Kad prevali ponoć i nestane piva, navučem se i prošetam do jednog od noćnih šopova. Ima ih oko pet, šest u dugačkoj ulici Kuringersteenweg. Otvaraju se oko osam navečer i rade barem do četiri ujutru. Nakićeni izlozi blješte lampicama i neonskim znakovima OPEN. Unutra miriše na curry i druge istočnjačke začine. Vlasnici su većinom Indijci ili Pakistanci, mada sam za pultom upoznao i ljude iz Bangladeša i Šri Lanke. Ponekad su obučeni u narodne nošnje. Žene nose sari ili hidžab, muškarci turbane. To su jako uski prostori s jednim ili dva frižidera, rafovima s čipsom, slatkišima i duhanom. Nema mnogo izbora, samo najosnovniji otrov. Kada nečega nema na lageru, može se naći i dobaviti. Bitno je samo koliko se koji gazda voljan protegnuti. Jednom sam vidio kako lik zagrijava vodu u kuhalu i sipa je u plastičnu zdjelu s instant nudlama dvojici policajaca. Drugi put je jedna pijana djevojka konačno dobila tampone nakon što je prijetila da će skinuti gaće, pa i svući haljinu ako se ne pojave. Gospođa za kasom je posegnula u svoju torbu i spriječila ono što su svi u šopu htjeli da vide.
Iako bi vikendom u gradu znao otići drugdje, najčešće sam kupovao kod Rafija. Bio mi je najbliži kući, a i jedini je imao Vedett i Camelov duhan. U početku smo samo razmjenjivali novac i robu, da bi se nakon cigare na pauzi konačno i upoznali. Dugo sam mislio da je on gazda. Radio je svake večeri osim ponedjeljka kad je za pultom stajao krupan i bezvoljan lik. Ah, no, no. To je big boss, objasnio mi je. Razgovarali smo na hibridu engleskog i holandskog. Pravo ime mu je bilo Abdulah i još tri prezimena, pa je skratio na Rafi. Izbjegao je iz Afghanistana i u Hasselt došao prije osam mjeseci. Posao je dobio preko neke službe koja je zapošljavala izbjeglice u etničkim marketima i noćnim šopovima. Spavao je u hladnoj ostavi na spratu iznad šopa i tragao za stanom i cimerom. Žalio se kako su depoziti i kirije previsoki. Stanovi često nemaju ni namještaj, pa moraš naći polovan, onda kombi i ljude da to sve prebace i iznesu. Sve to košta. Nije neka dnevnica, ta treća smjena u šopu. Tridesetak eura, malo jače. Barem nisi na ulici, tim se tješio. U Brusselesu sam vidio mnogo beskućnika, najviše oko glavne željezničke stanice. Zveckali su kovanicama u čašama zamotani u deke i kartone. Među njima je bilo mladog svijeta i djece.
U srcu sam južnjak, ali uvijek govorim da sam iz Bosne. Rafi nije imao pojma o Bosni. Za Srbe je čuo. Oni su, koliko se sjećam, među prvima poslali vojsku u Afghanistan. Čuvali su mir Amerikancima poslije 9/11, četiri godine nakon što su ih ovi bombardovali. Po Rafijevom selu kraj Kabula patrolirali su džipovi s njihovim jedinicama. Bili su u redu. Nisu nas gnjavili, rekao je. Ispričao sam mu kako je moj najbolji prijatelj odšljakao pet godina u američkoj bazi u Kandaharu. Kao vojnik? uozbiljio se. Civil, brzo sam odgovorio. Crnčio je i po dvanaest sati dnevno u firmi koja je u bazi imala specijalizovani šop. Printao je majice, gravirao zippo upaljače i tabakere vojnicima. Uspomene poput: Voli te tata… ako se ne vratim… bila mi je čast služiti… Preživio je desetak raketnih napada. Ono što ga je čekalo u snovima kad se vratio kući nisu bile detonacije, već oči vojnika kad bi došli preuzeti narudžbu prije misije. Toliko znam o Afghanistanu iz njegovih priča, govorio sam Rafiju dok smo ispred šopa dovršavali cigare.
Kad bi na vrata bile navučene rešetke, pitao sam se gdje je Rafi i šta radi po danu kad ne spava. Hasselt je mali grad i lako je sresti iste face. Potkrovlje za koje je rekao da mu je dom spolja se činilo toliko skučenim da visok čovjek tu ne može ni sasvim da se ispravi, ni komforno zaspe. Rafi je bio omalen. Mogao se sklupčati i u povećoj ladici. Ne znam u kakvim uslovima i nastambama je živio prije, ni kojim je putevima dospio u flandrijsku provinciju. Val migracije zasipao je Balkan i Evropu. Kod kuće se i dalje trgovalo tim sudbinama. Čitave grupe pljačkane su i ostavljane po raznim zabitima, uvjerene da su na granici željene zemlje ili barem njenom priključku. Neki su, pak, izdisali u kamionima i hladnjačama ugušeni sopstvenim dahom. I sâm sam jednom ilegalno prelazio granicu, skriven u kabini kamiona s majkom i sestrom. Prošlo je od tada i preko dvadeset godina, a ja i sad ponekad sanjam trenutak kad se u kabini smrklo i tupi udarci pendreka krenuli zvoniti njenim trupom.
Rafija sam viđao sve češće. Nije mi toliko falilo piva, koliko sam oko ponoći volio prošetati i posmatrati usnule domove. Bio je novembar i zima je zaoštravala. Dnevno svjetlo zgušnjavalo je već u tri sata popodne. Hibernacija. Budni su bili još samo radnici u noćnim šopovima i pomfritarama, optočenim neonom koji im svakog sata utisne još jedan krug u podočnjake. Saobraćaj je bio prorijeđen, gotovo mrtav. Vremenom ulicom kliznu policijska kola ili dostavljač hrane. Cesta je poput dugačke sive plahte koja podrhtava pod rasvjetom zanjihanom vjetrom. Vjetar naglo promijeni smjer i ostane samo tišina.
Ubrzo smo Rafi i ja uspostavili neku vrstu veresije, pisanja u teku. Mogao sam se zadužiti, ali platiti prije nedjelje kad gazda radi inventuru. Rafi je ponekad gurao i limenku viška, obavezujući me da ostanem duže. Okrenuo bi grijalicu prema mojim sleđenim nogama i zadržao me uz još jedan Duvel. Hajde, pričaj mi o Bosni. Blokirao sam. Shvatio sam da nemam ništa posebno reći. Umorio sam se od takvih rečenica. Svakog sam ih dana iznova podgrijavao turistima tokom još jedne sezone gdje sam se opet prodao za šaku eura. Sve iskrene emocije, napojnice i zajednički ručkovi nisu mogli saprati mizeriju koju sam osjećao. Uvečer su mi asistirali litri piva. U toj dolini sve je bilo spaljeno do korijena. Razbio sam imaginarnu sliku grada koji mi ništa više nije nudio. Rekao sam samo da ovo ne radim zbog sebe već zbog djevojke koju volim. Više je gledao kroz mene, u dušu, nego što me razumjeo. Ispričao sam mu da u prodavnici pod zgradom gdje sam stanovao nikada nisam platio kešom. Stara je to rješavala na kraju mjeseca. Žena koja je tu radila godinama pratila je moje odrastanje. Mislio sam da će uvenuti za pultom i da će je udaja zaobići. Bila je pred zvonom četrdesete. Onda je upoznala lika iz Amerike preko onlajn dejting sajta i odletjela na Floridu.
Uskoro, donekle upoznat sa okolinom, društvom, pa i zakonom, odlučio sam konačno potražiti šemu za travu. Poželio sam dim, a i pojavila se moja stara boljka, koljeno. Do Maastrichta, grada u Holandiji kraj granice s Belgijom, bilo je potrebno sat vremena. Tamo vozi autobus 20A koji je po pričama i legendama najluđa vozna linija. Nema nikakvih policijskih kontrola i pretresa. U njega se krcaju džankiji, kroneri, dileri, prostitutke, penzioneri. Momak porijeklom iz mog rodnog grada kojeg sam upoznao u Hasseltu čak je snimio studentski film o njemu. Iako je prodaja trave turistima zabranjena u Maastrichtu, dovoljno se provrtiti ispred jednog od coffeeshopova i eto šeme. Ali, tih sam dana bio zaokupljen odlascima u studentsku službu univerziteta u Leuvenu. Avantura je trebala sačekati. Bol u koljenu je postajala žareća. Pedalao sam samo lijevom nogom, onda šepao ulicom kao kakvo pseto. Čitava upala bila je posljedica pijanih plesova po klubovima u Liègeu. Otišao sam do Rafija te večeri u nadi da će možda on poznavati nekoga. Nisam htio biti sasvim direktan. Sačekao sam da usluži ljude i radnja se isprazni. Iz frižidera sam dohvatio dvije limenke Vedetta i iz kutije na pultu izvadio paket rizli s filterima. Izvukao sam jednu i simulirao motanje. Nasmijao se i upitao: Koliko ti treba? Ne znam. Par grama možda, odgovorio sam. Daj mi novac i dođi za desetak minuta, ok? Ostavio sam mu dvadeset eura i otišao kupiti pomfrit. Vratio sam se brže od dogovorenog. Pomfritara je bila zatvorena. Rafi me dočekao nespremno, čak mi je dao neki tajni znak da ne ulazim u radnju. Sačekao sam vani, uz cigaru. Pogledom sam lovio gole grudi djevojke iz stana u zgradi preko puta. Mislim da me primjetila. Nije se mnogo obazirala. Došetala se do prozora par puta, onda na sebe nabacila crni džemper i utrnula svjetlo. Rafi je otvorio vrata i pokazao prstom na gajbu s pivom. Ujedno je prebacio očima iznad sebe, na kameru u ćošku. Nasmijao sam se i izvadio traljavo zamotan papir iz gajbe, prinijeo ga nosu i omirisao. Klimnuo sam u znak odobravanja kvalitete. Dutch dragon, rekao je i namignuo. Nije mi trebalo mnogo da shvatim da Rafi radi od kuće.
Narednih večeri bilo je mnogo hladnije. Napolju se ništa nije micalo. Ostajao sam kući zavaljen u toplom studiju i zagrljaju uz filmove. Imao sam dovoljno trave i piva. Po glavi sam vrtio obaveze koje su tek trebale nastupiti. Polaganje ispita iz akademskog engleskog, prevodi diploma, sudski tumači. Najviše me žuljalo to što ću morati otići do zgrade bivšeg fakulteta kod kuće i tražiti ispis ocjena i bodova. Studij komunikologije napustio sam na trećoj godini podvijena repa. Daleko od toga da sam bio neki vrijedan student, ali taj odsjek bio je kvaran zub, gangrena u poodmaklom stadiju. Osjećaj da ne pripadam pratio me otkako sam se upisao. Nisam se zadržavao na kafama u kampusu, niti tražio drugove u kolegama s godine. Cijenio sam samo jednu mlađu asistenticu. Mislim da je čak bilo neke potisnute emocije, tihe patnje između nas. Pomogla mi je oko mnogo čega dok sam studirao. Svejedno, morat ću na studentsku službu. Znam da su mi potpisi u indeksu nekompletirani. Ako gdje zapne, javit ću joj se.
Rafiju sam dao broj mobitela. Već mi je poslao par poruka gdje me poziva na pivo i večeru u nedjelju kada je slobodan, a tek je četvrtak. Prihvatio sam poziv i potvrdio vrijeme, u osam. Tog sam četvrtka izašao u šetnju. Ponovo je bilo toplije i sunčano preko dana. Izletio sam oko jedan popodne i bacio standarni krug po centru. Onda sam produžio prema starom groblju iz devetnaestog stoljeća. Istodobno lijepo i jezivo mjesto za skloniti se i zapaliti. Pregršt sivih statua, gravura i ornamenta zatamnjelih kišom među zelenilom. Prisustvo rijetkih lišaja na nadgrobnim spomenicima dovelo je do zabrane čišćenja, pa sve izgleda mnogo starije nego što jeste. Zaobilazio sam samo dio s dječijim grobovima. Toga sam se uvijek plašio. Možda i ne samo ja, jer taj dio je bio i ponajviše zarastao u puzavicu. Odsjedio bi na stepenicama kapelice i čitao Valjarevićev Komo koji sam nosao u džepu. Osjećao sam se poput glavnog protagoniste romana, pisca zaglavljenog između alkohola i cirkularne atmosfere mjesta. Cuga je opasan način zabave. Čovjek može da odluta u neprijatno sanjarenje ili paranoju uslijed dosade. Bio sam još uvijek uvjeren da nemam problema s pivom. Ništa žestoko i bićemo u redu.
Za gradski bazen znao sam još od juna kad sam prvi put stigao u posjetu djevojci. Svakodnevno bih prtio biciklističkom stazom kraj njegovog vanjskog, otvorenog dijela. Uvijek je bila gužva. Neobično toplo ljeto sjatilo je pola grada na travu i peškire. Olimpijska dužina, spasioci na visokim stolicama, štandovi sa hranom i pićem, odbojka. Iako sam imao kupaći šorc, svi ti bikiniji nisu me privukli da odem. Jednostavno gradska kupališta nikad mi nisu bila interesantna. Dvadeset godina na rijeci učinilo me posvećenikom tekućoj vodi. Sada sam stajao pred modernim objektom sa staklenom kupolom umjesto krova. Nakon groblja trebali su mi živi ljudi. Spustio sam se niz stepenice, ušao i platio kartu s pet eura koje sam imao u džepu. Dečko za recepcijom uputio me kroz vrata i rekao da budem obziran jer zatvaraju za sat. Scenario iz manastira programirao me da pazim na vrijeme. Ušao sam u punoj zimskoj spremi. Nešto ljudi već se spremalo za polazak i sušilo djeci kosu. Vonj vlage, hlora i šampona bridio je svlačionicom. Skinuo sam taj oklop sa sebe i nagurao ga u ormarić. Crne bokserice poslužit će kao šorc. Zatvoreni bazen bio je nešto manji od vanjskog. U njemu je još plivao samo jedan par sa bebom, no i oni su se uskoro ogrnuli peškirom i odškripali kroz hodnik. Popeo sam se na skakaonicu i osmatrao smirenu površinu vode. Zujanje neonskih sijalica pratio je zvuk ventilacije koja polako umire. Pare toksičnog hlora zapinjale su u nosu. Mnogo je velikih filmskih scena snimljeno na bazenima. Bazen na ekranu siguran je znak da će do kraja filma u njemu neko umrijeti, imati seks ili egzistencijalnu krizu. Nadao sam se da neću umrijeti. Krizu i seks sam davno štrihirao. Skočio sam i plivao dok umor nije ugasio mišiće. Plutajući na sredini mislio sam o tome kako su bazeni metafora koja kombinuje banalnost života i problematičnu seksualnost društva.
Rafi me u nedjelju čekao kod katedrale. Bilo mi je smiješno kako se dotjerao. Za broj veći sako i preko njega jakna, teksas pantalone i lakirane cipele. Pomislio sam, idemo gdje jede elita. Nismo mnogo razgovarali. Izgledao je uzbuđen kao da sakriva neko iznenađenje. Izašli smo iz kruga, kako nazivaju centar. Ulicom se redaju zatvoreni i napušteni objekti. Propale kafane, pomfritare i pizzerije. Posve ih je čudno vidjeti na samo par minuta od blagostanja i šminke. Prošli smo tri podvožnjaka i došli pred mali lokal. Jedan od onih prostora koji je lako etiketirati pod sumnjiv ili paravan za nešto drugo. Rezervisan stol sa našim imenima čekao je pored jukeboxa. Skoro sam se nasmijao tom prizoru. Svirala je neka turska ili kurdska muzika. Rafi se pozdravio sa svima, sa svih pet ljudi raspoređenih za stolovima. Ispred njih su bile pepeljare, boce piva i listići iz kladionica. Pogledi uprti u tv i utakmicu, ovješena i bezvoljna lica. Znao sam viđati takve face. Iza njihove fizionomije često je bilo nečeg podmuklog. Naručio sam Orval i prepustio Rafiju da odabere hranu. Stigli su slijedovi meze, humusa i drugih namaza. Nazdravili smo. I dalje sam zvjerao po lokalu, provlačio znatiželju kroz slojeve prašine i paučine. Ventilator s lusterom iznad glava odvrtio je svoje. Par slika na zidovima izblijedilo je i požutjelo u ramovima. Pušenje u zatvorenim prostorima davno je regulisano u Belgiji, ali ovdje to nije vrijedilo, pa sam i ja zapalio.
– Sviđa ti se? Tu sam svake nedjelje – bio je ponosan.
– Nije loše, Orval je samo dva i po eura – primijetio sam.
– A hrana? – gledao me sitnim očima.
– I ona je dobra. Posebno humus. Nego, jesi li se snašao za smještaj?
Izvadio je i mahnuo pozamašnim svežnjem novčanica. Bilo je tu i preko pet glava eura razbijenih na sitne cifre.
– Opa! Pa ti si bogat!
Nasmijao se.
– Večeras častim. Ubrzo idem za Antwerpen ili dalje u Holandiju. Ovdje nema ništa za mene.
Čuo sam da su ta mjesta skuplja od Hasselta i pitao ga ima li ikoga tamo.
– Ovo će valjda biti dovoljno za početak – pogladio je svotu.
– Nadam se da hoće. Mnogo si uštedio.
Snuždio se i otpio gutljaj piva. Shvatio sam da je od početka večeri imao zatomljenu tugu u očima. Odmahnuo je rukom i saprao neizgovoreno s još par gutaljaja. Poručivao je i dalje. Stizale su boce i krigle. Proslavljao je svoj plan odlaska iz Hasselta. Za razliku od mene, imao je plan. Širio je ruke i pucketao prstima. Dohvatio sam tarabuku sa police i ispratio njegov ples dok jukebox nije odsvirao playlistu. Ubrzo, svjetla su se zgrušala. Konobar je zraknuo očima napolje i navukao roletne. Kao da nas je iko u tom izbljuvanom mraku mogao vidjeti. Spojio je dva stola i na njih bacio mali kofer. Taj udarac oživio je ostalu gospodu i pozvao ih da zauzmu pozicije. Rafi je pogledao prema njima i pitao me igram li poker. Odgovorio sam da sam nekada igrao s prijateljima, ali nikad u novac, samo u cigare. Pametno. Imaš karakter, rekao je. Konobar je držao uperen pogled u mene. Vjerovatno je čekao da iskapim šta imam i pridružim im se. Jednako sam uzvratio i namjerno razvukao posljednje gutalje Liefmansa.
– Dobro Rafi. Ja sada idem. Već je malo kasno. Svratit ću sutra po Veddet, možda još trave. Hvala ti za večeras. Samo… pazi se. Vidio sam kako ljudi pored novca gube auta, kuće, a s njima i ženu i djecu. Ovo su kreature iz zadnjeg džepa tame – potapšao sam ga po leđima.
– Ne brini ništa – uvjeravao me.
Na izlazu sam odvojio još jedan pogled i vidio ga kako skida sako i sjeda za stol sa ostalima.
U ponedjeljak je hladno kišilo. Utorak još ledenije. Najave decembarskog snijega. Opet nisam izlazio. Onda sam u srijedu morao po hljeb i duhan. Vraćao sam se kući iz supermarketa i uočio plava svjetla. Ispred Rafijevog šopa bio je parkiran policijski kombi pod rotacijom. Skrenuo sam u sporednu ulicu.
