Nakon Ljubavnih pisama Guglu (Književna radionica Rašić, 2016), Ognjenka Lakićević se vraća s još intimnijom zbirkom pjesama Vodič kroz požare (LOM, 2019). Poput traume koja je stasavala u vremenu, Vodič gori toplom i hladnom vatrom istovremeno, nalazi snage da iznese smjernice onima koji još uvijek ne bježe pred nadolazećom stihijom običnog života.
Ognjenka pripada generaciji koja je formirana u jasnim okvirima jednog sistema. Porodica je prikazana kao klimava, emocionalno udaljena zajednica što je presudno odredilo autoričino djetinjstvo i odrastanje. U pjesmama Nedjeljni ručak i Najmračnija tajna, pjesnikinja govori o nedovršenom djetinjstvu, te bespovratno deformisanim osjećajima nastalim u propitivanju sopstvenog tijela, identiteta i funkcije člana porodice. Poput lijeka za ljubav, autoimunu bolest, strah se generacijski provlačio među ženama u porodici, i u jednom čitavom naraštaju stasalom na tjeskobama i parolama. Rutina i kritika sustavno su gušili i najmanje naznake emocije, grubo oblikujući duh i tijelo, postavljajući ih u sistem odbrane; skeptičnosti prema svemu nježnom i toplom. Sumnja u tuđu bezopasnost je nelagodna sjenka, hrapavi prizvuk iz djetinjstva. Takva duhovna klima i tihi prezir prema lažnom svijetu odraslih osjeti se u stihovima: jedu u različito vreme/nervira ih zvuk žvakanja hrane onog drugog/spavaju u različitim sobama/smeta i zvuk disanja onog drugog/zbog mene ostaju zajedno/misle da ne primećujem. Taj vakuum u kojem se više nijedna toplina ne može oživjeti, početak je mrvljenja u mlinu egzistencijalne tjeskobe.
Ali, glavno težište zbirke jesu ljubavne pjesme skrojene u melanholičnom ključu. Ranjivost kojom Lakićevićka vlada potresno je opipljiva. To su posvete fragmentima zajedničkih momenata, sitnim, tjelesnim detaljima koji su ostali razbacani po stanu, u tkanini kauča, legurama escajga, vlasima na poklopcu čašice jogurta. Kako znaš da sam preživela, u pjesmi koja ima referencu na Tanhoferov H-8, Lakićevićka raskid poredi sa saobraćajnom nesrećom, onim što je ostalo nakon sudara svjesno skrivljenog od strane vozača koji se nije ni osvrnuo na svoju žrtvu. Hit and run. Jalovost vrludanja i ostajanja u mjestu nakon što okončaju dodiri i pogledi, te svakodnevna komunikacija od koje poput zraka zavise naša pluća, govori u pjesmi Povratak kući: sedam na klupu u mali park/pišem ti hiljaditu poruku/nikad je ne pošaljem/imam bezbroj ispisanih stranica/zamišljenih govora/koje ti nikad nisam rekla/svaki povratak kući izgleda potpuno isto. Zacjeljivanje rascijepa koji su nas odvojili od topline svijeta i natjerali da noću neutješno grlimo drveće, zahtijeva beskrajno rasipanje snage. Ne postoji instant oporavak od naglog iskoraka iz ljubavne veze. Radi se o sazrijevanju, pokušaju pridizanja i usporenom procesu koji često nikada ne dovrši svoj toksični ciklus. O tome ponajviše govori mnogo od Ognjenkinih pjesama.
Godišnja doba imaju posebne uloge u zbirci. Zima nosi auru propadanja i smrti. Ona je najduže i najmračnije razdoblje koje prelazi ocrtane granice poput maligne metastaze. Njoj je posvećena najduža pjesma razlomljena na pet poglavlja. U njima je precizno oblikovano preplitanje unutarnjeg i vanjskog konflikta. Nesanica, stalan motiv zbirke, košmarno trese umorno i izmučeno tijelo koje se bori da se ne raspadne pred navalom praznine i intenzitetom potrage za izgubljenom ljubavi. Nečega je duboko nihilističkog u Zimi, ali opet u tom klinču postoji pokretačka volja. Iako je sve izgubljeno i spaljeno ledom, nekada djevojčica, sada zrela žena; veteran zime, uspijeva da preživi surovost ledenog krajolika koji stalno prinosi nove žrtve i ne štedi nikoga. Stih: zajedno ću s tobom/u novu zimu, podsjeća na poslovicu vrijeme je ravan krug i slijepi, asertivni nagon za životom i zadovoljenjem njegovih želja.
Smisao duhovnog opstanka u svijetu koji gori dok ujedno gore i fejsbuk zidovi srećnih, plastičnih ljudi na editovanim fotografijama, traži se u pjesmi Koliko je sati na fejsbuku. Lakićevićka koristiti društvenu mrežu da opjeva haos i ispraznost življenja. Dok kažiprstom skrolamo kroz tuđe sudbine, nesvjesni ovozemaljskih skučenosti ekrana, naših pomiješanih sreća i nesreća, neki od nas pred tim prizorom svode život na bilancu. Vidimo sve propuštene prilike i puteve, kompromise i izbore. S njihovih užarenih repova odjekuje glas djevojčice nekompletiranog portreta s davnog ljetovanja na moru: htela sam i ja da imam/srećnu fotografiju s mora/mama da nije ljuta/tata nezainteresovan. Djeca u nama najbolje mogu pokazati stanje našeg nepripadanja društvu, jednom od pristojnijih imena pakla, koje često teži potopiti i uništiti sve i svakoga u svojoj orbiti. Pjesma Često sanjam kako gori moja zgrada predznak je takve komete i, općenito, neizbježne smrti svih nas.
Ženski glas u pjesmi Pismo mojim sestrama pobuna je protiv patrijarhalnih pravila i postulata koji su odgojili generacije nepažljivih muškaraca koji su odlazili, nepromišljeno i bez izvinjenja, na račun muške privilegije. Bez obzira znamo li to ili ne, dozvolimo li to sebi da priznamo ili ne, svaki muškarac ima spisak koliko je puta i kada nagazio žensku granicu. Pismo je himna koja govori kako se nositi s osjećajem manje vrijednosti i okovima superiornosti: prevrni sto kad ti neko kaže/da dame ne treba da piju/prevrni sto kad ti neko kaže/da si preosetljiva/poštuj svoju prozirnu kožu. Pismo posjeduje iskustvo i prošlost, dijeli naučeno, da bol ne nestane, jer tada ni plamen ne bi bio moguć.
Pjesme u Vodiču čitaju se skoro bez daha zbog njihove uznemirujuće ogoljenosti, intima je čitaocu predana gotovo na voajerski užitak. Malo je pjesnika spremnih na hrabre, kaskaderske vratolomije gdje je autor svom snagom bačen među stranice i gdje svako napisano slovo odražava težinu tog pada. Slova su modrice, papir je tijelo koje drhti pred novim padom.
Na kraju, svi živimo u požarnoj kući. Vodič je samo uputstvo kako da se tretiraju opekotine koje nas markiraju u životu gdje svi neprestano stradamo i stihijski, nesretno volimo. Kako kaže Danijel Dragojević: U požaru nema reda, nema nereda. Požar jedino zajedništvo.
