Da se razumijemo, nikad nisam bio posebno talentovan fudbaler. Ujedno su mi smetali oni koji su škrto čuvali loptu u nogama izigravajući Maradonu. Igrao sam na poziciji stopera. Viši i krupniji od svojih vršnjaka, predstavljao sam prepreku koju je bilo moguće jedino pretrčati. Naš stadion, parking među garažama, bio je prazan samo nedjeljom kad bi stanari otišli na izlete ili u svoje vikendice. Tako da ti sprinteri nisu imali puno prostora za manevar trkom. Prepriječio bih im put i iskoristio svoja ramena da ih otresem poput slabe prehlade. Ali, nisam imao status koljača kojeg je pratio povik: Pazi! Ima nož! Bilo je i takvih slučajeva.
Običavalo se igrati protiv ekipa iz drugih naselja. Svaka je imala svog golgetera i robusnog dasu. Mnogo je djece tih godina šutalo loptu, ali niko nije bio gadniji od Brdara. Živjeli su kućama elementarama bez krova pod malim kanjonom i brdom iznad magistralne ceste. To je naselje niklo nakon rata. Ljudi su izgradili kuće na nestabilnom šljunkovitom zemljištu podložnom eroziji i klizištu. Za vrijeme jakih kiša narandžasti šljunak bi u bujicama tekao sve do glavne ulice. Zvali smo ih i pogrdnije; Brđani. Stadion im je ležao na tu i tamo poravnatom šljunku usred kršne padine. Opasan starim automobilskim gumama, s golovima od metalnih šipki i mrežom od žice starih madraca, ličio je na neuglednu skalameriju iz brazilskih favela. Nikad nisu silazili igrati kod nas. Uvijek smo mi bili ti koji bi im išli na megdan, dugo se penjući uz brdo koje je podrhtavalo pod sunčevom jarom. Kad bi se konačno ispeli, bili smo već iscrpljeni. Dahtali bi kao premoreni konji bez pojila na vidiku i onemoćalo gledali kako nas vješto prolaze i pune onu žicu golovima. U toj ponižavajućoj predstavi uživalo je pola naselja. Pri tom bi nam dosudili penala koliko su htjeli i dobro prebili noge. Spuštajući se kući u ranama, dobacili bi im: Sići ćete i vi jednom u grad, kad vas voda odozgo s kućama donese!
Njihov glavni dasa je bio Ljuta Beriša, izbjeglica iz Albanije. Najkorpulentniji u naselju za svoje godine, služio im je kao bager po naredbi da pregazi svakog ko se pokuša približiti golu. Jednom je nekog nesretnika prebacio preko gumenog zida u gustu draču. Izvlačili su ga čitavih sat vremena dok se Ljuta glasno smijao. Od mene je bio stariji godinu dana, ali smo u duelu bili ravnopravni. Ponekad bi naš okršaj zasjenio utakmicu. Frcnule bi iskre, oči bljesnule i naguravanje počelo. Drugi su ga huškali i dražili, ali nije bio glup i povodljiv. Istovremeno bi pljucnili pod noge i miknuli obrvama u znaku nastavka utakmice. I tako svaki put. Pa što ga ne pukneš konačno jednom, pitali bi me. Ne treba se sa šiptarima kačiti, odgovarao sam.
Ruke Ljute Beriše bile su crne i masne, pod noktima talog kolomasti. Otac mu je radio kao automehaničar u tijesnoj garaži kraj magistrale. Iako osnovac, Ljuta se već uvlačio u kanal i pod haube auta, prebirao po meni nepoznatim pojmovima poput lamele, šasije, alternatora, karburatora. Kasnio je na utakmice upravo radi posla, ali nikad nismo počeli bez njega. Otac mu i on hranili su još četvera usta. Cijenio sam zbog toga iako među nama nije bilo nikakve prisnosti. Bio je preponosan, to je izbijalo iz njega. I niko ga nije nazivao došljom ili šiptarom.
Kompleks koji su nam Brdari s Ljutom na čelu nabijali prerastao je u živu ranu koja nikad ne zacjeljuje, iz koje se, kad uvečer legneš, cijedi sukrvica i gnoj. Išli smo u istu školu. On je brijao ispred sendvičare, prostora rezervisanog samo za njegovu ekipu. Imao si tek toliko vremena da poručiš, platiš i izgubiš se prije nego što ti otmu užinu ili iščvokaju lobanju u redaljci. Odatle me je redovno podsjećao na rezultat uzdignutim srednjakom. Gledao sam ga hladno, mada je u meni uvijek gorilo.
Sestra mu je bila lijepa, razred ispod, B odjeljenje. Sviđala mi se ta tamnoputa djevojka. Švercali smo poglede na velikim i malim odmorima, pogotovo kad sam dežurao kraj zvona. Prošla bi i očešala se o mene, zabacujući snop kose preko ramena. Znao sam da između nas ništa ne može biti, on to ne bi dozvolio. Svejedno me je sačekao s drugovima nakon nastave. Imao je pred isključenje, pa smo se samo porječkali. Čujem da mi se vrtiš oko sestre, rekao je. Loše čuješ Ljuta, odgovorio sam. Normala brate, sve u redu, rekao je i razvukao osmijeh pogrebnika. Pomislio sam, nije ništa normala. Sačekat ćeš ti mene gore Ljuta i jebat mi mater kad budeš mogao. Ona se ujutru pojavila kratko ošišana, noseći svoju kaznu šutke.
Ljeto je već bilo na izdisaju te godine. Septembar se hrvao s oktobrom. Prolazili smo magistralni podvožnjak i uspinjali se brdom koje se gasilo. Vrućina je ishlapila iz krša, raslojila se preko kotline i zamrla u rijeci. Brdari su se već razigravali igrajući viktorije. Za čudo, Ljuta je bio na golu. Raspon ruka mu je skoro dodirivao stative, pa se kao kondor širio i olako skidao lopte. Odmjerili smo se pogledom, mislim da mi je čak i namignuo. Predahnuli smo desetak minuta, odabrali strane i izbili loptu s centra.
Bili smo svježi i horni da konačno zapišamo njihovu avliju ispod releja. Uklizavali smo čisto, na loptu, uzimali je i brzo je se oslobađali. Osjetio se napredak u igri. Ja sam motrio na Ljutu, odvlačio mu pažnju i sudarao se s njim poput muflona. Poveli smo prvi. I sami smo bili u šoku kad je lopta prošla golmanu kroz noge i zaplela se u žicu. Sad je trebalo stisnuti još jače, dati još četiri gola da pobijedimo.
Ljuta je bio smušen. Otežano je disao, ponekad se i mučenički zakašljao. Znoj je kiptio iz njega. Daleko da nije imao snage, ali to nije bila ona sila kojom je vladao. Dali smo i drugi, pa treći gol. Sve kroz deset minuta. Brdari su vrtili glavama i drobili poglede prema Ljuti koji nije imao odgovor na rezultat. Oko stadiona se stvorio obruč. Tražila se nečija glava. Ovdje treba zabit još jedan i bježat, rekao sam ostalima.
Primio sam loptu kad se Ljuta zabio u mene i laktom me pogodio posred nosa. Smračilo mi se pred očima. Suze su osolile prokrvavljeni nos. Znači tako ćemo, rekao sam. Nastavio sam i nedugo opet ušao u duel s njim. Sad me krvnički udario u prsa i pribio me tik do one provalije s dračom. Ukopao sam noge do članaka da me ne pojede ta bodljikava grobnica. Jedva sam se othrvao, provukao loptu pored njega i tromo je gurnuo prema saigraču. Sekund kasnije isti je poskočio u pobjedničkom urliku. Euforiju je naglo smijenila tjeskobna napetost.
– Kupimo se odavde – rekoh.
– Gdje ste pošli? – reče Ljuta.
– Idemo mi polako.
– Igramo revanš, sad odmah.
Uvijek je govorio simpatično, s naglaskom tipičnim za Albance. Nasmijao sam se i odmahnuo rukom.
Biće prilike Ljuta – rekao sam.
U to su se navukli pepeljasti oblaci, mokri i teški kao probušena lubenica iznad naših glava. Počelo je sipiti.
– Sve i da hoćemo, sad više ne možemo – opet sam mu dobacio.
Prišao je i podapeo mi na prepad. Krenulo je valjanje u okvašenoj pržini. Moje ime nije niko dozivao. Orilo se samo: Ljuta! Ljuta! Ljuta! Davio me onim masnim rukama. Mislio sam da će mi grkljan prsnuti od tog stiska. Nekako sam ga prevrnuo na stomak i zario mu lice u pod. Obrazi su mu prokrvarili od oštrih kamenčića. Ponovno se ustao i luđački zaletio na mene. Izmakao sam se malo u stranu, a on je proletio u svoju bodljikavu jamu. Munje su zagrebale nebo. Pukao je grom, dva. Narod se razbježao i ostavio Ljutu dole da leži. Mi smo žurno strčali u grad s bujicom šljunka za petama.
Prošlo je bilo otad i pet, šest mjeseci. Vratili smo se na obećani revanš. Na gumama je sjedila mršava prilika upalih obraza. Bio je to Ljuta, prepolovljen i žućkastih beonjača. Kad me ugledao, ustao je i sablasno odškripao šljunkovitom stazom stadiona. Taj dan smo opet pobijedili i više gore nismo nikad izašli. Pitao sam za Ljutine pajdaše za njegovo zdravlje. Pojelo ga ono najgore, odgovorili su. Dodali su da je onog dana kad smo se potukli i saznao za lošu vijest. Umro je koji mjesec kasnije. Sahranili su ga na goleti u novom dijelu gradskog groblja.
Sad sjedim na balkonu i gledam na naš stadion. Tužan je i prazan. Dječaci obdareni hitrinom promijenili su igru. Nema nikoga da opsuje. Barem vrisne.
