Prelazak sunca u zenit bio je primjetan. Sada je oduženi suton ostavljao sramežljivu toplinu za brdima. Spremao sam se otkačiti sidro i u ljeto ući bez kočnica. Zimu sam presjedio cugajući u slabo zagrijanim stanovima. Ništa novo za tih tvrdih mjeseci nije se desilo. Niti je imalo odakle.
Prvi turisti su polako naseljavali grad. Prijatelji koji su imali hostele i agencije tražili moje usluge turističkog vodiča. Počeo sam voditi dvosatne ture. Za četiri godine, razvio sam hibrid historije, ratne trivije i lične priče kojom sam isisavao posljednji novac iz stranih džepova. Provlačio sam konac fikcije kroz svoj život i gledao kako oči postaju prepunjeni bazeni. Tople nutrine držao sam u šaci i pred kraj šetnje opuštao stisak. Vjerujem da su u tim trenucima prolazili kroz katarzu i nakratko mrzili svoju privilegovanu poziciju. Osjećali se bolje kad bi mi se ugasili u zagrljaju, a ja ih ostavio u jednom od provjerenih restorana i prelistao novčanice. Bila je to fer igra. Svako se vraćao kući s onim po šta je došao.
Preferirao sam manje grupe, četiri do šest ljudi. Minimalna kvota bila je dvoje. Često su to bile skupine prijatelja ili porodice. Australski backpackeri, Amerikanci. I mnogo Evropljana. Imao sam strpljenja za različite ritmove hodanja, gomile pitanja i nagon da u ta dva sata saznaju što je više moguće. Upozoravao ih na džeparoše, opasnosti od skoka s mosta. Za druge vodiče bili su samo vreća krompira.
Odmarao sam u kafanici u Starom gradu. Slamkao sok od mente. Nazvao me prijatelj i zamolio da odradim turu s našom djevojkom iz Kanade. Brineta u šeširu, bijela haljina. Platit će dvostruko, dati napojnicu. Pristao sam i otišao je sačekati u koritu duša. Gledali smo se možda minutu prije nego smo prišli jedno drugom. Pozdravili se na engleskom. Ja ne govorim dobro bosanski, ali htjela bih da pričamo tako, rekla je. Nema frke, odgovorio sam i poveo turu.
Prilagodio sam se. Sveo turu na opušteni razgovor, usputne činjenice. I jednako lomio svoj bosanski. Šetali smo hvatajući sjene razgorenih krošnji. Pažljivo je slušala moj uvježbani narativ i povremeno mobitelom okinula sliku. Oči su joj bile skrivene iza muha naočala. Želio sam ih vidjeti. Onda ih je konačno skinula. Skoro ljubičaste šarenice su me probušile. Njena ljepota bila je nježna i jednostavna. Na trenutak sam zanijemio. Vozači automobila na glavnom semaforu bulevara rotirali su glave i puštali pogled kroz oborene prozore. Mislim da je i sunce nakratko oslabilo svoju jaru.
Rekla je da je tek drugi put u gradu za svojih dvadeset i osam godina. Pravi turist. Nisam pitao zašto. Povremeno bih naletio na slične sudbine. Tragale su za iščupanim korijenima svog porijekla. Bile nepovratno integrisane u kulture dalekih država, podložne naivnošću i razočarenju u lokalne ljude. Aida je nosila sličan miris, ali lišen ushita. Niti jednom se nije nasmijala mom karikiranju naših podjela. Priči kako je rat od neprijatelja napravio savršene ljubavnike. Držala se suzdržano i ponekad izustila pitanje. Tiho i odmjereno. Obišli smo najvažnije tačke. Liniju razgraničenja s izbušenim fasadama, gradski trg, park nobelovaca i statuu kung fu majstora kojoj su se svi iznova čudili. Na komentar da nema sitno za bocu vode, pretrčao sam cestu do kioska. Iz frižidera dohvatio najzamagljeniju. Hvala… nisi trebao, rekla je i isprskala svoje lice oslobođeno šminke.
Turu smo završili u hladu one iste kafanice. Iz tašne je izvadila i pružila mi sto dolara.
– Vau. Jesi sigurna?
– Jesam. Šta radiš večeras?
– Ja? Ništa?
– Ako hoćeš večerati sa mnom?
– Može.
– Onda u osam na ono isto mjesto.
– Dogovoreno.
Navečer smo otišli u skrivenu baštu na obali pritoke. Tu bih se često nagradio večerom u samoći. Hrana je bila puno bolja od ostatka turističkih zamki, gužva minimalna. Moglo se razgovarati. I nije smrdilo na kanalizaciju. Predložio sam pastrmku i salatu. Samo ako mi ti očistiš, rekla je. We have a deal. Pio sam vino, ona kiselu vodu. Produbili smo teme. O sebi sam rekao ono najosnovnije. Sezonski radnik i pisac s iluzijama o velikom izdavaču. Odmah je poželjela pročitati nešto moje. Trebam da vježbam bosanski. Obećao sam joj dati svoju prvu zbirku, knjižicu čijih sam preostalih dvadesetak kopija čuvao u kutiji pod radnim stolom. Mladenački rad ležao je tu samo da podsjeti na ljeto prije tri godine, i ovisnosti koje su poslije usporile taj zalet. Za razliku od mene, Aida je bila ozbiljna i usmjerena. Magistrica pedijatrije s poslom u bolnici u Torontu. Vjerovatno kućom i ostatkom tog ispunjenog sna koji je začet u odajama nekog izbjegličkog centra.
Začudio sam se kad je rekla da je došla samo na četiri dana. I da ne ide na Jadran. Ovdje je imala šaku dalekih rođaka s kojima nije imala šta progovoriti. Mahom stariji ljudi, bez djece. Stranci. Awkward silence. Jednako sam se grozio rodbinskih veza, tih kuća zaustavljenog vremena gdje su se u rutini sudarali dani. Ispričao sam joj da se i danas sjećam dana kad sam u nedostatku sadržaja bio primoran pogledati dženazu starije rodice. Taj amaterski VHS snimak mogao je nadjačati svaki horor. Konačno se nasmijala i uzela malo vina iz moje čaše. Suzdržavao sam se da sipam još. Osjećao sam se uzemljen pred njenim pokretima i načinu kojim bi me pogledala svaki put kad se spremala izgovoriti kompleksniju rečenicu. Brzo su prošla dva sata. Insistirala je da plati večeru i odbila još jedno piće. Otpratio sam je do hotela. Zagrlili smo se pomalo stegnuto. Ukucao sam joj broj mobitela i obećao dobaciti zbirku prije nego što odleti nazad. Poslije se izgubio u jednom od pabova staroga grada.
Ujutru me dočekala poruka: Javi se ako imaš vrijeme danas. Aida. Odgovorio sam potvrdno i otišao odraditi turu. Zapala me tročlana debela američka porodica. Prvo pitanje: Are you Muslim? Kad sam im rekao da jesam, ali samo pedeset posto, zbunili su se. Bio sam na autopilotu, bacajući im mrvice izlizane ratne prošlosti. Otvoreno su podržavali Trumpa i promjenu koja je stizala s njim. Svijet je sagorijevao sav smisao. Želio sam zapamtiti ovo vrijeme puno otisaka prstiju. Međusobne mržnje, straha i goleme neizvjesnosti koja se kotrljala iz svih pravaca. Negdje na sredini ture rekao sam im da ovdje obožavaju Amerikance iz prostog razloga. Jer smo vam pomogli u ratu?, upitao je riđokosi mehaničar iz Alabame. Ne, jer ste konačno donijeli MacDonalds. I’m loving it, rekao sam i pojačao ritam hodanja. Nakon što sam ih pošteno iznojio, odveo sam ih do murala u ruševini zgrade komiteta. Isprana zastava konfederacije preživjela je kiše. Simbol pankerskog poraća na jugu koji nije imao veze s rasizmom. Izredali su se na fotografijama, a onda sam ja uhvatio grupnu. One big happy family.
S Aidom sam se našao malo ranije od prethodne noći. Nosila je kraću crnu haljinu s izrezom na leđima. Koliko god sam se trudio upristojiti košuljom, pokraj nje sam izgledao smiješno. Odvedi opet negdje lijepo, bez puno ljudi. Uzeli smo taksi i otišli desetak kilometara van prstena grada, u restoran među vinogradima. Vidjela su se signalna svjetla aerodroma i žiške kuća u predgrađu. Noć je tu imala prozračniji veo. Čak je i vjetar strujao. Podijelili smo platu sireva i butelju blatine. Pretresli današnji dan. Provela ga je pišući mejlove i nakratko obišla suvenirnice. Pružila mi je ručno iskucan komadić bakra.
– Opet pretjeruješ.
– Sitnica. A moja knjiga?
– Zaboravio sam. Sutra. Imaš još dva dana.
– Imam… da – rekla je smeteno i otpila vina.
Pomislio sam da nema plan da se vidimo opet. Nije mi bilo krivo što sam poslužio kao flaster tuđoj praznini. I što sigurno nećemo spavati. Davno sam odbacio ideju da je moja misija na ovoj zemlji da volim bezuslovno i bezrezervno. Bio sam opterećen vlastitim sebičnim brigama, i rijetko voljan podijeliti unutrašnje misli. Poželio sam nešto reći, ali ton suhe šutnje se usidrio na tom komadu plantaže. Pila je još vina i odsutno gledala u čašu.
– Jel nešto nije u redu? – rekao sam naposljetku.
– Ne znam.
– Volio bih da ja znam – uzvratio sam cinično.
Onda je rekla da želi obići mjesto gdje su joj ubili oca. Zato sam došla. Opet sam zanijemio. Znao sam za taj zločin na periferiji, jamu gdje su polumrtve ljude zatrpali gorećim gumama. Kosti petnaest civila izvučene su deset godina kasnije. Ostala je tabla s natpisom koju su redovno skrnavili i ponovo postavljali. Šutio sam i uznemireno disao. U trbuhu se stvorila bolna tačka.
– Značilo bi mi da budeš sa mnom…
Bio sam imun na emocionalne ucjene. Odrastao sam brzo iz straha da ne ispadem ranjiv, osjetljiv i emotivan. Ali šta sam mogao reći ženi ispred sebe? Ne mogu, ili možda, dosta mi je rata i žrtava? Obje opcije zvučale su okrutno.
– OK. Uzet ćemo auto moje mame. Ali ja nemam vozačku. Ti ćeš da voziš.
– Ja znam samo automatik.
– Onda imaš sreće.
Odbila je opet piće nakon večere. U redu, pomislio sam. Imali smo teško otvaranje karata. Treba pripremiti utrobu za sutra. Otpratio sam je do hotela i nastavio dalje. Obišao kafane u potrazi za kratkom amnezijom. Sreo sam dva druga u društvu tri Holanđanke iz Utrechta. Zadržali su me za stolom i predstavili kao umjetnika. Pričali smo o fudbalu i u pauzama crtali linije. Zanos je uzeo maha. Uskoro se sitna plavuša primakla malo bliže. Volio sam flert i sve što je prethodilo njemu. Taj čin je bio ništa više do serija izvježbanih i savršeno tempiranih pokreta i riječi. Sve drugo ubrzavao je alkohol. Pred sami mat zapadnoevropske kraljice zavibrirao je mobitel: I needed a kiss tonight… Volja za nestankom u noći se smanjila. Izgubila se s tri tačke u poruci.
Bilo je još vruće. Sedam popodne narednog dana. Krečnjak je isijavao žegu. Uspinjali smo se brdskom cestom. S radija je curio R.E.M. – The Lifting. Vješto je ulazila u oštre krivine, štedjela mali motor Škode. Iako sam je navodio putem, djelovalo je kao da ga već dobro poznaje. Kao da je izučen stotinu sati do sada, svim mogućim Google satelitima i navigacijama. Kraj ceste su promicali prazni štandovi s voćem, drača. Ostaci kamenih kuća kojima je sudbina naglo i surovo oduzela žitelje. Pokušavao sam da se upijem u krajolik kao što to uvijek radim, ali sve što sam vidio bile su ruke na volanu.
Parkirali smo na proširenju. Pogledali se pri izlasku iz auta. Vlažnom maramicom obrisala je vrat.
– Jesi dobro?
– Mislim da jesam.
U deset koraka već smo stajali na suncem spaljenoj livadi. Rekao sam joj da ne ide predaleko. Nisam volio litice a i bog zna šta se sve skrivalo u okolnom kamenjaru.
– Možeš sama?
– Mogu.
– Samo polako – sjeo sam pod stablo podivljalog lovora i zapalio cigaru.
Gledao sam je kako prilazi tabli pred kraterom u stijeni. Iz te jame je ječala tišina. Zamrznuti kadar i mjesto gdje zvuk prestaje. Očekivao sam da će izvaditi mobitel, zabilježiti trenutak. Ništa. Pet minuta gledanja u ponor. Brojao sam svaku i jedva čekao da se odmakne. Osvrnula se i pozvala me da joj priđem. Nije bilo vrijeme da budem pizda. Došetao sam i prebacio bradu preko njenog golog ramena. Imena na koroziranoj tabli bila su i dalje čitka. Njegovo je stajalo treće odozgo. Ime koje bi nosio ovdašnji čovjek, možda vozač autobusa na relaciji Hercegovina – Crna Gora. Pogledao sam dole. Na dnu jame žutjela se pivska gajba. At least something is bright here, rekla je ironično razbijajući svoju uobičajenu povučenost. Osjetio sam kako se mekana ruka steže oko moje, odlučna da ostane u tom čvoru. Stajali smo tu još neko vrijeme u toploj tjeskobi što je nadirala iz provalije. I čekali da ona gajba procvjeta.
Rano ujutru sjeli smo u kafanu hotela. Potpisao sam joj zbirku i sačekao da dođe taksi. Poljubila me blizu usana i zagrlila. Budi dobar, hoćeš? Klimnuo sam glavom i mahnuo prema autu žednom ceste. Turu sam prebacio drugom vodiču. Nisam imao fokus za grupu od osam Engleza. Razmjenio sam nekoliko poruka s njom i spustio se na plažu na obali. Bilo je pusto za to doba. Neradna Bosna, kako sam nazivao kolektiv koji se okupljao da tu puši, pije i igra tavle, otišao je na gostujuću utakmicu lokalnog kluba. Ležao sam na zidiću i osluškivao silazak ljeta u dolinu. Osjećaj prolaznosti raspojasavala je riječna matica. Skinuo sam tene i zakoračio u vodu. Kamenje se grominjalo pod tabanima. Stubovi nogu gubili balans. Onda je niz stepenice sišao mršav srednjoškolac i stidljivo upitao cigaru. I rizlu ako ima. Obeshrabriti ga na začetku mladosti nije imalo smisla. Izvukao sam se iz struje. Smotao mu džoint i otišao napisati priču.
