U Belgiji sam skoro mjesec dana i polako shvatam da nema boljeg piva. Znao sam to i prije, ali sad se u to mogu zakleti. Svakog jutra sjednem na biciklo i otpedalam do Biertpunt paba u Hasseltu. Usluži me vlasnik Thomas. Gotivi me od prvog dana kad sam ušao i raspalio po pivskoj karti. Kad je vidio šta sam sve nalio kroz par sati, nasukao je pogled na biciklo vani. Možda je bolje da zovnemo taksi, šta misliš?, namignuo je. Tako je i bilo najpametnije. Danas doduše znam granicu i koju pivu da proberem za blagu omamu do dva, tri popodne. Poslije svake runde Thomas mi gurne pliticu s kockama sira ili činiju kakvih grickalica da podmažem stomak. U pabu rade još i njegova supruga Lotte i sin Lars. Larsa ne viđam često jer studira. Upadne samo kao ispomoć u šanku vikendom, kada zagužva. Smiješan mi je taj dečko, riđokos i blago smotan. Ne snalazi se najbolje na točioniku, ali je srdačan pa mi nije mrsko čekati. Par puta sam iskoristio svoje šankersko iskustvo i pomogao mu oko zapjenjenih pipa kad ga je uhvatila panika. Mladi Flamanci vole da piju i izlaze do kasno. Iako je Hasselt miran gradić, sa jedva šezdesetak hiljada stanovnika, neki barovi rade i do jutra. Thomas obično rastjera mušterije oko ponoći, obori svjetla što bacaju na šank i glasno pljesne rukama koje liče na medvjeđe šape. Onima što nisu stigli iskapiti, piće prespe u plastične čaše i očinski ih ispraća, tapše po leđima govoreći nešto na holandskom. Kasnije će mi objasniti da ih savjetuje da ne voze pijani. Policija ovdje ne prašta, a ni željeznički prijelaz gdje su pretprošle godine tri mladića autom probila rampu i poginula u naletu voza. U znak sjećanja njihova imena ugravirana su na tabli kraj pruge.
Thomas je krupan čovjek ogromnog stomaka koji zajedno s pantalonama pridržavaju tregeri. Vlasnik je paba skoro deceniju. Otkupio ga je od bivšeg vlasnika koji je bio pred provalijom bankrota i preuredio ga u čudnom historijskom stilu. Tu su slike sa bojišta, iz bitke za Waterloo 1815. i belgijske revolucije 1830. godine, te grbovi manje poznatih lokalnih klubova iz amaterskih liga. Fudbal i ne prati baš toliko, ali sjeća se rapsodije kad smo Belgiji u Brusselsu uvalili četiri komada i pokazali im od šake do lakta u njihovom dvorištu. Njegova je strast bila jahanje konja. Odrastao je na farmi u Diepenbeeku, mjestu udaljenom od Hasselta samo par kilometara. Police u pabu pozlaćuju pehari i medalje koje je osvajao po prvenstvima kao mladić sve do trenutka kad ga je konj zbacio iz sedla i pad mu trajno sjebao koljeno. Odatle dolazi sve ovo, govori i pokazuje na stomak. Koljeno je najkompleksniji zglob. Kad ga operišeš nema ti par mjeseci iz kreveta a kile samo idu gore. Ne može slon jahati konja, nasmijao se.
Klijentela u pabu varira zavisno od doba dana. Jutarnju štampu uz kafu listaju vitalni i ušminkani penzioneri koji su stigli biciklima s električnim pogonom ili skupocjenim, ulaštenim oldtajmerima. Oko podneva se iskupljaju studenti, vade laptope, knjige, uče i pišu seminarske radove uz pivo. Nema puno besposličara poput mene, niti kakvih ustaljenih kronera. Radnim danom obično dođem tačno u deset i ostanem najkasnije do četiri, s tim da znam izletjeti po duhan ili kad ogladnim na kebab kod braće Turaka. Kad posao u pabu se primiri pričam s Thomasom, tačnije on vodi monolog pošto je dominantan sugovornik. Iznenadio me kad je rekao da je ljetovao u Jugoslaviji, nekad pred rat, osamdeset i osme ili devete, u Drveniku. Sve ono što nam se dešavalo nakon toga pratio je u vijestima kao i drugi Evropljani izvan te neshvatljive šizofrene tragedije. Pogađao ga je taj besmisao, pokolj, nemogućnost da se spriječi i interveniše. Nije to bio prvi put da čujem izljeve takvih, često pseudo i lažnih, empatija, ponekad i uvreda ljudi kojima je glavni problem što ove godine ne mogu priuštiti da odu na Bahame, pa će se morati zadovoljiti ljetovanjem na Sejšelima. Jednog sam američkog seronju prije par godina na dvosatnoj turi po gradu raspalio preko nosa kad je rekao da su žrtve rata u Bosni i Hercegovini ništa naspram onih iz 9/11-a. Krelac nije imao ni dvadeset godina. Driblao mi je strpljene prvo pričom kako smo jedva čekali da povadimo puške iz ormara i poubijamo se, te da smo danas glavni poligon za izvoz terorista, a nine eleven je bio teroristički čin. Hostel koji me unajmio za vodiča zaradio je tada lošu recenziju i komentar, ali ko ga jebe, nisam se pokajao. Thomas je dodao da se lično stidi Srebrenice. Ma daj čovječe, to su bili Holanđani, viknuo sam i par gostiju se štrecnulo. Djed mi je bio Holanđanin. Jedino po čemu se razlikujem su zastava i neke sitnice u jeziku, rekao je diskretno i natočio mi Leffe. Govore da Flamancima nikad ne znaš; niti smrde, niti mirišu. Thomas je doduše uvijek svježe obrijan i umiven brionom, pa mogu reći da miriše. Valjalo bi još da me može zaposliti u pabu, ali bez boravišne vize i radne dozvole ne želi da riskira; njemu po džepu, meni deportacija, tako ovdje idu stvari.
Razlog mog dolaska u Hasselt je posjeta djevojci na doktoratu koja finansira sve moje popijene pive, smotane i ispušene cigare. Također sam i u izvidnici. Ako bude sreće i zalaganja, od naredne godine bih trebao da ovdje živim i studiram. Šansa se otvorila nenadano, treba je iskoristiti. Najteže ću se priviknuti da se opet budim i ustajem ranije, idem na predavanja. Toliko sam jutara prosuo na mamurluke otkako sam se ispisao sa treće godine fakulteta humanističkih nauka da sam zaista osjećao stid. Znalo se desiti da nisam uspijevao sastaviti ni sedam dana trijezan. Tumarao sam po gradskim i prigradskim kafanama, odlazio na koncerte i pârtije. Često sam se budio i po tuđim stanovima, gledao nepoznata usnula tijela oko sebe pitajući se jesam li već pogubio kompas u životu. Šta ću sutra kad zagrlim tridesetu bez struke i posla? Nisam lijen, zaradim svoj dinar tu i tamo, ali ne uspije se ni ugrijati u džepu. Živio sam za trenutak i sav novac ulagao u izlete i putovanja. Najvažnije mi je bilo biti na drumu. Javljao bih se iz svakakvih zabiti kad bih se sjetio da imam kuću i nekoga ko brine i čeka. Jedina imovina s kojom sam se vraćao bio je svlak iskustva iz kojeg bih pisao, ali to naravno niko nije plaćao. Ovako ću morati sve ispočetka ako me prihvate kao studenta u dvadeset i sedmoj, i ako ja sebe prihvatim takvog.
Kad me sustigne piva i Tomas malo umori silinom svoje dikcije, volim otići do katedrale Sv. Kventina. Sjednem na klupu, trijeznim se u grobljanskoj, mističnoj tišini i posmatram ljude dok ispod glasa izgovaraju molitve i pale svijeće pod vitražima svetaca. Crkve i katedrale savršeno su mjesto za osamu i mir nasuprot pometnje i buke vanjskog svijeta, pa iako sam pripit ne osjećam se kao oskrvnitelj, niti me ko prokazuje kao takvog. Jučer smo u katedrali bili samo ja i jedna starija gospođa, u prvom redu. Okrenula se u par navrata prema meni, osjetivši moj zadah ili prisustvo, i zadržala pogled. Onda je ustala i krenula tihim koracima ka mojoj klupi. Prišla je i počela mi prstima prelazili preko lica, govoriti nešto na holandskom, a zatim i jecati. Izvadila je iz torbice sliku mladića, dečka koji je donekle i ličio na mene, i prstom prelazila putanju od fotografije do mog obraza. Da li joj je to bio sin, unuk ili neko treći, ne znam. Bio je pokojni, samo sam to zaključio. Povukla me za rukav košulje, pridigla s klupe koštunjavim stiskom i odvela do stepenastog stolića gdje su tinjale svijeće. Kleknuli smo zajedno i pomolili se, barem ona jeste. Cijelo vrijeme, dok su joj usne plele riječi, žmirkala je lijevim okom, provjeravala jesam li još tu. Na kraju me zagrlila i nestala iza jednog od stupova.
Smanjio sam cugu uvečer, barem za sada. Muče me ružni snovi koji ne prestaju otkako sam čuo onu priču sa vozom. Sanjam da stojim na pruzi i ne mogu se pomaknuti. Tu su još neki ljudi, izgledaju kao da su mi drugovi, ali lica su im izobličena. Pokušavam se otrgnuti iz šina koje podrhtavaju. Noge su mi ukopane u šljunak. Svi smo zaključani snažnim zagrljajem goleme, demonske žene. Konji na obližnjoj farmi uznemireni su, ritaju kopitima o ograde i čuje se njihovo divlje, zapjenjeno rzanje. Kad me svjetla voza zasljepe, budim se mokar i bez daha, gutam prvi zrak iz sasušenih usta i pijem vodu. Od straha više i ne spavam, presjedim do jutra uz knjigu. Za sunčanih jesenjih nedjelja znao sam visiti kraj jezera, posmatrati vozove i vagone pune uglja kako za sobom odvlače posljednje bičeve sunca i zamiču za Planinicom na brdskoj pruzi. Bilo je nečega sjetnog u tim popodnevima, osjećaja da će zima ubrzo prevaliti preko obronaka i dolinu išibati vjetrovi.
Možda mi samo sve to nedostaje. Od kuće često pišu. Dvoje starih prijatelja iz dijaspore koji se svakog ljeta ukažu na barem tri, četiri sedmice, liznu nektar sezone i pale nazad u mraz Nordije, sada su već na jugu. Šalju slike sa riječne obale gdje sam proteklih godina gušterao po čitave dane, a oni uspijevali da uz pivo i džoint nakratko zamagle svoj život na sjeveru, sabijen u stančić od dvadesetak kvadrata i budžet socijale. Mjesec dana koliko sam već tu najduže je moje izbivanje od doma i kad mi nostalgija ukliza pod noge, počnem da se osamljujem. Odem u japanski vrt, repliku iz drevnog Kyota. Vrijeme je godišnjih odmora i nerijetko je tu, kao i u crkvi, pusto. Javlja se samo klokot vode kako se sporo slijeva niz kamene kaskade i ulijeva u jezero puno lopoča i debelih koi šarana, koje hranim komadima bageta. Sve ribe su narandžaste osim jedne albino bijele. Volim misliti da je to samo moja riba i čak sam joj dao ime; Mikado, po čokoladi sa rižom. U zelenilu javora, bambusa i potkresanih žbunova popušta me strah koji me oduvijek prati, da ću kod kuće nešto propustiti. Shvatim da se ustvari dole odavno ništa nije mijenjalo. Uvijek se izlazilo u iste kafane, sretale se iste njuške, slušali isti cover bendovi. Prekopavale sto puta ispričane anegdote. S druge strane, ljudi su masovno odlazili iz grada uz: Idi, sine, dok si mlad. Barem desetak poznanika sjelo je u avion za Dublin u nadi da će naći zdraviji sistem i okolinu. Jedan mi je rekao: Vjeruj, ovo malo duše možeš imati bilo gdje. Nisam se složio, ali nisam ni odgovorio. Poželio sam mu samo sreću, da se gore što prije snađe i da me se sjeti; ponese kakav dobar whiskey kad bude dolazio.
Danas sam bio na zelenoj pop-up pijaci koja zaživi na gradskom platou utorkom i četvrtkom. Kupio sam povrće, teglu maslina punjenih sirom i nekoliko purećih burgera. Šetao sam ka stanu i prolazio kraj katedrale kad je neko provukao ruku ispod moje. Bila je to ona ista starica. Pomislio sam da ću se opet morati pomoliti s njom, mada mi se nije išlo u crkvu, bio sam trijezan i žurio sam kući dočekati djevojku s ručkom. Produžili smo ipak dalje, prema jednoj od dugačkih i uskih uličica sa granitnom kaldrmom, uklinjenih među stare flamanske kuće. Nisam pokušavao otrgnuti ruku, a ni vikati da me kidnapovala jedna sićušna baba. Bilo me strah da ne počne vrištati i plakati. Centar je prilično prometan u vrijeme pauze za ručak. Prihvatio sam igru i sinhronizirao korak s njenim. Izgledali smo kao baka i unuk koji se vraćaju s pijace. Nije govorila, samo je povremeno uranjala sljepoočnice u moje mesnate nadlaktice. Stigli smo najzad pred vrata izborane kuće. Htio sam se konačno rastati, ali me plačnom grimasom uvukla za sobom unutra. Ušao sam s nelagodom u stomaku. Poznavao sam par probisvijeta koji su išli u Francusku živjeti s bogatim i uspaljenim babama koje su upoznavali preko Interneta. Služili bi ćurana pola godine, godinu dok im se ne bi ogadilo. Bježali bi nazad s njihovim novcem i živjeli solidno do sljedeće babe. Oteo sam se od takvih misli kad sam zakoračio u dnevni boravak. Žalost je vladala slabo osvjetljenom prostorijom nakićenom raspelima, bogorodicama i uokvirenim slikama onog mladića. Zrak je bio blago ustajao, nije se provjetravalo barem neko vrijeme. Posjela me za terpezarijski stol i rukom pokazala da čekam. Krenula je užurbano pripremati povrće, mastiti uljem tavu. Usporila je tek kad se uvjerila da nigdje neću pobjeći. Miris lučine i mesa iz tave utoplio je sobu koja je sigurno nekada imala svoj puls i bila naviknuta na korištenje. U njoj je sada sve, i od samog pogleda škripalo, prašnjavo i crvotočno. Servirala mi je ispržen, sitno sjeckan poriluk sa kobasicom i kuhanim jajetom sa strane. Iz frižidera je izvukla limenku Stelle. Dakle tako, tiho sam izustio i krenuo uzeti viljušku, ali mi je hitro zgrabila dlan da se prvo pomolimo. Jeo sam i zalijevao pivom, gledala me nijemo, ispraćala svaki moj zalogaj i križala još kiselkastog hljeba. Nikada nisam sporije žvakao. Kad je tanjir ostao prazan, prešli smo na kauč i gledali TV, neku belgijsku verziju Kola sreće. Nisam mogao otići. Sačekao sam dok se nije ugasila, zaspala sjedeći. Pokupio sam kese, napustio svetište i njegovu sveticu.
Navečer sam otišao kod Thomasa. Pab mi je postao drugi dom. Pivsku kartu odavno ne gledam, smjenjuju se samo Vedett i Hoegaarden. Saznao sam da kvalitet piva Belgijanci duguju tome što im je voda prije par vjekova bila toliko zagađena da su pravili i pili samo pivo, oko četiristo litara godišnje po glavi. Danas imaju preko hiljadu i petsto originalnih vrsta. Krcati frižideri u pabu svijetle kao neonski totemi, čuvaju svježinu starih i novih receptura. Thomas ne pije alkohol. U novogodišnjoj noći provozao ga je visok tlak i bol u prsima. Završio je u bolnici, prepao se, povukao kočnicu. Sad je na terapiji, dvije tablete dnevno. Ispričao sam mu za gospođu iz katedrale, ali ne i za ručak. Ah, stara Clémence. Otkako je izgubila unuka ne izlazi iz crkve. Vidi njegovo lice u svakom mlađem čovjeku kojeg tamo sretne. On je bio u onom autu, sjećaš se?, rekao je. Osjetio sam izljev neobjašnjive žalosti za tim momkom od spoznaje da je iz kafane tu večer izašao dobro raspoložen, uvjeren da će živjeti i narednog jutra. U sekundi su bljesnuli svi trenuci kad sam bio na rubu, mnogi povratci sa aftera u osvit zore gdje sam izlazio čitav iz auta smrti koje je samo puka sreća dijelila od crnila jutarnjih vijesti. Zamolio sam Thomasa da pusti Someday od The Strokesa, himnu moje mladosti i skoro je pjevajući otplakao. Nakon toga mi se bjesomučno pilo. Naredna tri dana svakako ništa neće raditi, slavi se Dan uznesenja Velike Gospe, a ovo će biti noć mog velikog raznesenja. Lageri su mi postali preblagi, prešao sam na Lucifer, tamnu mrcinu sa 8,9 posto alkohola i krenuo ga spuštati u kotao duše. Poslije četiri komada bio sam zaposjednut. Zadnju sam bocu eksirao i tresnuo od pod. Bio mi je to prvi ispad u kafani. Thomasu se nije nimalo svidio. Pokupio je sve ispred mene i pokazao gestom preko glave da mi je dosta za večeras i da me više neće služiti. Bacio sam dvadesetak eura pred njega, pozdravio se kao da se posljednji put vidimo i zajahao biciklo. Odlučio sam da odem do pruge u Diepenbeeku i odam poštu momku sa table. Thomas je namirisao moj naopaki naum, ipak je više bio slon nego čovjek kako je i sam rekao, i izletio tromim trkom kroz vrata. Pokušao je svojom zdepastom rukom dohvatiti gepek bicikla, ali spotaknuo se i pao, ostao ispružen na granitu.
Ševeljao sam biciklističkom stazom, prolazio kroz mračne, neosvjetljene podvožnjake i zašao u šumicu gdje su iza žičanih ograda preko dana obično pasle krave i konji. Zarosila je sitna kiša ili se to izmaglica rastapala u čestice vlage. Izbio sam u naselje sa kućama od modre opeke koje je već odavno spavalo. Ubrzo više nisam bio sposoban okretati pedale. Sišao sam s bicikla i gurao ga kraj sebe uz blagu uzbrdicu. Toliko sam bio pijan, da nijedan pas što je besmisleno stražario po dvorištima, nije zalajao. Stigao sam pred tablu i naslonio čelo na prohladno, aluminijsko postolje. Čulo se zvono sa rampe. Voz je zviždao iz daljine.
