Koncert
Dugo sam čekao na veliki koncert. Odveć umoran od klupskog tezgarenja i cover bendova, posljednjih zima slabo sam izlazio. Laskao sam sebi da ne pripadam tom svijetu od tri akorda i ostajao kod kuće. Pio s ekipom i puštao šta mi se sluša. Hoćemo li Smithse? Hoćemo. Ponekad bih možda upao na posljednju turu kad bendovi namotavaju kablove i pakuju instrumente. Tih par ugostitelja oslabilo bi svjetla i pričom produbilo noć. Zapio bih se s njima i pretresao koncerte vrijedne pomena. U trenutku nagle manije optuživao sam ih da su jadni i statični, a kafane im za kurac. Plićaci duša koje poslije ponoći nemaju drugu baru. Glasno su se smijali i točili mi još. Znali da ću im ujutru slati poruke izvinjenja i ponovno doći na pivo pred zatvaranje.
Tragom velikih koncerata, u Bosnu je poslije U2-a došla još koja krupna ili zaboravljena riba. U tim događajima vidio sam milostinju, zakašnjele antiratne poruke. Minsko polje zaobilazila su mnoga imena na festivalskim proputovanjima. Često sam morao sjedati na bus i truckati se devet sati do Zagreba ne bih li barem jednom za života poslušao ono što me je odredilo. Gubio sam glas na trećoj pjesmi i ostajao ranjen spoznajom da će sve to trajati svega satak i pol. Jutarnje otriježnjenje i opet na bus. Svirke bez ostavštine su samo dobro odrađen posao, rekao je pokojni bluzer iz Stoca.
Idem u Bruxelles prvi put. Kupio sam kartu za Mogwai. Škoti znaju post-rock zanat. Odgovarali su mi u fazama dugih izbivanja od kuće. Nametali ritam ceste. Njihov posljednji album Every Country’s Sun i dalje sam imao na mobitelu. Puštao ga kroz slušalice kad bi me uhvatila čežnja za drumom.
O Bruxellesu sam čuo samo najbolje od drugova koji su mu osjetili puls. Centar Evrope… dobrog piva i kurvi… ima i naših… U Hasseltu je slabo ko imao šta fino reći o glavnom gradu. Prevelik, preopasan i prenaseljen. Prljava džungla. Dečko iz pekare gdje kupujem hljeb rekao je da nikada za svojih dvadeset i pet godina nije otišao tamo. Skoro je priznao da mu starci ne daju. Imao je sve u limburškoj provinciji. Od sigurnosti do osjećaja pripadnosti.
Na centralnoj željezničkoj stanici čvršće pritišćem mobitel i novčanik. Upozorili su me na džeparoše koji tu operišu. Za ruksak me briga. Unutra je samo presvlak i četkica za zube. Preskočio sam doručak u žurbi, sad grabim sendvič na kiosku i uspinjem se velikim stepenicama prema izlazu. Napolju, na kartonskim otocima leže beskućnici. Beton oko njih crn i ulijepljen žvakama. Granica jasna. U stanicu ne mogu. Učahureni u grube deke promaljaju glavama. Ispod kapa curi zamršena i masna kosa. Kese sa odjećom jedina su imovina. Porodica zbijena u zavjetrinu debelog stuba broji dvoje male djece. Ispred drhti činija s kovanicama. Gledaju niz ulicu i zajedno čantaju neku čudnu molitvu ili pjesmu. Tužno i otegnuto. Božić se bliži, traži se šire srce. Kovanica nemam. Pružim sendvič dječijim rukama što vire ispod deke i spuštam se prema centru.
Zagužvano je turističkim grupama. Mase se nabijaju da probaju vafle, čokoladu, kupe suvenire. To me vraća u proteklu sezonu kod kuće. Jezgro Starog grada začepljeno poput nabrekle arterije, spremne da svakog trena prsne i zakrvavi kaldrmu. Potplaćeni radnici u suvenirnicama i licencirani vodiči što vuku kolone za mizeriju od satnice. Ja spadam u one nelicencirane. Znojan psujem sve i svakoga dok se probijam kroz prespore Azijate i mamurne Australce. Jednim okom pazim da ne izgubim goste, drugim motrim debelog inspektora na mostu što vreba vodiče bez dozvole. Ravno šest godina taj čovjek ne uspijeva da me zaključa svojom gvozdenom šakom i oleši me kaznom. Sada opet vidim isto, samo civilizovanije. Ovdje se zna red. U srcu sam Unije, majke svih kolonija.
Ubacujem se u grupicu Poljaka i stižem na Veliki trg. Bez bašta i stolova na mrazu, plac djeluje golo. Jato golubova kljuca odbačene pomfrite s vlažnog granita. Jedan Ciganin turpija Bella ciao na harmonici i uokolo skuplja pazar. Minijaturni majmun izbuljenih očiju sjedi mu na ramenu. Zgrade me šutljivo zavode. Spoj baroka i gotike okružuje staru pijacu poput noćne straže. Mnogo fasadnih detalja i zlatne patine, ekstenzija načičkanih tokom proteklih stoljeća. Zdanja prozorima motre jedna na drug kao da je trg ničija zemlja, distrikt za čiju pažnju se bore. Prilazim sredini trga i opalim panoramsku sliku. Na podu bljesne kovanica. Krenem je podići, ali me za rame povuče nečija ruka. Mladi par me moli da ih slikam. Dohvatim mobitel i okinem dva, tri puta. Djevojka nije zadovoljna. Moraš malo bolje, kaže i vrati se u frajerovo naručje. Natjeram se da zadovoljim norme Instagrama. Odradim par selfija i sačekam njihov užas. Osvrćem se nazad na kovanicu, ali harmonikaš ju je već kasirao.
Briselski zrak u plućima zamjenjuje onaj iz Hasselta. Taj limburški gradić savijao me u grudima. Brzo sam prerastao njegove granice. Da mogu, već sutra bih ga napustio. Teško će mi tamo biti provesti tri naredne godine. Izlaske sam već sveo na dvije kafane u kojima izgrlim pola gostiju i ogrebem se za turu kad nemam para. Ostalo je manje-više svakodnevnica. Sjedenje po parkovima uz pivo i knjigu dok djevojka ne dođe s posla. Kad sat na crkvi zaškripi, pokrene se vlažni i umrtvljeni zrak, nalegne na pleća i protisne osjećaj stagnacije. Izrudario sam svaki ćošak Hasselta ne bih li pronašao izlaz iz natmurene beskorisnosti. Ništa se iz tih rupa nije javljalo, niti sam ih imao čime nazad zatrpati. Vonjale su na napuštene ambicije. A sada Bruxelles struji dovoljno dinamično da bih mogao krenuti ispočetka.
Nastavljam vrludati centrom. Tražim jeftin restoran. Nameću se razne verzije azijske kuhinje, kebab, friteza. Naposljetku nalazim štand s pohovanom ribom i lignjama. Uzimam miks s pomfritom i oslanjam se na viseći stol. Posmatram protok ljudi u pješačkoj zoni. Čini se da nikuda ne žure u ovom popodnevu. Grad je u prvih sat vremena sličio na mjesto gdje se od urbanog i drugačijeg ne može skloniti. Sve rase i kulture defiliraju nekom svojom rutom. Crnci u tradicionalnim nošnjama živih boja s rasplamsanim uzorcima. Volio bih takvu jaknu, ali nemam dvjesto eura koliko ih cijene po okolnih radnjama. Troje njih prolazi s prenosivim zvučnikom bacajući brze rime. S lijeve strane grupa kronera purpurnih glava ispija vino s likom u odijelu i s aktovkom u ruci. Utegnut u Hugo Boss, smije se, grleći cugera kraj sebe. Vrte bocu u krug. Smijeh ne jenjava. Lik sa štanda maše mi da je klopa gotova. Majoneza ili tartar sos, pita. Oboje.
Jedan drug me je tipovao da obavezno odem u Delirium. Opisao ga je kao jazbinu s neprebrojivim izborom piva. Pitam par ljudi za smjer i nalazim uličicu. Problem je što je tu niz pabova i svi nose isto ime. Replike među kojima je nemoguće naći matični. Pripite grupice puše napolju i igraju flipera sa mnom, šaljući me od jednog do drugog paba. Prihvatam ulogu loptice dok ne nabasam na dva zaštitara koja potvrde da sam na pravom mjestu. Pretresu me i ulazim. Bučno je. Zagušljivo. Glave fenjera sa zidova izdišu zagasitu svjetlost. Skoro sve je od drveta ili u njegovoj nijansi. Stolovi od pivske buradi i dugački šank za kojim toče četiri bradata konobara. Osjećam se kao u potpalublju gusarskog broda. Ili podrumu ilegalne destilerije. Red na šanku je konfuzan, ne mogu ni prići. Pokušavam liku tri mjesta ispred uvaliti lovu, potkupiti ga s rundom da prije dobijem pivo. Hladno me odbija. Nogama upijem tup udarac. Prije nego što ustanovim situaciju, pored mene pridižu i iznose lika koji polusvjestan zapjenjenih usta skrnavi irsku himnu. Vojnikova pjesma. Njome me svakog jutra budio Liam s kojim sam rintao u hostelu prije tri godine. Na kraju te sezone i ja sam je pjevao, žaleći za dobričinom koja je odletjela nazad u Galway. Iznošenjem razbijenog Irca za susjednim stolom okončalo se takmičenje u eksiranju Delirum piva. Ima osam stepeni. Nakon četvrtog tripuješ roze slonove s etikete. Dečku je vjerovatno oteklo srce. Nastradao je u namjeri da se dokaže. Hej ti, dovikuje neko. Igraš?, pita me jedan dobro omamljen tip u dresu Anderlechta. Klati se pokazujući na praznu stolicu. Hoće da zauzmem Irčevo mjesto. Ne znam šta treba da dokažem? Da se kod nas u Bosni loče prije doručka i da time liječimo sve stručne dijagnoze? Odmahnem rukom i krenem prema izlazu obilježen zvižducima.
Prati me djevojka kojoj sam posudio upaljač. Dodajemo se pivom dok tražimo novu zabavu. Zove se Francisca. Ima dvadesetak godina. Kaže da je završila druga na portugalskom X Factoru. Snimila par singlova, zanemarila fakultet i pokušala proboj. Nije prošlo očekivano, govori tugaljivo. Otad je na putovanju s kojeg se još nije vratila. Svira gitaru po ulicama i pokojoj kafani. Noćiva u jednom skvotu. Zapela je u Bruxellesu i ne misli iz njega. Pokušat će do papira kroz udaju. Upoznala je starijeg tipa koji povremeno svrati u kafanu gdje tezgari. Obećao je oženiti. Priča me tjera da počnem misliti o sebi. Nisam još ni aplicirao za vizu i ne znam šta me čeka. Granice postaju neprobojnije i sve je kraće uže koje treba da dohvatim. Ispenjem se u izbavljenje. Francisca je slatka. Možda uspije. Najednom sam zabrinut za nju. Cipele su joj trošne, jakna tanka. Čini se da nema ni centa. Dolazimo pred čvorište kafana. Hoću da je pozovem na pivo, ali me preduhitri. Mogu li nakratko posuditi mobitel? Utipka broj i izgubi se negdje. Čekam čitavih deset minuta. Odbijam povjerovati da je jedna od onih što uvijek slože sažaljivu priču na koju iskamče sitniš ili izbunare nekoga. Jedan dječak izlazi s majkom iz kafea. U ruci drži helijski balon u obliku srca. Pomišljam da ga probušim cigarom u prolazu. Francisca se vrati. Nedostupan. Hvala svejedno, kaže i uvuče mi se u zagrljaj. Mislim da će mi zaspati u kaputu, na nogama. Spustim joj usne na tjeme. Kosa miriše na lavandu. Osvrnemo se istovremeno pri rastanku i otumaramo dalje.
Liste opasnih četvrti, koje sam po savjetima Flamanaca trebao zaobići, zaboravio sam pri izlasku iz voza. Nakon godina posjeta Sarajevu i tamošnjih izlazaka, ništa me nije moglo pomjeriti. Prošao sam sito i rešeto s ekipom s elektrotehnike. Bljeskali su noževi, letjele flaše i stolice po kafanskim obračunima. Strah je ostao u njima poput zaboravljene, sporedne stvari. Hodam oslobođen, sa svježinom u očima. Glavni bulevar je u fazi rekonstrukcije i pretvaranja u pješačku zonu. Prelazim improvizovani mostić i skrećem u sporednu uličicu. Svaka od briselskih ulica ima drugačiju dimenziju. Varira zračni pritisak, pore u koži zidova, način na koji se boje fasada sljubljuju i pulsiraju tom žilom. Prostor skoro da obećava da se iza svakog ćoška nešto neobično i uzbudljivo može desiti. Ne bih se iznenadio da naletim na neku poznatu njušku i upitam je za smjer, ili možda vidim reinkarnaciju Djanga Reinhardta kako svojom ubogom šakom swinga najluđe dionice na gitari. Vjerujem da noć donese konačne krajnosti duha. San postane besmislica. U ovakvoj bih ulici mogao živjeti. Ne marim za kišu što tiho ispire oluke. Bruxelles postaje sve bolji.
Provjeravam bateriju na mobitelu. Trebat će mi aplikacija da uđem na koncert. Nema živih karata i tapkaroša koji kruže pred klubovima. Sve je na mobitel i skener. Sjećam se dvojice namazanih Bugara kojima sam u Zagrebu prodao kartu viška za Depeche Mode. Dugo su me molili da im spustim traženo govoreći da im je to najdraži bend. Utopili su je za trostruku cijenu deset minuta prije koncerta. Klub kojem Mogwai nastupa u samom je centru, ali nekako sam ga uspio promašiti. Odatle je pedesetih svoju karijeru lansirao Jacques Brel. Do koncerta su još tri sata. Vrijeme u Bruxellesu protiče brže i mrak bi uskoro mogao izmijeniti konture grada.
Stižem do kanala i šetam uz ogradu. Rijekom klize dvije teretne brodice, odlaze prema Holandiji ili već gdje. Na drugoj obali titraju svjetla restorana po mahovinom zaposjelim kanalskim zidovima. Ljudi večeraju odijeljeni fasadom od polumraka i tišine ispražnjenog gradilišta. Bezbrižnost hrane i vina, smjenjive okrutnosti života. Kroz čiste prozore čak i s ove udaljenosti mogu im zaviriti u tanjir. Malo dalje nailazim na naizgled napuštenu fabriku. Velika željezna vrata su raskriljena. Jasno je da je pogon davno obustavljen. Kraj ulaza stoji nekoliko instalacija i umjetničkih radova. Još jedno industrijsko naslijeđe pretvoreno u muzej i izložbeni prostor. Rampe vode na gornji sprat pogona. Po veličini traka rekao bih da su se tu rađali automobili. Dižem pogled u ostakljeni dio krova gdje trne zadnja vibracija dana. Vrijeme je da pođem nazad. Čovjek u krombi kaputu oslonjen je na Citroënovu ajkulu kraj kanala. Puši zagledan u vodu. Vlažan vjetar kovrča mu dugu sijedu kosu. Držeći drhtaj na usnama, hripne kroz nos i zaplače.
Opet sam u centru. Tražim kakvu boemštinu od kafane. Treba mi koje pivo prije koncerta. U daljini vidim kako grupa u Mogwai duksericama iskače s tramvaja na kružnom toku. Klub je sigurno u blizini. Uspinjem se strmom ulicom i nabasam na bar s prepariranom lisicom u izlogu. Kraj nje se smije portret Alberta Drugog. Dovoljno je bizarno da odmah uđem. Propuštam plećatog crnca napolje i prolazim kroz zavjesu od šarenih perli. Slabašne lampe stvaraju intiman, vampirski ton. Sa starog džuboksa tiho se rastače Édith Piaf. Na zidove se više ništa ne može nakačiti. Ploče, knjige, slike, fotografije. Jedno preko drugog u slojevima. Sisata konobarica u korzetu polira čaše. Pozdravlja me migom i rukom pokazuje prema mračnom separeu. Namignem nazad i siđem niz par stepenica u baršunom obloženu prostoriju. Nekoliko ekipa i mladih parova cuga pod svijećama. Duboko posvećeni razgovoru, ne primjećuju me. Valjaju čaše po stolovima i gledaju se preko vaza izbodenih ružama. Nema slobodnog mjesta. Prolazim dublje u utrobu kafane. Plafon je nizak. Saginjem se da se ne skalpiram o cijevi truba zavarenih za plafon. U drugoj sobi je garnitura trošnih kauča, naslonjena na mural s prikazom kabarea ili burleske. Dvije djevojke strastveno se ljube na fotelji. Plavuša polako skida bluzu crvenokosoj i otkopčava joj grudnjak. Ne želim ih remetiti, pogrbljeno se vraćam u separe.
Momak koji je maločas sjedio s prijateljima sada je sam za stolom.
– Mogu li se pridružiti? U sobi do se odvija kauč kasting.
Potvrdio je i dodao da su njegovi otišli dignuti lovu jer ovdje primaju samo keš.
– Sranje! I ja imam samo karticu.
– Evo! Damian je ostavio puno pivo. Vratit će se svakog časa da plate, pa idemo na koncert – gurnuo je pred mene čašu Kwaka.
– Mogwai?
– Ideš i ti?
– Zato sam ovdje – dohvatim izduženu čašu.
Nazdravimo kucanjem. Drhtavo prinosi bocu ustima i zapljusne se pivom. Ne razmjenjujemo imena. Gledam mu blijedo lice pod varljivim svjetlom svijeće. Mršav je. Izgleda isušen od gladi, neke traume. Obrazi, kao da je iz njega nešto otrgnuto.
– Odakle si? – upitam da ne primijeti da mu bestidno zagledam u dušu.
– Pariz. Ti?
Kažem mu da sam iz grada na jugu Bosne. Ne da mi se više detaljisati oko geografije.
– Znam vašu reprezentaciju. Igrali smo par puta.
– Tri, četiri puta sigurno. Svi nas znaju preko fudbala. Ili rata.
– Rat je bio prije mog vremena. Nešto smo učili u školi. Sad je tamo sve u redu?
– Mirno je, bolje je reći.
– U Francuskoj nije nikad mirno. Pa ni ovdje. Vojska je i dalje na ulici.
– I ljudi su na ulici.
– Trebaju biti. To je život! – zaškripi glasnicama i zakašlje se.
– Strah je monarhija, ali se da svrgnuti.
– Sviđa mi se to. Zapamtit ću.
– Klub je blizu?
– Kilometar niz ulicu. Masu ne možeš promašiti. Kad se vrati moja banda, možeš s nama.
– Moram dignuti love i pojesti nešto. Ne bih da vas zadržavam.
Ponovi opet isti drhtavi potez i iskapi pivo iz boce. Dva momka proviruju u separe i pitaju ga nešto na francuskom. Brzo im odgovori i odobravajući mikne prema njima.
– Lova je stigla. Slobodan sam – nasmije se tankom pukotinom od usana.
– Vidimo se na slobodi.
Pružim mu ruku i blago stisnem šaku u strahu da ga ne povrijedim. On se sagne ispod stola i dohvati nešto metalno. Izvini, moja štaka. Ustanem i dam mu prostora da se izvuče iz klupe. Uspravi se zatežući vilice i uz pomoć prijatelja popne se uz stepenice. Vuče desnu nogu i hramljući izlazi iz kafane.
Stojim na balkonu kluba. Prostor se puni. Interijer mi je odnekud poznat. Crvene grede, disko kugla, mali parter. Sjetim se. Stan je bio krcat. Gledali smo utakmicu kod mene, tačnije lokali pivo i zurili u bijeli ekran. Repka je remizirala s Ircima u najgušćoj magli što se mogla spustiti na stadion. Nešto mrtvačko naziralo se u toj gluhoći koja je progutala žamor i pjesmu s tribina. Pahulje snijega pojačale su osjećaj da će neko umrijeti u bešumnoj novembarskoj noći. Provrtio sam kanale nakon utakmice i ugledao vijesti o Bataclanu. Ispustio limenku iz ruke i uspio nazvati prijatelja. Voljeli smo Eagles of Death Metal. Planirali ići na koncert. Ostao je nijem i ubrzo poklopio. Narednog jutra pogledao sam slike iz dvorane i odlučio da nikuda ne izlazim taj dan. Preležao sam ga u sobi lišen apetita. Sada vidim obrise Bataclana. Uznemiren sam i želim izaći. Strah je opipljiv, gužva kožu. Ono malo snage što mi je ostalo, sabilo se u nogama. Djevojka do mene primjećuje moj tremor. Dodaje mi bocu vode. Sapirem knedlu iz grla, grudi, stomaka. Pita me jesam li dobro. Udahnem duboko i kimnem. Svjetla se gase. Škoti izlaze na stejdž. Počinje Friend Of The Night. Na parteru, štaka vitla kroz zrak.
Srđan Gavrilović, “Nemoj ići u Anderlecht”, VBZ, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: VBZ
