Odmakao sam od mjesta pokolja i sada žurno gazim prema šumi. Okolo gore poljane i kamenje je suncem pritisnuto. Cipele su se skoro raspale, tabane probada suha trava. Ubrao sam nezrelu jabuku i zagrizao je ukočenom vilicom. Gorčina mi zapljuskuje usta, ali žvačem i dalje. Jedan jastreb me prati čitavim putem, leti nisko i gotovo da mu mogu prebrojati pjege na stomaku. Možda osjeća moju slabost i samo čeka da konačno klonem na travu i počastim ga otvorenom ranom na desnoj mišici. Jedino još na njoj ima mesa. Sedmice oskudijevanja hranom učinile su svoje, ali to više nije važno.
Tamo u polju koje sada sve slabije vidim leže moja dva brata. Tijela su im okrenuta prema nebu za razliku od ostalih. Njihove bijele majice iako zakrvavljene, blješte pod popodnevnim svjetlom. Strijeljani su sprijeda. Jedini nisu bježali. Bez krika i grimase dodirnuli su tlo u zajedničkom padu i skoro dohvatili jedan drugom ruke. Ostali su pohvatani rafalima. Oni napola mrtvi puzali su i preklinjali za milost navlačeći oblak nad livadu punu junskog cvijeća. Osvrnut ću se još samo jednom prema tamo. Oni će tada već izgledati kao kamenje zaraslo u zemlju. Barem dok ih ne poslažu na kamion i odvezu prema jarugi.
Šuma je prohodna i dobro je poznajem. Krošnje prosijavaju zrake i uobičajeni zvuci pulsiraju u ušima. Žudim za bunarom ne bih li se rashladio njegovim dahom i okvasio produbljene bore oko očiju. Do njega ima sat hoda. Ne znam drži li vojska te položaje i da li je otrovan. Smješten je na kraju šume u modrom hladu hrasta. Tu sam toliko puta sjedio s njima dvojicom. Odmarali bi ruke od pilanja bivajući ispunjeni svježinom ledene vode koja je vraćala damar u naša isušena tijela. Istovremeno bi nam se izbistrio pogled i razbudili bi se iz polusna. Uprtili bi snopove na leđa i spustili se niz padinu do sela. Činilo se da vučemo tu svježinu za sobom i ostavljamo je među stablima. Sada žedan pratim njen trag.
U ovom satu shvatam da rana obilnije pušta krv. Želim da je tako. Ovo je samo glupa, kukavička rana. Ogrebotina naspram njihovih rupa u grudima i glavi. Najbolje je da se zagnoji, zaraste u gangrenu i sepsom proguta krvotok. Svijet koji nas razdvaja čini se sve tanji dok koračam kroz predio gdje se grane toliko ukrštavaju da svjetlost dana gasne. Listovi govore hladnim jezikom, insekti su gusto sabijeni u rojeve. Par mušica mi već pliva u oku, krv ližu komarci. Možda sam u onoj jabuci zagrizao i pojeo crva, možda mi je on posljedni obrok života. Snagom koju nemam, koja je nestala kad su izvedeni iz kuće i postrojeni uz ostalih osmero, probijam se kroz skoro potpuni mrak.
Pokušavam prizvati imena svoje braće. Bili su mlađi od mene i voljeli su ptice. Umjeli su prepoznati mnogo vrsta i oponašati njihovo glasanje. Mamili su ih u zamke, divili im se i puštali ih na slobodu. Od svake bi uzimali po jedno pero i lijepili ga na strop sobička koji smo dijelili. Spavali smo kao zaštićeni krilom goleme prehistorijske ptice u čije je gnijezdo jutros provaljeno. Sve ove skrivene ptice što šume, pjevaju i klepeću krilima u ovoj tmuši, njihov su glas. Podignem jedan list, stisnem ga usnama i zviznem kroz tu navalu zvukova, a oni se pojačaju i silovitije ustreme da me izvedu kroz mračni pasaž.
Dugo traje ovaj mrak. U njemu stižem preispitati svoj život. Jesam li ga proživio u potpunosti, iznutra, u selu čijih će trinaest kuća još večeras plamenom zamastiti zvijezde. Ovaj nevidljivi konopac za koji se pridržavam sve je labaviji. Prijeti da se rasloji u milion niti i ispari u nažuljanim rukama, a šuma još raste, prekriva sve oko mene i produbljuje ovu samotnu katastrofu. Grane su sve niže i nazubljenije, dodiruju me poput nečijih mrtvih ruka. Od te slike potisnem negdje duboko u sebi nagon da povratim, pa zastanem i spustim se na koljena. Klečim malo stisnutih očiju, onda shvatim da sam u položaju onoga što čeka pogubljenje. Brzo se uspravim i dohvatim jedno stablo, iskrzano dugačkim linijama, vjerovatno kandžama divlje životinje što ih je oštrila o koru ili se tuda penjala noseći plijen pod nebo moćima božanstva koje vlada ovim mrakom.
Našao sam se na poptuno ogoljenom dijelu šume i ostao sam na suncu. Napušten od zvukova, u bunilu i novoj amneziji. Lice mi je uljepljeno letećim mravima i osjećam da ranu nastanjuju larve. Pogledam u daljinu, prema visokim stablima i vidim čudno svjetlo, skoro pa sveto, kako svjetluca ispod ogromne krošnje. Pružim korak jer je vrućina već skorila znoj i slijepila ga s odjećom. Trava je na ovom mjestu toliko suha da hrska i bode poput slomljenog stakla. Vrludam oslabljen na toj goleti i prstom mičem bijelu skramu oko usta. Uslijed manjka vode usne su ispucale i zašile se u rubovima. Osjećam se prozirno, raznesen sunčevim valom što je povaljao svu vegetaciju i izbrisao moju sjenku. Trebao sam tamo umrijeti. Ovo je odložena smrt, sela su opkoljena. Nadam se da ću se s njom sresti na ovom sporednom putu, u obliku vuka ili medvjeda, da me uspavaju jednim zamahom šape ili čeljusti. Spase me pušaka i dugačkih noževa što još zvone u onom polju.
U novim sjenama i hladu vidim nešto otrovnih gljiva. Uberem ih i strpam u džep. Pojest ću ih u slučaju da me namirišu ili ako osjetim kako se obruč smanjuje. Mnogo je zasjeda i od predaje nema ništa. Ne znam da li me traže i jesu li nas uopšte brojali. Bili su dobrano pijani. Čudim se kako su ih uspjeli pogoditi u trku. Uostalom, bio ih je jednak broj. Poznavao sam još samo jednog mladića iz te grupe. Prvi je potrčao i skoro stigao do skliske strmine. Čitavo sam ga vrijeme gurao molitvom prema toj granici spasenja. Posljednji metak iz šaržera ga je zaustavio da se odapne u skok i možda još poživi. Poslije su psovali jedni druge jer su ostali bez ijednog živog roba koji će poslagati tijela na kamion mjesto njih.
Zeleno ljeskanje koje je titralo u očima, staklena je boca. Položio sam je tu s braćom nekada prošle jeseni. Pronašli smo je kraj bunara i uglavili u jedno udubljenje u kamenu nalik malom prijestolju koje kao da je bilo tu i mnogo prije nego što je šuma nikla. Služila nam je kao smjernica za vrijeme gustih magli nošenih vjetrom. Sve je bilo nečujno, progutano bjelinom u te zimske dane. Boca bi zviždala i navodila nas kroz vlažno ćebe magle. U spirali unutar nje sada leži zmijski skelet potopljen u zamućenu kišnicu. Loš znak ili samo jedna nesretna zmija. Osjećam kako ova obrasla gora sve više diše avetinjskim dahom. Način na koji moje propale noge koračaju prema njenoj utrobi, zlosutan je. Svakim gazom u meni raste uvjerenje da je bunar samo plod šoka i potresenosti, nešto na šta sam se u ovoj tragediji oslonio da sasvim ne klonem i predam tijelo crvima.
Vjerujem da je zemlja u jarugi već popila mladu krv i otekla je ka srebrenim tokovima podzemlja. Ljudi su po pričama, stalno i oduvijek dolazili u ovu zemlju bogatu rudama. Niko ne zna koliko je te plemenitosti ispljunuto i iskovano tokom vijekova. Još se ponegdje u okolici mogu uočiti nepravilno zatrpane rupe za koje govore da su tu nekada bila rudarska okna. Dugo su tu bili zatvoreni samo duhovi starih rudara što su poginuli u odronima. Njihovi pijuci nastavili su varničiti u potmulom horu i plašiti one što su tuda noću prolazili. Sada se te rupe otkopavaju, a u njima tonu čitave generacije. Kad tlo jednom proguta kosti ono ih povuče mnogo dublje od prvog počivališta. To me plaši iako me sada nema više ko tražiti. Moj će i njihov grob ako nas ikada pronađu biti neugledna, možda neobilježena humka s nišanom ili križem, prorasla korovom i jednim vijencem što se tu davno osušio.
Sunce i dalje koso siječe zeleni pokrov lišća. Žile u drveću su uznemirene od dnevne jare i cijede nektar koji svako malo kapne po meni. Liznem ga. Nekad je gorak, nekad sasvim sladak. Utješna količina šećera me natjera da otvorim usta i isplazim jezik. Negdje je sirup već uveliko provalio pretijesne godove i stvorio blatnjave bare pod panjevima u kojima se sudeći po otiscima tijela valjaju divlje svinje. U neka od tih drveća bi mogao uglaviti česmu, imati sopstveni izvor tog sirupa. Ostao bi zauvijek zahvalan i naklonjen njihovim sjenama vjenčanim suncem. Možda sam i sâm nekada bio stablo što je poživjelo dovoljno dugo da dosegne punu zrelost i postane dio jedinstvenog plemena što se sada potaknuto vjetrom njiše u ritualnom plesu i kiši još nektara.
Na prevoju mi se učini da ugledam par maskirnih uniformi okrenutih leđima kako sjede i jedu. I jesu! Kidaju komade hljeba, stružu kašikom konzverve. Dodaju se čuturicom i sapiru zalogaje. Puške im se odmaraju kraj noga. Dijeli nas nepunih dvadesetak metara. Sakrijem se bolje iza širokog stabla i ukrotim dah. Sa ramena jednog od njih bljesne obilježje od kojeg stisnem šaku, a iz rane procuri mlaz sukrvice. Iz džepa izvade i zapale po cigaru. Razgovaraju opušteno u oblačku dima. Jedan mnogo stariji od drugog, gotovo da mu može biti otac, očisti nož o travu i baci konzervu iza sebe. Ona se dokotrlja dovoljno blizu da mi od mirisa njene olupine zareži stomak, pa ga čvršće pribijem o ogrubjelu koru drveta da uzemljim glad. Na trenutak osjetim kako je taj krik bio dovoljno glasan, da su me čuli i sad sumnjom probijaju drvo iza kojeg skriven ne dišem. Čujem okretanje njihovih vratnih pršljenova, a s tim pucketanjem se zarotira želudac. Njihovi su pogledi rasli, svlačili sloj po sloj te kore do najtanje linije i ugrožavali da me svuku sasvim golog i nasmiju se mojoj prilici sve dok se u svojoj sitosti nisu umorili i odustali.
Krenuo sam bježati. Hiljadu misli promiče kroz svijest. Jesu li me ipak primjetili? Drže li me na nišanu? Mrmljam neku molitvu upućenu ko zna kakvim duhovima i svjetovima. Disanje se ubrzalo i iskašljavam mušice, polen, košpice jabuke zaglavljene u kvarnom kutnjaku, trgam nevidljive paukove mreže. Zrak je zavijen u tešku smolu. Pluća se lijepe i osjećam da se balzamiram, pretvaram u jantar što će živjeti samo od vlastite svjetlosti. Sjetim se mog dobrog učitelja kad je na času iz džepne maramice izvukao ćilibar sa vilinim konjicem unutra, ili je to bio škorpion. Rekao je da je to starije od svega što znamo i vidimo oko nas, te da ima čudnovate moći. Prišao je prozoru, ukosio ga i jedna zraka probila je dragi kamen. Učionica se zatalasala, a mi smo zaplivali u zlatnom jezeru.
Slabio sam i posrtao ostavljajući za sobom džonove, onda i cipele. S gađenjem prema samom sebi, zastao sam poput psa što se spremao da odbrani davno izgubljeni dom. Sve da sam htio nisam mogao razvezati čvor u grlu. Šta da se i zaderem? Pomislili bi u tom cviležu da je nešto izdahnulo ili da im se iz praznine kotrlja sopstveni eho. Jedna ptica je odlepršala, a sunčev sat se oglasio novim zakošenjem svjetlosti. Sumrak nije daleko, mnogo opreznije hodam. Puštam poglede posvuda, kačim ih za svako drvo. Na momente je bolno svo to češljanje, ali ne želim onako skončati. Napipam i gljive u džepu. Dvije su dovoljne da me ubiju dovoljno brzo ili barem pokrenu proces trovanja. Otac me je naučio da ih raspoznajem. On se priključio golorukom otporu. Šaka seljaka brzo se organizovala i odmetnula prije prvih hapšenja. Još prije deset dana otišao je od kuće. Prebacio je pušku preko ramena i rekao da ga ne čekamo, da ostavimo sve i krenemo na tri različite strane. Nismo ga poslušali. Ostali smo u selu okovani proljećem i donekle uvjereni da izvan njega ne bjesni nikakav rat i da će se otac uskoro dovući s rancem šumskih jagoda. A onda sam jedne skore večeri osjetio da se nešto desilo, neko pomjeranje neba, rasporeda zvijezda. Ćuk je bio neumoran u svojoj pjesmi. Meni je bilo jasno, dok su njih dvojica svakog jutra nastavili provjeravati njegov krevet.
Mjesto na kojem se nalazim odiše mističnim mirom. Stigao sam do razlomljene nekropole. Tu se ljušti mahovina, kopriva i lišajevi. Tabani tonu u njihov tepih i osjećam kako se tkivo obnavlja tim sokovima. Prolazim svo to kamenje zatamnjelo kišom. Plosnate ploče ucrtanih reljefa, divovski monoliti sa raznim simbolima. Robusni i značajni. Oni su uspavana straža što je vijekovima štitila putnike i selo. Moja braća su vjerovala da su divovi s planinskog pojasa bacali kamen s ramena u šumu. Posvađali su se oko pobjednika, pa su ih iz inata ostavili tu da leže. U njihovom stamenom hladu vidim kako se iz ljuske sitnih jaja izliježu gušteri i odmah ulaze u te kamene pukotine. Pomislim kako pored svega što se dešava u ovoj bezdušnoj hajci, život i dalje neumoljivo kuca. I da čitava šuma plane, vatra kamenje neće opepeliti. Iz njega će opet izgmizati stare i nove forme života i naseliti novonikli sistem.
Čujem riku. Dolazi sa svih strana. Domaloprije sam je prizivao, a sada prožet strahom drhtim. Zakoračim unazad, a ona se rasplamsa da lišće popada sa grana. Ta zvijer se ne da ni naslutiti. Možda nije ni stvarna, samo dio ovog košmara što se oteo kontroli i prelazi u epileptični napad. Zatvorim oči i čujem teške prilazeće korake pod kojima pršti zemlja. S tom masom se sve pomiče i povija u šumi, ona je gospodar ovdje. Zadah što me miluje po licu vreo je i miriše na divlje bobice. Oštar jezik pređe preko ruke i odrubi krastu s nje. Masa se premjesti iza i očeše me krutim dlakama o leđa. Hitrim potezom čeljusti pocijepa majicu i gurne me glavom prema naprijed. Osovljena je na zadnje noge, dahće mi u tjeme. Spreman sam, kažem glasno i raširim ruke, kao da me neman razumije. Čekam dugo, pa progledam. Iznad sebe vidim samo grane. Tako ogromna zvijer otišla je iznenađujuće tiho, ostavivši samo trag velikih lopti izmeta i njegovog gnusnog mirisa.
Legao sam u paprat. Pantalone su vlažne. Pomokrio sam se. Besmisleno je ići dalje. Najbolje je da se skupim i zaspem ovdje, sačekam noć u kojoj zaživi na hiljade blistavih i gladnih očiju. Žgoljav sam i smrdim, ali neko će me nadam se odabrati. Ležim tako, a mravi i druge bube gmižu preko mene. Jedna stonoga pronađe utočište u pupku. Zamislim se tu vječno skriven i nepomičan, kao što i izgleda čovjek koji je tu odlučio da umre. Otrgnem busen paprati i pljunem na njega. Njime obrišem i upristojim lice kako i priliči pokojniku. Novim listovima se ogrnem. To je moja posmrtna odora. Ležim i dalje, ali me jednoličan položaj tijela natjera da se okrećem i protežem noge svako malo. Silom držim oči zatvorene nalik djetetu što je ranije poslano na spavanje, pa se pretvara da sniva. To mi ubrzo dosadi pa se pridignem i zbacim to smiješno lišće sa sebe. Krenem ponovno ka bunaru. Tu je negdje. Žedan sam.
