Na buvljak odem svake subote kad sam pri lovi. Obično se to svodi na kupovinu knjiga i longplay ploča koje su razbacane po ceradama u ciganskoj zoni. Nađe se tu svega, ponekad i dobra košulja koju je neko nekad nosio pa odbacio. Dolaze i ljudi iz Bosne, prodaju umjetnine i tehniku, roštiljaju ćevape; skupi se sav dunjaluk ko na vašar kad je vedro i sunčano. Cjenkaj se, drži – ne daj, radi – ne radi, prelama se preko šljunkovitog i prašnjavog puta blizu male brane u predgrađu.
Bio sam u društvu dobrog druga. Ulov nije bio loš. Himzina ploča sa najvećim hitovima, neko prastaro izdanje Krležinih Glembajevih i mesingana figurica za moju sestru. Imali smo plan ići na utakmicu. Moj drug je nekada stajao na golu omladinskog pogona kluba i bio je navijač dok sam ja spadao među simpatizere. Stadion je samo kilometar od ovog epicentra, a utakmica u četiri sata. Iza nas je bila najgora sezona ikada, bili smo usidreni na dnu tabele dok je gradski rival hitao ka još jednom naslovu premijer lige. Podne je tek prevalilo i valjalo je ubiti još par sati.
Ušli smo u kafanu tik do zelene pijace, tačnije jedan od onih kontenjera što su ostali iza SFOR-a i mirovnih misija nakon rata. Na jednoj od nosivih greda pisalo je: Kod Dine. Smjestili smo se za slobodan stol do debelog čovjeka u policijskoj uniformi. Okrenuo je glavu, osmotrio nas bez pozdrava i nastavio ljuštiti kuhana jaja. Podigao sam ruku prema šanku i prišla nam je krupna konobarica masivnih grudi. Meza, jabukovača i gemišt, poručili smo. Vidjelo se da smo tu novi, mada nam slične kafane i birtije nisu bile strane. Vani je još dahtao mart, pa je smederevac bio naložen. Otpio sam gutljaj rakije. Bila je pitka i mirisna, prva ruka što bi se reklo. Sa radija se čuo R.E.M.; rijetkost u ovakvim lokalima gdje uvijek grme emisije folk anonimusa sa muzičkim željama i pozdravima.
Kao da smo razbili balans u kafani. Najednom su svi šutjeli i mrvili poglede prema nama unutar tih desetak kvadrata. Čulo se samo cvrčanje dubokog ulja u kojem se zlatilo tijesto.
– Kako ide omladino? – uspelo se iz trbuha policajca.
– Nije loše – odgovorio sam.
– Kud vas put ovamo nanese? – trzajem kažiprsta izvuče sklizak zvuk iz grlića pivske boce.
– Ima još do utakmice pa da se trzne koja – rekao sam to ko da sam sve kafane svijeta obišao.
– I ja isto – dodaje i pruža ruku da se upoznamo. – Latif.
Po činovima na njegovom rukavu zaključio sam da nije obični policajac, prašinar. Dodao je i šef policije u predgrađu. To je odobrilo naše prisustvo, pa su se i ostali srdačno rukovali. Pomislio sam, dobro je, prošli smo komisiju. Sad ne treba ispasti papak, valja i turu ljudima okrenuti, te poručiti duple doze pića i pokazat da nismo ovamo zalutali.
Limeni zidovi ofarbani u neku očajnu narančastu boju i okićeni s dosta malih uramljenih slika, bili su stalna postavka izložbe. Na jednoj od njih prepoznao sam lice Clint Eastwooda iz ere Dirty Harrya. Sada je naspram namrgođenog Callahana sjedio Latif dobroćudnog i zadriglog lica. Fizički nespreman za bilo šta drugo osim guljenja jaja, zamišljeno je otpuhivao i hladnom bocom gladio vjeđe. Pred njim je danas veliki zadatak. Treba osiguravati utakmicu pod znakom visokog rizika. Navijačima je pun kurac loše igre i rezultata. Nezadovoljstvo već sedmicama sjedi na tribinama, čeka priliku da oslobodi bijes.
– Hoćemo li nazdraviti šefe? – upitao sam.
Prenuo se iz misli i kucnuo čašom.
– Ne brinite. Pobijedili, izgubili, nikakve fajde. Valjda je i njima više jasno – rekao sam i dohvatio krišku suhog mesa.
– Lako mi je za vas. Da su svi ko vi, ne bih sad glavu razbijao – rekao je i pozvao konobaricu da nam natoči još.
Između stolova se provukla stara Ciganaka i pitala da mi pogleda u dlan. Iako nisam vjerovao vradžbinama, spustio sam ispruženu šaku u njene tetovirane ruke. Izrecitovala mi je, skoro otpjevala sudbinu. Brak, žena, djeca. Dao sam joj neki sitniš i složio mali sendvič od peksimeta i meze. Pri odlasku je dodala nešto na romskom i pokazala prstom na Lafita.
– Šta ovo kaže stara? Ima li nam spasa? – upitao je Latif s dozom podjebavanja.
– Da nam je sudbina imalo bila naklonjena, ostavila bi ovaj derbi za neko civilizovano vrijeme – rekao sam citirajući Preleta.
Pijaca se praznila, dizalo se meso i sir sa štandova. Ušlo je još ljudi u kafanu i kimnulo glavom. I oni će nakon radne subote na tekmu. Pripiti su malo, iz džepova prsluka ljeskaju se limene čuturice s rakijom.
– Hoš’ potegnut’? – upita jedan od njih kad je upratio da ih odmjeram.
Klimnem i dohvatim čuturicu.
– Koliko ste dugo u službi? – pitam Latifa.
– Predugo… Jedva čekam penziju. Prestar sam za ovo sranje. Sve sam ja ovo jednom hapsio – smije se i pokazuje prema stolovima. – Za mene je ono malo bašte što imam. Okopavaj i zalijevaj. E pa, to ti je – završio je i potegao iz oznojene boce.
U životu nikada nisam imao problema sa zakonom. Najbliže legitimisanju sam bio kad sam se jedne decembarske večeri u gluho doba vraćao kući sa aftera. Policijski sat bio je na snazi, pisale su se kazne i vodilo u stanicu. Drot je nakratko upalio rotaciju i zaustavio me nekih stotinjak metara od ulaza. Više se igrao sa mnom i pokušavao ispasti baja pred pred mlađahnim partnerom, početnikom kojeg je poveo u ophodnju, ali me pustio nakon što sam mu rekao da sam otpratio djevojku u jedan tada opasan i neosvjetljen kvart. Blago njoj s tobom, rekao je i zgužvao papir s mojim podatcima.
Vraćam čuturicu vlasniku. On mi namiguje, zna da je rakija brlja, ali da sam je stoički podnio. Latifova motorola stalno zvoni, podsjeća ga da je skoro vrijeme fajronta. No, on se ne odaziva. Ugurat će još jednu pivu unutar rasporeda pa na sastanak. Moj drug se dobro drži uz gemišt, a mene rakija već pomalo voza. U dobrom sam raspoloženju pa zovem turu kafani. Pomislio sam, ovo bi mogao biti savršen dan. Ostat ćemo ovdje u toplom, piti i meziti. Slušat ćemo prijenos preko radija. Uzbudljivije je kad čuješ samo glas komentatora. Čovjek uvijek namašta ljepše i bolje od stvarnih slika i život mu se učini podnošljivijim. A i bezbolnije je podnijeti poraz ako ga nisi vidio. Latif gleda na sat pa me pita imamo li prevoz.
– Imamo, a možda čak i ostanemo ovdje ipak – odgovaram mu.
– Dobro momče, nemoj da vam šta fali samo. Ja sam vaših godina, malo čak i mlađi stopom pola Juge prošao da bih gledao klub. Jedne godine pred tekmu sa Zagrepčanima uhvati me neka jangija, maznem starom nešto dinara i sa drugom prvi put zapalim gore. Dočekaju nas ko braću rođenu, svega pred nama. Valjda novi grad pa ti sve živo ruke pruža. Pred stadionom umalo mi srce nije puklo od sreće. Tad pobijedimo i uveče put kafana oko Trga. Napijemo se dobro i zalutamo u neosvijetljeno naselje. Namirišu tu neki da nismo odatle i bi marisanje. Onaj mi drug udari pedalu i ostavi me samog sa trojicom. Tuku mene, a ja desetero vidim. Ujutru me nađu smećari i spreme na voz, te onako modar kući i starom na oči, a on mi sveže još dva šamara. Jedan jer sam mu pare mazn’o, drugi što su me ispepali purgeri. Tad odlučim da ću u policiju, da i ja malo tučem – nasmija se i iskapi ostatak iz boce.
– A šta bi s kolegom? – upitah ga.
– Pa gledaj, sročimo to ovako… Meni je trebalo sedam dana da se od degeneka oporavim, on još uvijek nije.
Rekao je to tako hladno i iskreno da je nama cug u grlu stao. I ostatak kafane je prošla jeza, čak se i frekvencija na radiju nakratko izgubila. Drug i ja nijemo se pogledašmo, bez ijedne riječi koja bi mogla zašiti nastali procijep.
Latif se konačno javlja na motorolu: Stižem za pet minuta bando.
– Momci, bilo mi je drago. Bude li belaja držite se centralne tribine.
Rukujemo se. Čak i grlimo. On plaća i izlazi. Korak mu vodi troma žila života. Kafana je najednom prazna. Nema one mase koja je ispunjavala prostor pitomo i groteskno u isto vrijeme. Skoro je četiri sata.
– Šta ćemo? – pitam druga.
– Ma idemo, zovi račun – odgovara.
Konobarica nas časti još jednim pogledom u njen dekolte. Ostavljamo bakšiš i odlazimo prema stadionu.
Sumrak je polako gutao okolna brda. Primili smo prvi, pa drugi, i negdje u sudijskoj nadoknadi treći gol. Ograda je popuštala pod ruljom. Ljudi s obje tribine krenuli su preskakati u teren. Zaštitari su se razbježali dok se na stadionu formirao kordon policije. Preskočio sam ogradu. Moj drug za mnom. Trčali smo uz vjetar prema zacrnjenim oklopima još uvijek rumeni od alkohola i urlali. Bačena baklja dimom je nakratko zaklonila vizir. A onda sam najednom ugledao Latifovo lice.
