• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
esej/kritika

Srpko Leštarić: Još o istočno-zapadnim sukobima, vezama i divanima

Autor/ica: Srpko Leštarić
hassan blasimsrpko leštarić
Objavljeno: 17.12.2016

 

(Irački Hristos, Hasan Blasim, Geopoetika, Beograd, 2016.)

 

Pr­va zbir­ka pri­ča irač­kog si­ne­a­ste, pi­sca i od pre ne­ko­li­ko go­di­na gra­đa­ni­na Hel­sin­ki­ja Ha­sa­na Bla­si­ma (Bag­dad 1973) Lu­dak sa Tr­ga slo­bo­de bi­la je za­pa­že­na od­mah po po­ja­vi Raj­to­vog (Jo­nat­han Wright) pre­vo­da na en­gle­ski.[1] Ona je 2010. uš­la i u ši­ri iz­bor za pre­sti­žnu na­gra­du In­di­pen­dent ko­ja se pre­ko če­tvrt ve­ka sva­ke go­di­ne do­de­lju­je za naj­bo­lju stra­nu be­le­tri­stič­ku knji­gu u Ve­li­koj Bri­ta­ni­ji. Pre to­ga Bla­si­mo­ve pri­če mo­gle su se či­ta­ti je­di­no kao „sa­mi­zdat“ na jed­nom arap­skom knji­žev­nom veb saj­tu.[2]

Sle­de­ća zbir­ka, Irač­ki Hri­stos, kao dru­ga knji­ga istog au­to­ra, ta­ko­đe ob­ja­vlje­na u pre­vo­du na en­gle­ski pre ne­go što su se nje­ne pri­če po­ja­vi­le kao knji­ga na arap­skom je­zi­ku – osim na istom onom veb saj­tu, po­je­di­nač­no, bez re­da i pra­vo­pi­sno-gra­fič­ki ne baš do­te­ra­no – do­ne­la je na­sta­vak se­ri­je jezivih pri­ča u ko­ji­ma se osli­ka­va ži­vot u sa­daš­njem Ira­ku kao u nad­re­al­nom pa­klu. U oš­troj kon­ku­ren­ci­ji s de­li­ma pi­sa­ca iz svih kra­je­va sve­ta, ona je 2014. po­be­di­la s ve­li­kom ve­ći­nom gla­so­va na kon­kur­su za istu na­gra­du.[3]

Obe zbir­ke bi­le su na­ve­li­ko hva­lje­ne – to­li­ko da je kri­ti­čar bri­tan­skog Gar­di­jana oti­šao ta­ko da­le­ko da na­pi­še o Bla­si­mu: „Mo­žda naj­bo­lji ži­vi arap­ski pi­sac.“ S ta­ko us­hi­će­nom „kri­tič­kom pret­po­stav­kom“ ne mo­že se upuš­ta­ti u di­ja­log, bar ne da­nas, ka­da je arap­ska krat­ka pro­za na­po­kon, po­sle ce­log sto­le­ća mu­ko­trp­nog tra­ga­nja, ozbilj­no uz­na­pre­do­va­la i mno­štvo dob­rih pi­sa­ca u dva­de­set dve arap­ske zem­lje po­sta­lo go­to­vo ne­pre­brojno. Pa ipak, mo­ra se pri­zna­ti da su Bla­si­mo­ve pri­če pra­va-prav­ca­ta knji­žev­na atrak­ci­ja, još i vi­še ne­go sa­ma na­gra­da ko­jom su oven­ča­ne. Tim pre što sud­bi­na u Bla­si­mo­vom užem i ši­rem za­vi­ča­ju ni­je bi­la ni iz­bli­za ta­ko bla­go­na­klo­na pre­ma nje­go­vim de­li­ma. U osvr­tu na taj do­ga­đaj pod na­slo­vom Knji­žev­no kru­ni­sa­nje „Irač­kog Hri­sta“, pa­le­stin­ski pe­snik i pro­za­i­sta Ma­zin Ma­a­ruf, ro­đen u iz­be­gliš­tvu u Bej­ru­tu i na­sta­njen na Za­pa­du, ka­že: „Na­gra­da ko­ju je do­bio Ha­san Bla­sim ti­če se svih nas, ne to­li­ko za­to što ju je pr­vi put po­neo je­dan arap­ski pi­sac, ni­ti što je do­bit­nič­ka knji­ga Irač­ki Hri­stos pre­ve­de­na s arap­skog je­zi­ka, ni što je Bla­sim oda­brao da ži­vi, sa svo­jim us­po­me­na­ma i stva­ra­lač­kim oru­đi­ma, na da­le­kom se­ve­ru, u Fin­skoj, či­me je do­dao i je­dan nov iden­ti­tet svom ra­ni­jem iden­ti­te­tu i izi­šao iz vr­tlo­ga kul­tur­nih od­no­sa u arap­skom re­gi­o­nu, ko­li­ko sto­ga što Bla­sim ni­je sva­kog ju­tra pio ka­fu – ni­ti ka­kvo dru­go pi­će – s glav­nim ured­ni­kom ovog li­sta ili ured­ni­kom one kul­tur­ne ru­bri­ke; on se, na­pro­tiv, su­o­čio s ozbilj­nim teš­ko­ća­ma pri­li­kom pu­bli­ko­va­nja svo­je pr­ve zbir­ke Lu­dak sa Tr­ga slo­bo­de i nje­go­va de­la ni­su do­bi­la za­slu­že­nu pa­žnju kod arap­ske knji­žev­ne kri­ti­ke.“[4]

Taj pro­pust Is­to­ka is­pra­vljen je na Za­pa­du, po­naj­vi­še za­slu­gom pre­vo­di­o­ca Raj­ta, ko­ji ne sa­mo što je Bla­si­mo­ve pri­če pre­po­znao kao sjaj­nu pro­zu, ori­gi­nal­no i po­li­tič­ki ak­tu­el­no šti­vo na te­mu Ira­ka ra­zo­re­nog an­gloame­rič­kim od­lu­ka­ma i oruž­jem, za­tim ih od­lič­no pre­veo na naj­va­žni­ji je­zik da­naš­nji­ce, već ih je i veš­to pro­mo­vi­sao u an­glo­fo­noj knji­žev­noj jav­no­sti. Ovo ni­je bi­lo baš jed­no­stav­no, bu­du­ći da te pr­ve pri­če u ori­gi­na­lu, na arap­skom je­zi­ku, do te, 2009. go­di­ne, ni­ka­da ni­su bi­le pu­bli­ko­va­ne u štam­pa­noj for­mi, je­di­no se ve­ći­na njih mo­gla na­ći na in­ter­ne­tu. Neke će se po­ja­vi­ti iz štam­pe na arap­skom tek 2012, u ver­zi­ja­ma ko­je je cen­zu­ra bu­kval­no is­ka­sa­pi­la a vlast u Jor­da­nu ipak za­bra­ni­la. Ni­je teš­ko za­mi­sli­ti piš­če­vo oča­ja­nje kad je iz­ja­vio da bi bio ku­di­ka­mo za­do­volj­ni­ji da tog iz­da­nja ni­je ni bi­lo. Bla­sim će tek 2015, či­ta­ve dve go­di­ne po po­ja­vi en­gle­skog pre­vo­da dru­ge zbir­ke svo­jih pri­ča pod na­slo­vom Irač­ki Hri­stos, us­pe­ti da u Mi­la­nu, kod irač­ko-ita­li­jan­skog iz­da­va­ča, ob­ja­vi au­ten­tič­nu ver­zi­ju od dva­de­set pet pri­ča na arapskom jeziku pod za­jed­nič­kim na­slo­vom Iz­lo­žba le­še­va, s dvo­stru­kim pod­na­slo­vom: Lu­dak sa Tr­ga slo­bo­de i Irač­ki Hri­stos i dru­ge pri­če.[5]

Naj­zad, u sep­tem­bru 2015, pre štam­pa­nja in­te­gral­nog arap­skog iz­da­nja u Ita­li­ji, „Ge­o­po­e­ti­ka“ je ob­ja­vi­la zbir­ku Lu­dak sa Tr­ga slo­bo­de u pre­vo­du na srp­ski.[6] Od arap­ske knji­žev­no­sti, ka­ko kla­sič­ne ta­ko i sa­vre­me­ne, na srp­ski je ta­ko ma­lo pre­ve­de­no s ori­gi­na­la da bi­smo mo­je ma­lo­broj­ne ko­le­ge pre­vo­di­o­ci s arap­skog na srp­ski i ja, bi­ra­ju­ći sa­mo naj­va­žni­ja i naj­bo­lja de­la, pod te­re­tom pr­vo­ra­zred­nog ma­te­ri­ja­la za pre­vo­đe­nje gr­ca­li i brek­ta­li to­kom na­red­nih bar sto go­di­na – da i ne spo­mi­njem ne­po­sto­ja­nje ple­me­ni­te mo­guć­nosti da pu­bli­ci pruži­mo za­do­volj­stvo da či­ta jed­no ve­li­ko de­lo u vi­še od jed­nog pre­vo­da. Ovo ov­de na­po­mi­njem da se una­pred od­bra­nim od mo­gu­ćih op­tu­žbi, ili da ba­rem ob­ja­snim zaš­to ne hi­tam da upo­znam naj­no­vi­je ra­do­ve sa­vre­me­nih arap­skih pi­sa­ca sred­nje ge­ne­ra­ci­je i, obaš­ka, mla­đa­nih pe­ra. Sva­ka­ko, de­si­lo se da do pro­le­ća 2014. ni­sam ni čuo za Ha­sa­na Bla­si­ma, ko­ji je, uo­sta­lom, vrš­njak mo­je ćer­ke. No, već po­sle či­ta­nja dve­ju nje­go­vih pri­ča iz ove zbir­ke, Zec iz ze­le­ne zo­ne i Ru­pa, ko­je mi je u Je­men, gde sam se ta­da na­la­zio, s mol­bom da ih pre­ve­dem s arap­skog za ki­kin­đan­ski me­đu­na­rod­ni Fe­sti­va­l krat­ke pri­če po­sla­la Ve­ra Pa­pić, di­rek­tor­ka tog fe­sti­va­la (na ko­ji pre­za­u­ze­ti pi­sac te go­di­ne na­ kra­ju ne­će ni do­ći), shva­tio sam da, uz te dve, na­pro­sto mo­ram pre­vo­di­ti i dru­ge nje­go­ve pri­če.

Ali, ka­da sam se pred je­sen iste go­di­ne ob­ra­tio Bla­si­mu s mol­bom da mi po­ša­lje štam­pa­nu zbir­ku ra­di pre­vo­đe­nja, on je ni­je imao. U po­čet­ku se sne­bi­vao da to i iz­rek­ne, jer je i on sam, kao po­tom i nje­gov bri­tan­ski iz­da­vač i agent, po­do­zre­vao da bi ne­zna­nac iz jed­ne bal­kan­ske ze­mlje, ko­ji se le­gi­ti­mi­še kao pre­vo­di­lac s arap­skog, mo­gao zlo­u­po­tre­bi­ti sa­zna­nje da su svi do­ta­daš­nji pre­vo­di Bla­si­mo­vih pri­ča ra­đe­ni pre­ma for­mal­no „ne­po­sto­je­ćim“ ori­gi­na­li­ma – sa­mi­zdat na ne­kom arap­skom veb saj­tu i ni­je baš ne­ka čvr­sta pre­po­ru­ka. Taj za­zor od mo­gu­će za­ve­re (moć­ne i opa­ke srp­ske knji­žar­ske pi­ra­te­ri­je?) što iz­bi­ja ka­ko iz pr­vog Bla­si­mo­vog od­go­vo­ra na mo­ju mol­bu, gde mi sa­opšta­va da je on „pro­fe­si­o­nal­ni pi­sac“ te da mo­ra da bri­ne o svo­jim in­te­re­si­ma, bio bi bez­ma­lo dir­ljiv da, iz pi­sam­ce­ta ko­jim se au­to­ro­vom iz­da­va­ču i agen­tu „Com­ma Press“, su­ge­stiv­no se na­do­ve­zu­ju­ći na Bla­si­mo­vo pi­smo me­ni, ob­ra­tio pre­vo­di­lac Rajt, ni­je po­sta­lo ja­sno da su po­sre­di pre sve­ga in­te­re­si agen­ta i iz­da­va­ča: naj­pre zaš­ti­ta in­te­re­sa ka­pi­ta­la, pa tek on­da pi­sca.[7]

Ra­zu­mlji­vo je da se ovi eko­nom­ski aspek­ti ni­kad ne mo­gu i ne sme­ju pre­ne­breg­nu­ti. Isto va­ži i za po­li­tič­ke, ko­ji ne­kad mo­gu bi­ti i pre­či. Bla­si­mo­va pro­za plod je nje­go­vog spi­sa­telj­skog da­ra i pro­vla­če­nja lič­nih is­ku­sta­va kroz fil­te­re sop­stve­nih sno­vi­đe­nja da bi ih u ne­kom ča­su tran­spo­no­vao u knji­žev­ni tekst, ali se ta tran­spo­zi­ci­ja do­go­di­la u pra­vom tre­nut­ku – onda kada je Za­pad po­čeo da per­ci­pi­ra (ma i sa­svim iz­da­le­ka, ali ipak ma­sov­ni­je) svo­ju ključ­nu ulo­gu u irač­koj sve­na­rod­noj tra­ge­di­ji. Bez to­ga, ni Bla­si­mo­ve pri­če ne bi naš­le svo­je plod­no tlo u toj, no­voj po­li­tič­koj re­al­no­sti na za­pad­noj iz­da­vač­koj i či­ta­lač­koj sce­ni.

Kao što je pri­me­ti­la Mej el Na­kib, do­bit­ni­ca na­gra­de za pr­vo­o­bja­vlje­nu knji­gu na edin­burš­kom me­đu­na­rod­nom fe­sti­va­lu knji­ge za 2014, ko­ja ina­če pre­da­je en­gle­sku i upo­red­nu knji­žev­nost na Ku­vaj­tskom uni­ver­zi­te­tu, sa­vre­me­na arap­ska knji­žev­nost je, kao i sve­ko­li­ka knji­žev­nost, po­li­tič­ka. „Ali ona je ta­ko iz­ra­zi­to po­li­tič­ka jer su lo­kal­ne i glo­bal­ne po­li­tič­ke ma­hi­na­ci­je u po­sled­njih ne­ko­li­ko de­ce­ni­ja uniš­ti­le mo­guć­no­sti do­sto­jan­stve­ne ljud­ske eg­zi­sten­ci­je u arap­skim ze­mlja­ma. Arap­ski pi­sci stva­ra­ju sva­ki na svoj na­čin, ali ta­log po­li­ti­ke i nje­ne po­sle­di­ce osta­ju bit­no za­jed­nič­ko svoj­stvo u nji­ho­vim de­li­ma. Da­nas, ka­da smo bu­kval­no za­tr­pa­ni ogrom­nim po­li­tič­kim pro­ble­mi­ma na Bli­skom is­to­ku, od tzv. islam­skog ha­li­fa­ta, pre­ko pa­le­stin­sko-iz­ra­el­skog su­ko­ba, na­ra­sta­ju­će tra­ge­di­je u Ira­ku, Si­ri­ji, Li­bi­ji i Je­me­nu, sve opa­sni­jeg raz­do­ra iz­me­đu su­nit­ske sa­u­dij­ske kra­lje­vi­ne i ši­it­ske iran­ske re­pu­bli­ke, to svoj­stvo arap­ske knji­žev­no­sti bit­ni­je je ne­go ikad. Ako se o nje­ga oglu­šu­je­mo, to je na naš vla­sti­ti ri­zik.“

Džon le Ka­re ka­že da je bu­duć­nost za­stra­šu­ju­ća jer se u njoj ni­ko­me ne mo­že ve­ro­va­ti, a naj­ma­nje oni­ma ko­ji se za­la­žu za opšte ci­lje­ve. Dru­gim re­či­ma, Ve­li­ka Bri­ta­ni­ja i Ame­ri­ka, a s nji­ma i ce­li „pr­vi svet“ – a da­ka­ko, i „dru­gi svet“, u me­ri u ko­joj mu se za to pru­ža­ju pri­li­ke po­put ove naj­no­vi­je u Si­ri­ji – vo­de jedan novi kr­staš­ki rat u ko­me de­mo­kra­ti­ju i slo­bo­du iz­vo­ze voj­nim sred­stvi­ma, usled če­ga je na­si­lje i te­ro­ri­zam ne­mo­gu­će is­ko­re­ni­ti.

Ta­ko do­la­zi­mo do Bo­dri­ja­ra, ko­ji sma­tra da je te­ro­ri­zam svu­gde, baš kao i vi­ru­si. „Reč je o svet­skom raz­li­va­nju te­ro­ri­zma, ko­ji je kao sen­ka či­ta­vog si­ste­ma do­mi­na­ci­je, svu­da spre­man da se pro­bu­di. Ne­ma li­ni­je de­mar­ka­ci­je ko­ja bi omo­gu­ći­la da se op­ko­li, poš­to je u sa­mom sr­cu kul­tu­re ko­ja se pro­tiv nje­ga bo­ri. No, te­ro­ri­zam niš­ta ne iz­miš­lja. On je glo­bal­na opa­snost od ko­je ni­ko i nig­de ni­je poš­te­đen, jer do­vo­di stva­ri do kraj­no­sti, za­oš­tra­va lo­gi­ku na­si­lja i neo­d­re­đe­no­sti. U ovom li­ce­me­r­nom sve­tu, fa­ta­li­tet ima je­di­no svo­ju lo­gi­ku.“[8]

Iz­gle­da da ener­gi­ja ko­ja hra­ni te­ror ne vo­di ra­ču­na ni o ka­kvoj ide­o­lo­gi­ji. Da­nas zna­mo sa­mo to da niš­ta ni­je si­gur­no. Ne­si­gur­nost je stig­ma na­šeg vre­me­na, jer su fun­da­men­ta­li­sti us­pe­li da od svo­je smr­ti na­pra­ve ap­so­lut­no oruž­je pro­tiv si­ste­ma ko­ji ži­vi od is­klju­če­nja smr­ti.

Na­su­prot kon­kret­noj Le Ka­re­o­voj tvrd­nji, Ivo An­drić je, u svo­joj smi­re­noj mi­sa­o­no­sti, ka­zao: „Do­kle god svet tra­je, bi­će zla u nje­mu i po­tre­be da se od nje­ga bra­ni­mo.“ A mi ve­či­to za­bo­ra­vlja­mo da slo­bo­da, jed­nom osvo­je­na, ni­je za­u­vek za­ga­ran­to­va­na, da zah­te­va ne­pre­sta­ni oprez i stal­nu od­bra­nu.

Kao i pri­če iz pr­ve zbir­ke, o to­me nam go­vo­re i no­ve pri­če Ha­sa­na Bla­si­ma, iz zbir­ke Irač­ki Hri­stos. To su pri­če pr­o­fa­nog li­ri­zma, is­ko­še­ne sim­bo­li­ke i je­zi­ve, za­grob­ne ro­man­ti­ke. Mo­žda su ove no­ve sa­mo još ma­lo ap­strakt­ni­je, te­že, čak otu­đe­ni­je. Is­pri­ča­ne su br­zo, ne­po­sred­no, često krat­kim re­če­ni­ca­ma i uvek jed­no­stav­nim je­zi­kom, li­še­nim svih ukra­sa. Uz pri­mer­nu spi­sa­telj­sku teh­ni­ku i ja­sno re­a­li­stič­ke opi­se ta­ko ču­de­snih do­ži­vlja­ja da se u njih pro­sto ne mo­že po­ve­ro­va­ti, a oči­to se mo­ra ve­ro­va­ti, to je ono što ih či­ni knji­žev­no atrak­tiv­nim pre­ko sva­ke me­re. Cen­tral­na te­ma zbir­ke je pro­ce­su­i­ra­nje tra­u­me, ili, ra­di­je, ne­mo­guć­nost nje­ne ob­ra­de. „Te pri­če ni­su sa­mo po­sve­će­ne mr­tvi­ma već ih i pri­ča­ju mr­tvi, ili oni ko­ji su ob­u­ze­ti smr­ću i od­je­ci­ma smr­ti u du­ša­ma ži­vih.“[9]

Te­me ni­su is­klju­či­vo irač­ke, ma­da na­slov­na pri­ča go­vo­ri o biv­šem irač­kom voj­ni­ku, ina­če hriš­ća­ni­nu sta­rin­cu, ko­ji je spa­sao mno­ge ži­vo­te za­hva­lju­ju­ći čud­no­va­toj mo­ći pred­o­se­ća­nja opa­sno­sti, ali ko­ji ni­je mo­gao da pred­vi­di da će, spa­sa­va­ju­ći ro­đe­nu maj­ku, osta­ti bez mo­guć­no­sti iz­bo­ra i na kra­ju pri­sta­ti da dig­ne u va­zduh se­be i de­se­ti­ne lju­di, že­na i de­ce u jed­nom bag­dad­skom re­sto­ra­nu. U pri­či Ru­pa na­ra­tor upa­da u ja­mu gde za­ti­če dži­na lju­do­žde­ra, ko­ji je u dav­ni­ni, u drev­nom gra­du Bag­da­du, pre­da­vao po­e­zi­ju. U dve­ma pri­ča­ma irač­ki ver­ski fa­na­ti­ci ka­sa­pe svo­je žr­tve, po­li­va­ju ih ben­zi­nom i spa­lju­ju, sve vre­me iz­vi­ku­ju­ći „Bog je ve­li­ki“. U Hi­lja­du i jed­nom no­žu us­po­sta­vlja se, naj­pre kroz sa­mi na­slov, pre­ćut­ni di­ja­log s fan­ta­stič­nom Še­hre­za­di­nom pri­po­ved­nom kla­si­kom, ali oži­vlje­nom pat­nja­ma kr­va­ve bag­dad­ske – i ši­re, sve­a­rap­ske – da­naš­nji­ce. Na­ra­tor i glav­ni ju­nak pri­če, ko­ji, s još ne­ko­li­ci­nom pri­ja­te­lja, ima misterioznu moć da uči­ni da no­že­vi ne­sta­ju, do­la­zi na mi­sao „da su no­že­vi sa­mo me­ta­fo­ra za sav užas, ubi­ja­nje i bru­tal­no na­si­lje u ze­mlji.“ Pi­ta­ju­ći se u če­mu je vred­nost tog neo­bič­nog fe­no­me­na, i šta uopšte mo­že jed­na me­ta­fo­ra uči­ni­ti u ovom sve­tu, na­po­kon do­la­zi do za­ključ­ka: „Svi sku­pa, sve du­blje i du­blje, gu­bi­mo se u la­vi­rin­ti­ma ovo­ga sve­ta ko­jim plo­vi­mo bez je­da­ra i bez kom­pa­sa.“

No, po­ne­kad je to sud­bi­na pre­ne­ta iz Ira­ka u če­mer­no iz­be­gliš­tvo, ma­kar se ono pro­ži­vlja­va­lo i u ne­koj od skan­di­nav­skih ze­ma­lja, naj­u­re­đe­ni­jih i najsigurnijih, ma­da, zbog zim­skih tmu­ša i stu­de­ni, ne i naj­po­želj­ni­jih za lju­de iz vre­lih re­gi­ja, gde sun­ce bli­sta go­to­vo svakog dana u go­di­ni. Mno­gi li­ko­vi su pa­si­o­ni­ra­ni či­ta­o­ci i pri­če o nji­ma pu­ne su pri­vid­nog te­o­re­ti­sa­nja o pi­sa­nju. Kroz mrač­ne me­ta­fo­re pi­sac raz­vi­ja svo­ju fi­lo­zo­fi­ju u ko­joj kroz nor­ma­lan ži­vot ne­pre­sta­no od­je­ku­ju rat­ne stra­ho­te, kao da je rat osnov­ni mo­del stvar­no­sti. Ta­ko, u na­slov­noj pri­či kel­ner ve­se­lo iz­vi­ku­je po­rudž­bi­ne me­ša­ju­ći na­zi­ve je­la s ime­ni­ma sva­ko­dnev­nih sred­sta­va za ubi­ja­nje: „Por­ci­ja ke­ba­ba sa osve­tlja­va­ju­ćim mi­na­ma za um i tr­buh… Jed­na šrap­nel-čor­ba, ras­pr­ska­va­ju­ća… Pi­ri­nač s ku­va­nim ba­li­stič­kim bo­bom na ra­ket­ni po­gon!“

Za Bla­si­ma, isto­ri­ja je stvar opa­ke ko­in­ci­den­ci­je i po­sle­dicȃ na ko­je se ni­je mo­glo mi­sli­ti, zver sa sop­stve­nim da­hom i za­ma­hom. Uza sve svo­je oči­to ga­đe­nje nad njom ta­kvom, pi­sac gle­da na stvar­nost s ose­ća­njem uža­sa i pri­ti­ska ve­li­ke mi­ste­ri­je. Za­klju­čak či­ta­mo u pri­či Sun­ce i raj: „Po­tom sti­go­še me­đu­na­rod­ne hu­ma­ni­tar­ne or­ga­ni­za­ci­je tra­ga­ju­ći za do­ka­zi­ma. Ove or­ga­ni­za­ci­je evi­den­ti­ra­le su ma­sa­kre ko­je su po­či­ni­le obe stra­ne, baš kao da su ne­ka vlast ko­ja pre­bro­ja­va me­te i jed­nih i dru­gih. Kr­va­va utak­mi­ca ko­ju me­đu­na­rod­na za­jed­ni­ca nad­zi­re iz­da­le­ka, pre­ko tr­go­vi­ne oruž­jem i po­mo­ću la­ži i kro­ko­dil­skih su­za.“

Epi­log će sti­ći ka­sni­je – ako u Do­li­ni Dve Hra­ni­telj­ke (irač­ko ime za ze­mlje ome­đe­ne to­ko­vi­ma Ti­gra i Eu­fra­ta, ko­je se u Evro­pi he­len­skog na­sle­đa zo­vu ku­di­ka­mo ma­nje ro­man­tič­no – Me­đu­reč­je) bu­de iko­ga da ga pro­či­ta. Šta­vi­še, go­vo­re­ći da nam se va­lja pro­bu­di­ti iz sta­nja ko­je je, pa­ra­fra­zi­ra­ju­ći Ni­čea, Sla­voj Ži­žek na­zvao sta­njem Po­sled­njeg čo­ve­ka, „učma­log bi­ća bez ve­li­kih stra­sti i po­sve­će­no­sti, ne­spo­sob­nog da sa­nja i umor­nog od ži­vo­ta, ko­ji ne ri­zi­ku­je već tra­ži udob­nost“, on na jed­noj ne­dav­noj tri­bi­ni u Hr­vat­skom na­rod­nom ka­za­liš­tu za­klju­ču­je da se mo­ra­mo otre­sti la­žnog ose­ća­ja si­gur­no­sti i omi­ri­sa­ti sko­ri do­la­zak apo­ka­lip­se, jer se, po svoj pri­li­ci, pri­bli­ža­va­mo ra­tu unu­tar gra­ni­ca Evro­pe.

*

Ve­ći­ni pi­sa­ca se po­ne­kad de­si, a Bla­sim ni­je iz­u­ze­tak, da im se u ne­kom ča­su, u ne­koj re­če­ni­ci, na­mah pri­či­ni da je ne­ka ori­gi­nal­na me­ta­fo­ra vr­lo le­pa pa, na­knad­no pre­čiš­ća­va­ju­ći tekst, pod­leg­nu sa­mo­di­vlje­nju i osta­ve je. Me­ni je, u pri­či Ukrš­te­ne re­či, Bla­si­mo­vo po­re­đe­nje ovog na­šeg sve­ta s ne­čim obič­nim i čvr­stim, iz­gra­đe­nim od na­vrt­ki (za­pra­vo, su­prot­sta­vlja­nje ovog sve­ta ču­de­si­ma ono­stra­nog), iz­gle­da­lo ne­ra­zu­mlji­vo: „Bi­le su to ne­ke očaj­no lo­še dr­žav­ne no­vi­ne, od pr­ve stra­ne na ko­joj su bi­le ve­sti iz po­li­ti­ke pa do po­sled­nje, ko­ja je bi­la po­sve­će­na ču­de­si­ma dru­gog sve­ta, kao da je ovaj naš svet stva­ran i pi­tom, sa­či­njen od na­vrt­ki.“

Sa­či­njen od na­vrt­ki?

Naj­pre sam pre­tu­rio sve di­ja­le­kat­ske reč­ni­ke i na tum­be pre­vr­nuo in­ter­net, ali nig­de ni­sam na­šao ni tra­ga ne­kom dru­gom, me­ni ne­po­zna­tom (mo­žda sko­raš­njem i žar­gon­skom) zna­če­nju arap­ske re­či ṣawā­mil. Po­mi­slio sam on­da da je tu ja­mač­no po­sre­di greš­ka sla­ga­ča (ma­da su tip­fe­le­ri u arap­skim knji­ga­ma ne ret­ki već upra­vo ra­ri­tet­ni za­to što bi se kod go­to­vo sva­ke ta­kve greš­ke, usled ose­tlji­vo­sti spre­ge arap­skog si­ste­ma pi­sma i je­zi­ka, ce­la re­če­ni­ca na­pro­sto ras­pa­la), pa sam se, tri­put pro­mi­sliv­ši da li da to uči­nim, ipak ob­ra­tio pi­scu mo­le­ći ga za po­moć. Na mo­je pi­ta­nje na šta je mi­slio pod ṣawā­mil, hlad­no­kr­v­no je po­nu­dio krat­ko ob­jaš­nje­nje da su to „spra­vi­ce za za­te­za­nje za­vrt­nje­va“, kao da ne­ko ko je već pre­veo nje­go­vu pret­hod­nu knji­gu i ce­lo­ga ži­vo­ta se ba­vi pre­vo­đe­njem s arap­skog ne zna arap­sku reč za na­vrt­ku ili ne ume da je na­đe u reč­ni­ci­ma. To je neš­to slič­no ono­me što se zo­ve hla­dan tuš: je­dan li­te­ra­ta od za­na­ta ni­je ni po­mi­slio da je nje­go­vo „ori­gi­nal­no po­re­đe­nje“ mo­žda ne­pro­zir­no ili, na­pro­sto, pro­ma­še­no! I ne sa­mo u jed­noj kul­tu­ri, srpskoj – ne­pro­zir­no je u svim kul­tu­ra­ma. Ute­šio me je en­gle­ski ko­le­ga Rajt, ko­ji je bes­kom­pro­mi­sno od­ba­cio šra­fov­ske na­vrt­ke i ni­je se udo­sto­jio da o to­me da ma i kra­ćuš­nu za­be­leš­ku. Na tom me­stu na­pi­sao je jed­no­stav­no: „…as if our own world we­ren’t stran­ge and in­co­he­rent eno­ugh.“ I pre­šao na sle­de­ću re­če­ni­cu.

Slič­na stvar po­no­vi­la se u pri­či Dra­ga Be­ti, gde me je mu­či­la re­če­ni­ca: „Sa­nja­la sam da pi­šem po škol­skoj ta­bli, a za­tim sta­doh be­lom kre­dom bri­sa­ti nje­nu cr­nu po­vr­ši­nu.“ Na mo­ju mol­bu da mi po­mog­ne da shva­tim po­en­tu Bla­sim je od­vra­tio tu­ma­če­njem da je „po­sre­di me­ta­fo­ri­čan iz­raz u ko­jem be­li­lo kre­de skri­va/pre­kri­va cr­no­ću ta­ble“. Ovo je u mom pre­vo­du i po­sle to­ga upor­no osta­ja­lo ne­ra­zu­mlji­vo, dok ni­sam uo­čio da je En­glez po­nov­no od­stu­pio od svog ina­če ve­o­ma skru­pu­lo­znog pri­stu­pa pre­vo­đe­nju, obr­nuo na­glav­ce au­to­ro­vu „me­ta­fo­rič­nu lo­gi­ku“ i po­nu­dio ne­ver­no, ali sa­vr­še­no ra­zu­mlji­vo re­še­nje, ko­je sam i ja sprem­no pre­u­zeo: „…a za­tim pre­bri­sah be­lu kre­du s nje­ne cr­ne po­vr­ši­ne“ („…then I star­ted wi­ping whi­te chalk all over the black sur­fa­ce“).

Ova­kvih is­pa­da – ako su to is­pa­di – u Bla­si­mo­vom pi­sa­nju ina­če ne­ma mno­go. Ne­ki, kao već spo­me­nu­ti Ma­zin Ma­a­ruf, mi­sle da Bla­sim du­gu­je po­seb­nu za­hval­nost svom en­gle­skom pre­vo­di­o­cu („u nje­go­vim pri­ča­ma se ose­ća ve­li­ki trud pre­vo­di­o­ca Džo­na­ta­na Raj­ta na po­bolj­ša­va­nju le­po­te tek­sto­va“), što ni­je sa­mo zlob­no i uvre­dlji­vo ne­go i sa­svim neo­sno­va­no – ako se iz­u­zme ne­ko­li­ko ma­lih Raj­to­vih „pri­ja­telj­skih ne­ver­sta­va“ po­put onih ko­ja su ma­lo­čas opi­sa­na, Bla­si­mov arap­ski tekst, kao što je i red, uvek je za dla­ku teč­ni­ji, sklad­ni­ji i lep­ši od svog en­gle­skog pre­vo­da. (Ili srp­skog, sve­jed­no.) Ovo do­la­zi od či­nje­ni­ce da je­dan iz­raz u knji­žev­nom tek­stu ni­je sa­mo sred­stvo za pre­no­še­nje ide­ja; sa­svim mi­mo reč­nič­kih zna­če­nja re­či ili sin­tag­mi ko­je či­ne sva­ki iz­raz, u nje­mu mo­že bi­ti zgu­snu­ta ve­li­ka ko­li­či­na stra­sti, ero­sa, s ne­do­ku­či­vim od­je­ci­ma i ni­jan­sa­ma što se oti­ma­ju efi­ka­snom pre­vo­đe­nju. Gu­bi­ci u pre­vo­du su mo­gu­ći, gdeš­to i ne­iz­be­žni, ma­da če­sto ni­su ne sa­mo nu­žni ne­go ni pri­met­ni – ne mo­gu se do­ka­za­ti. Bla­sim sam ra­do is­ti­če da ga ne za­ni­ma­ju ni gra­ma­tič­ko-sin­tak­sič­ka či­sto­ta slav­nog arap­skog je­zi­ka, ni pot­pu­na očiš­će­nost tek­sta od sit­nih omaš­ki i ga­fo­va, ka­ko u ori­gi­na­lu ta­ko valj­da ni u pre­vo­du, jer on znat­no vi­še ce­ni spi­sa­telj­sku slo­bo­du mi­sli, ne­pod­vr­ga­va­nje kru­tim pra­vi­li­ma i, uopšte, ru­še­nje svih ta­bua.[10]

A u te­žnji k tom ci­lju i, na­po­kon, u nje­go­vom do­sti­za­nju, mo­ra mu se pri­zna­ti ne sa­mo od­luč­nost i iskre­nost već i pra­vo maj­stor­stvo. Uopšte uzev, arap­ski pi­sci ma­lo su pre­vo­đe­ni u SAD, gde sa­da ipak cir­ku­li­šu Bla­si­mo­ve pri­če ko­je je­dva pri­met­nim, ali si­gur­nim po­te­zi­ma ski­da­ju ma­sku s la­žnog do­bro­či­ni­telj­skog li­ca Ame­ri­ke, dok su u za­pad­noj Evro­pi, či­je li­ce ni­je bit­no druk­či­je, u op­ti­ca­ju kva­li­tet­ni pre­vo­di na raz­ne je­zi­ke. I pra­vi či­ta­o­ci se oko njih oti­ma­ju.

Edvard Said je svo­je­vre­me­no na­veo pri­mer in­ter­vjua iz ma­ja 1991. sa pi­scem Nor­ma­nom Maj­le­rom u Eskva­je­ru, gde Maj­ler opi­su­je Ara­pe kao lju­de ko­ji su „dve hi­lja­de go­di­na ži­ve­li u pu­sti­nji i ba­vi­li se neo­pi­plji­vim stva­ri­ma, sve do ot­kri­ća naft­nih iz­vo­ra; na­u­či­li su da pre­go­va­ra­ju, va­ra­ju, ma­ne­vri­šu i is­kri­vlju­ju stvar­nost u to­li­koj me­ri da se sa­da su­sre­će­mo sa umom ko­ji je, ge­o­po­li­tič­ki go­vo­re­no, pre­pre­de­ni­ji od bi­lo ko­jeg uma sa ko­jim smo se ra­ni­je sre­ta­li.“ Oda­kle, pi­ta Said, Maj­le­ru ova­kav opis? Maj­le­ro­va de­la „ne po­ka­zu­ju ne­ko po­zna­va­nje Ara­pa, nji­ho­ve isto­ri­je i ci­vi­li­za­ci­je. Ako je u pi­ta­nju bla­go po­re­me­će­na kon­struk­ci­ja, iz­ve­de­na iz osta­ta­ka pro­pa­gan­de ra­ta u Za­li­vu, on­da tu ima lo­gi­ke. Ali oda­kle mu to?“ I iz­no­si miš­lje­nje da to po­ti­če iz „de­mo­ni­zo­va­ne ge­o­gra­fi­je, u ko­joj sve­tom ha­ra­ju Peš­ča­ni lju­di, Ara­pi, ko­ji su pret­nja sve­mu što je Za­pa­du va­žno.“ Said se pri­se­tio ka­ko je u Nju­jork taj­msu 1988. ob­ja­vlje­no da je egi­pat­ski pi­sac Na­gib Mah­fuz do­bio No­be­lo­vu na­gra­du za knji­žev­nost, ali da je u istom član­ku ci­ti­ran (sic!) iz­ra­el­ski kon­zul iz Nju­jor­ka „da bi či­ta­o­ci Nju­jork taj­msa od­mah sa­zna­li da li Iz­rael ovu na­gra­du sma­tra sum­nji­vom ili pre­te­ćom.“[11]

Dva ve­ka od po­ja­ve Ge­te­o­vog Za­pad­no-is­toč­nog di­va­na, tog ohra­bre­nja Za­pa­du i Is­to­ku da stu­pa­ju u ži­vu kul­tur­nu raz­me­nu, za­sad vi­še-ma­nje uza­lud­nog jer su za sve vre­me na toj re­la­ci­ji hi­per­tro­fi­ra­li sa­mo in­te­re­si krup­nog ka­pi­ta­la, ko­rup­ci­ja, kr­vo­pro­li­ća i ži­va mr­žnja, Bla­si­mov trud da tu zlo­kob­nu ve­zu svo­jim pi­sa­njem raz­ot­kri­va i, mo­žda, uti­če da se ona me­nja, iz­gle­da vre­dan poš­to­va­nja, a na tre­nut­ke i di­vlje­nja.

 

 

 

 

 

[1] The Mad­man of Fre­e­dom Squ­a­re, „Com­ma Press“, Lon­don 2009.

[2] Ne mo­gu da se ot­mem sum­nji, pre­ko vo­lje pri­hva­ta­ju­ći au­to­ro­vo pre­zi­me u ob­liku Bla­sim jer je tako već poznato u književnom svetu, da je taj ob­lik tran­skrip­cij­sko ne­do­noš­če – plod la­ič­kog spoja arap­skog i an­glo­fo­nog po­gle­da na pre­no­še­nje arap­skih re­či. Ira­ča­ni ga oprav­da­no i bez iznimke iz­go­va­ra­ju kao Be­la­sim.

[3] The Ira­qi Christ, „Com­ma Press“, Lon­don 2013. U kon­ku­ren­ci­ji za na­gra­du s dru­gom Bla­si­mo­vom zbir­kom bi­li su i ro­man Za­lju­blje­ni muš­ka­rac Nor­ve­ža­ni­na Kar­la Uve Kna­us­gar­da, zbir­ka Osve­ta – je­da­na­est mrač­nih pri­ča ja­pan­ske spi­sa­telj­ke Jo­ko Oga­va, ro­man Čud­no­va­to vre­me u To­ki­ju Hi­ro­mi­ja Ka­va­ka­mi­ja, ro­man Bir­git Van­der­be­ke Go­zba od dag­nji i Obrok u zi­mu Fran­cu­za Ibe­ra Min­ga­re­li­ja.

[4] http://www.ala­raby.co.uk/cul­tu­re/… (ob­ja­vlje­no 25.5.2014.)

[5] Ḥasan Balāsim: Ma­‘raḍ al-ğuṯaṯ – Mağnūn sāḥati–l-ḥur­riyya; Al-masīḥ al-‘irāqī wa qiṣaṣ uẖrā, Manšūrāt al-mu­ta­was­siṭ, Mi­la­no 2015.

[6] Taj pre­vod s arap­skog ori­gi­na­la (pre­ma in­ter­net iz­da­nju iz 2015. ko­je je na mo­ju ini­ci­ja­ti­vu sam au­tor pri­re­dio i po­sta­vio na veb sajt http://www.me­di­a­fi­re.co­m/vi­ew/79q9m8vm­k4yls­1e/the­mad­man2.pdf­) sa­dr­ži i tri pri­če ko­je su 2013. već bi­le uklju­če­ne u zbir­ku Irač­ki Hri­stos, pa su sto­ga sa­da is­puš­te­ne da se ne bi kod istog iz­da­va­ča po­na­vlja­le u dve­ma ak­tu­el­nim zbir­ka­ma istog pi­sca, jer ti­raž pr­ve još ni­je is­cr­pen.

[7] “I re­ce­i­ved this email from Srp­ko Le­sta­ric, a Ser­bian who wants to tran­sla­te Has­san’s sto­ri­es and is trying to get ac­cess to the Ara­bic ori­gi­nals. […] I ima­gi­ne everyone’s in fa­vo­ur of a Ser­bian tran­sla­tion in prin­ci­ple, but is the­re mo­re to this than me­ets the eye?” No, po pri­je­mu mo­ga na­red­nog pi­sma, Rajt se ko­le­gi­jal­no pri­kla­nja mo­jim ar­gu­men­ti­ma: “If so­me­o­ne wan­ted to do a pi­ra­ted ver­sion they co­uld just work from the En­glish, so it’s po­in­tless to with­hold the ori­gi­nals from you.” I to je, po pri­li­ci, pre­su­di­lo.

[8] R. Tu­bić, „U la­vi­rin­tu na­si­lja, stra­ha i na­de: vi­rus te­ro­ri­zma“, Po­li­ti­ka  – Kul­tur­ni do­da­tak 26.12.2015.

[9] Ro­bin Yas­sin-Kas­sab: “The Ira­qi Christ by Has­san Bla­sim – re­vi­ew”. The Gu­ar­dian, 20.3.2013.

 

[10] Ipak, Bla­sim ne be­ži od to­ga da re­di­gu­je već pu­bli­ko­va­ne tek­sto­ve, „ore­zu­je ih po­put voć­ki“, ka­ko sam ka­že.

[11] Said na­vo­di i pri­mer ve­li­ke ame­rič­ke iz­da­vač­ke ku­će ko­ja se ba­vi­la ob­ja­vlji­va­njem ro­ma­na iz ze­ma­lja tre­ćeg sve­ta i ko­ja je od­bi­la Sa­i­do­vu pre­po­ru­ku da ob­ja­ve Na­gi­ba Mah­fu­za (pre ne­go što je do­bio No­be­lo­vu na­gra­du) s ob­ra­zlo­že­njem da taj egi­pat­ski pi­sac ne do­la­zi u ob­zir jer „pi­še na arap­skom, a arap­ski je kon­tro­ver­zan je­zik.“

 

 

Fotografija:  Milenković Milovan

 

 

 

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

Srpko Leštarić: ZAPADNO-ISTOČNI DIVAN 21. VEKA I PORUKE ISTOKA
Srpko Leštarić: ZAPADNO-ISTOČNI DIVAN 21. VEKA I P..., esej-kritika

Autor: Srpko Leštarić

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić