskom muzeju likovnih umjetnosti. Razvedravalo se polako. Mrzio sam nositi kišobran. U Belgiji stalno kiši. Činilo se da kiša izlazi iz zemlje i sjedinjuje se s onom iz neba. Vlažna zavjera koja smekša kosti i trajno se nastanjuje u grudima. Nisam se uključivao u razgovor. Pustio sam Slavena da se ispriča s Cecom. Engleski mu i dalje nije išao dobro, pa su opleli na francuskom. Nema ništa gore od stranca u društvu. Moraš mu se prilagoditi jezikom da se ne osjeća izopćenim. Ovaj put sam stranac bio ja. Nije mi smetalo. Bilo mi je sasvim u redu valjati pogled po mokrom Briselu dok oni ćaskaju. Volio sam dolaziti ovdje. Bježati iz dosadnog Levena. Rijetko koji grad je imao dovoljno širine da slobodno dišem; divljeg pulsiranja koje poziva na cjelovečernje izlete. Buka, bizarnost, ljepota. Groteskni raj. Oni koji su živjeli ovdje govorili su suprotno. Smatrao sam ih budalama. Oni mene još većom.
Pokušao sam ući na studentsku iskaznicu, ali besplatno je samo za studente ispod dvadeset i šest godina. Glupo pravilo izbilo mi je deset eura iz džepa. Dobili smo ključ za ormarić i u njega natrpali jakne. Ceca se skinula u tigrastu bluzu otkrivši čvrste male grudi. Vitka afrička boginja s kratkim afrom. I da baciš vreću na nju izgledala bi zajebano i seksi. Prije nego što smo se prepustili izložbi, stigao sam s njom razmijeniti šalu na Slavenov račun. Očekuj maraton, namignuo sam i pokazao na njegove zdepaste noge koje su već grabile niz stepenice.
Berlin Fritza Langa, Weimar republika između 1913. i 1932. godine. Grad koji je već bio daleko u budućnosti, razvoj ništa nije moglo zaustaviti. Osim Drugog svjetskog rata. Kad sam vidio postavku, znao sam da će razgledanje potrajati. U Berlinu sam bio prije nekih šest godina. Kreuzberg, Neukölln, Alexanderplatz. Sedmica intenzivnog istraživanja. Skoro svake noći završavao sam u nekoj od skvotiranih tvornica pretvorenih u techno gay klubove. Plesovi do svitanja i besplatne ture pića od mišićavih momaka kojima sam bio napet. Treba stalno biti napet, pomislio sam tada.
Jedno vrijeme bili smo skupa, onda se Slaven izdvojio. Postavka ga je progutala. Ostao sam nasamo s Cecom. Opušteno smo obilazili izložbu i klizili u dublji razgovor. Rekla je da živi s mlađom sestrom i da završava studij. Nisam pitao koji. Ona mene jeste. Student po stare dane. U mreži marketinga. Tako sam se opisao. Isplativije od povijesti umjetnosti, nadovezala se. Bila je iz Ruande. Tačnije, roditelji su joj bili otamo. Znao sam za pokolj i genocid. Sranje u Ruandi. Taman nekad oko vremena kad je i kod nas divljalo. A onda je na moj upit o tome koji od roditelja joj je dao neobično ime napravila pauzu. Vjerovatno majka, odgovorila je i dodala da je odrasla po domovima. Hladan tuš. Ne bih to nikad rekao. Izgledala je kao kćerka imućnijih staraca koja je imala privilegiju da studira šta hoće i gdje hoće; bude hipsterica sa diplomom na Harvardu. Ili Cambridgeu. Skrenuo sam s teme i usidrio se pred platnom. Die Straßen der Arbeit. Prikaz dugačkog mosta kojim se šeću ljudske figure u tamnim kombinezonima i sata iz čijeg se središta kazaljki poput snopa sunčeve zrake rađa i izdužuje ulica. Na njoj opet ljudi, tramvaji, život. Sat pokazuje sedam. Prva smjena radnika. Odavno nisam radnik. Djevojka me i dalje izdržava. Predao sam samo par CV-eva otkako sam se doselio i dobio studentsku dozvolu za rad. Niko me nije zvao, niti sam se posebno trudio predati ih opet negdje drugo. Ceca je šljakala dva posla. Supermarket i šank. Plus studij. Hardcore multitasking. Osjećao sam se privilegovano pred njenom grubom životnom pričom. Moja je bila samo veličanstveni pesimizam kojeg sam prodavao pod boemštinu i umjetnost. Pomislio sam kako bi sad bilo dobro vrijeme da se izvinim zbog svoje znatiželje. Nisam stigao. Uzela me je za ruku i povela da pronađemo Slavena. Imao je običaj otegnuti sa razgledavanjem. Sreća da je većina muzeja u Belgiji imala bar i restoran. Najčešće bih popizdio i sačekao ga negdje uz pivo dok ne obavi detaljnu analizu. Obojica smo završili srednju likovnu. On se nastavio zanimati za umjetnost i povremeno slikati. Ja sam sve to odbacio i prešaltao se na pisanje. I to osrednje. Našli smo ga udubljenog u jedan veliki format. Zajedno smo ga pridigli s klupe i pojačali malo ritam. Htio sam na zrak da zapalim cigaru i odemo na pivo. Ceca je poznavala dosta umjetnika iz Weimarskog perioda. Nije poput mene džaba studirala. S njenim kratkim pojašnjenima brzo smo pregazili smjernice postavke. Slaven je bio popustljiv prema Cecinom koraku koji je također grabio prema svjetlu dana. Napolju je uvijek ljepše. Kakvo god da je nebo.
Sunce i vjetrom raspršeni oblaci. Poslije duhana odvukli smo se na ručak u irski gastro pub koji Irske nije vidio. Unutra je bio sve go Indijac. Tražio sam pizzu. S majonezom. Na moje iznenađenje i Ceca je htjela isto. Na kraju smo svi dobili po pizzu i zdjelu homemade majoneze. Jeli smo, cugali i zajebavali se. Hvalio sam se kako je majoneza na pizzi striktno hercegovački izum kojeg treba patentirati. Njime sam se ponosio gdje god da sam išao. Šokirao sam ljude svojim masnim protestom. Buntom protiv gastro pravila. Smrt Italiji! zaderao sam se i nasmijao Cecu. Ponijelo me treće pivo. Bio sam usamljen u Levenu. Popio bih tek koje pivo s mnogo mlađim kolegama s klase. Uvijek su plaćali samo sebi i pitali me koliko su mi dužni nakon što bih okrenuo turu. Bogata djeca, svježa iz srednje škole, a već veterani skijanja po Alpama ili putovanja Azijom. Nisam im zavidio. Život je lutrija. Ili se rodiš u prosperitetnoj flandrijskoj provinciji ili u čemeru Bosne. Pogledao sam u Cecu. Slatko je jela umazana majonezom. Domac s borbenim porivom vojnika. Roditelji su joj vjerovatno bili mrtvi. Možda je Slaven znao više. Sudbine teže od smrti često sam izbjegavao slušati. O njoj sam htio znati sve. Makar pričala cijelu noć. Želio sam je na kraju zavesti i skinuti do gole crne kože. Prići joj uz duboki naklon i tihim glasom, ponizno joj reći da je volim. Na francuskom. Samo tako. Nakon sasvim solidne pizze salijevao sam pivo i patio u vlastitoj jezičnoj bespomoćnosti dok su njih dvoje opet razgovarali. U meni je bilo više mrtvih riječi nego kostiju u masovnim grobnicama naših prošlosti.
Besciljno smo šetali Briselom i cugali iz limenke. Ličili smo na glumce iz filma Xaviera Dolana. Dva muškarca i žena. U troje je uvijek zabavnije. Ne mislim na seks. Ceca je bila ljepilo koje nas je držalo na okupu. Poželio sam da ostane s nama cijelu noć. Da joj se još divim. Gledam je kako pleše kad već ne mogu golu. Iako sam brzo spuštao piva u sebe, na pameti mi je bilo nešto jače. Prošlo je podosta otkako sam uzeo bilo šta osim trave. Kokain je u Belgiji skup i sumnjivog porijekla. Spid nisam volio. Ostao je ekser kao stari dobri drug. Na zadnjem tehnjaku bio sam prije godinu dana. Izašao sam posljednji s ilegalnog rejva u napuštenoj folkoteci kraj aerodroma. Smatrao sam ih terapijom. Iznojavanjem svega negativnog u životu. Ljubav je stvarna dok boba radi. Slaven se po ko zna koji put prešaltao na francuski. Krenuo sam razrađivati plan. Još sinoć pretražio sam događaje i otkrio jedan party u kultnom briselskom klubu Fuse. Dva flora, četiri DJ-a za cijelu noć. Karta je bila petnaest eura. Slaven će sigurno biti zagrijan. Nadam se i Ceca. Noć za pamćenje koja će nas još više zbližiti. Zbog toga sam i došao. Pustiti endorfine u galop. Human traffic pa jutarnji voz za Leven.
Odgovorio sam porukom djevojci da se vraćam i u džepu napipao kusur od dvjesto eura koje mi je ostavila. Često sam lagao o stvarnim izbivanjima od kuće. Izbjegavao sam objašnjavati. Hazardne izlete nakon što bih joj dolazio istrošen i skoro srubljen sa zemljom, s ostacima ljubavi prema ljudima koji su mi samo prostrujali kroz život. Za jedan vikend. Ili noć. Imam dovoljno dana da se ispravim i dočekam je svjež, s namještenim osmijehom i željom da se pokažem boljim nego što jesam.
Ceca je rekla da će uskoro kući. Mlađa sestra je sama i treba pomoć oko zadaće. Rastužio sam se. Vjerovatno više od Slavena. Mrzim kad ljudi napuštaju moje planove. Svaki zahtijeva određenu količinu duhovnog avansa. Nema ga ko isplatiti nazad ako propadne. Razmišljao sam kako da je zadržim. Neće nas sigurno pozvati kod sebe. A kome treba dijete u pidžami i zadaća dok nas dvojica sjedimo na kauču i saljevamo u sebe. Umoran sam od pijanki i hibernacije po stanovima. U mislima sam se već pretvarao u zvučnik. Gledao u znojna tijela ispred sebe fokusiran na Cecu koja je pokretima određivala ritam i dubinu transa u koji sam padao. Bijela zora ima da se dočeka, govorio sam u sebi dok su mi odbljesci prošlog rejva sijevali pred očima.
Prošetali smo još malo i u četvrti Saint-Gilles sreli grupu kronera. Istočna Evropa za jednim dugačkim stolom. Tona piva i težih kategorija alkohola. Bilo je i meze. Pridružili smo im se i potegli iz njihovih boca. Odmah sam im prodao priču o Titu i Jugoslaviji. Ušao sam u neki sakati razgovor na polu-engleskom o našim šumama i gorama. Otporu gdje su Švabe slomile zube. Hvalili su moj partizanski pedigre i pokazivali palcem prema dole na spomen fašista. Najdobroćudniji od njih tvrdio je da nije fašist nego nacist. Slaven je vrištao od smijeha a ona se štrecala na njegov zieg-heil. Objasnio sam joj da je on samo pijani Ukrajinac, benigan poput čeone bubuljice. Ovakvi smo svi mi Slâvȇni kad popijemo, govorio sam joj. Nacisti? pogledala me je ironično. Ne, budale, pojasnio sam i nageo iz boce. Jedan Rus ciglenog lica pitao ju je da se uda za njega. Zakikotala se. Ovdje si domaća, a ponuda nije loša, rekao sam i predložio vjenčanje. Prihvatila je igru. Preuzeo sam ulogu svećenika. Savio sam žicu od jednog vinskog čepa u prsten i predao ga Rusu. Nataknuo ga je drhtavom rukom na njen srednjak i poslao joj poljubac na krilima etanolskog zadaha. Ukrajinac je bio kum, Slaven guzata kuma. Proglasio sam brak validnim. Odnekud je opalio šampanjac i ejakulirao pjenu u zrak. Bili su naoružani ko Crvena armija. Na kraju smo pjevali neku iskrivljenu verziju internacionale i slavili rusko-afričku zajednicu. Savez između Sovjeta i Pokreta nesvrstanih.
Kad smo se konačno uspjeli odvojiti od kafane na otvorenom, Slaven je otišao potražiti ćošak da se ispiša. Ubjeđivao sam je da ipak pođe s nama. Govorio da ne idem na party bez nje. Vrebala me poput pantere. Oči su joj iskrile iz tame. Čekao sam da potvrdi, učini ovu noć posebnom. Alkohol je sklonio sav oprez u razgovoru. Pojačao osjetila. Mirisala je na tjelesne sokove. Pomislio sam na trenutak da sam na nekom drugom kontinentu. Bliže suncu, malo južnije od ekvatora. Nageo sam se da je poljubim. Šlampavo, nesigurno. Izdajnički. Odmakla se i nježno stavila dlan preko mojih usta. Rekla tiho da sada zaista mora poći. Neočekivana svježina noći i hor ćukova. Ugasio sam se u njenom zagrljaju i rekao da se nadam da ćemo se vidjeti opet. Hoćemo. Cmoknula me u obraz zadržavši usne koji sekund duže od prvog puta. Slavenov oproštaj je potrajao. Dao sam im prostora. Smotao sam cigaru i razgledao crkvu Saint-Gillea. Mrak se tek počeo sušiti po bijelim zidovima. Izgledala je poput okamenjene životinje. Prahistorijski slon pod okoštalim naslagama milenija. Šumovi krošnji sa obližnjeg trga šuškavo su odsjedali u ušima. Htio sam se pomoliti za spas svoje duše. Nisam znao kako ni kome. I da je neko odozgo motrio na mene, sigurno je žmirio na oba oka. Čuo sam samo posljednje Cecino bye bye dok je nestajala u pravcu svoga života.
Nakon rastanka otišli smo u Au Laboureur. Radnički bistro u kojem smo zaglavili već nekoliko puta. Popili smo po pivo i zaputili se prema klubu navođeni Google maps-om. Trebalo nam je pola sata da nabasamo na njega. Unutra su nas uz pretres propustila dva golema crnca. Uzeli smo piće i izvidili klub koji je nalikovao labirintu. Gornji flor je bio skoro prazan. Spustili smo se na ground zero gdje se već polako gužvalo. Našli smo sobu za pušenje optočenu rozim neonom i smotali po jednu. Jedan tamnoputi lik kulirao je u ćošku. Miknuo je glavom prema nama. Slaven mu je prišao i ko od šale završio dva eksera. Progutali smo po pola i izašli na flor.
