U dvorištu, Jude mi je dao mlijeko i pola vrećice espresso kafe. Prošlo je osam sati, a imala sam još pola sata hodanja. Poslala sam poruku Kati, ali nisam dobila nikakav odgovor i zabrinula sam se da je nisam nečim uznemirila, ali onda sam pomislila – takav je život. Dešava se. Nije da pod prijetnjom oružjem moramo pogledati film do toliko i toliko sati. Niko ne mora ustati u zoru. Nije mi se dalo čekati tramvaj, a nisam htjela ni uzeti taksi jer je noć bila tako lijepa.
Jude me je otpratio do Begove džamije. Kod ulaza u skrivenu pekaru pristojno me je poljubio u oba obraza i zagrlio. To je bilo to. „Hvala ti“, rekao je. Onda me primio za ramena i okrenuo me. „A sad požuri.“
Kod BBI centra presjekla sam prema rijeci, prošla pored terase galerije Smoje i uputila se na zapad niz jednosmjernu ulicu, ususret vozilima. Dugim koracima. Jezdim kroz visine. Kao Hopkinsov kraljević svjetla dana… u zanosu! Udaljavala se od masivne austrougarskog zdanja pošte. Sve do Ajfelovog mosta. Prešla mimo pješačkog preko nekoliko traka, što je svaki put zeznuta rabota, jer semafor propusti auta iz sporedne ulice koja se obično zajure pa moraš biti brz, a uz to se moraš bočiti s tramvajem u desnoj traci. Taj mi je prelaz uvijek bio kao neka sportska disciplina, a tu noć me nije bilo briga jer sam već neko vrijeme brzo hodala pa sam bila zagrijana, i opuštena od vina, i osjećala sam snagu u tijelu, i usprkos tome što me je Jude iznevjerio, usprkos njegovom drvenom pozdravu i načinu na koji se nagnuo prema onoj ženi i dodirnuo je dok mu je palila cigaretu, svemu tome usprkos, nisam se odavno bolje osjećala.
Prešla sam most, pa na prstima preko kaldrme do Skenderije; tu sam opet čekala na semaforu i preskakutala preko raskrsnice, pripremajući se za srednji dio putovanja, njegovu srednju dob, onaj neprivlačni, industrijski dio, razorena skladišta na drugoj strani rijeke, i tamno nebo i zvijezde što se vide kroz razjapljene rupe prozora, i Avazov toranj, „gnijezdo propagande“ kako ga je Roba nazivao, jer je vlasnik također posjedovao jednu od tri dnevne novine za koje je Roba tvrdio da ih mora čitati svaki dan kako bi razumio šta se događa u zemlji, i jezdila kroz visine… polučila, ovladala, hodala i slušala ritam „Vjetruške“, Hopkinsa, koji je napisao te riječi, i dok sam prolazila pored trolejbuske stanice vijugajući kroz šumu pušača što su tu čekali, brzo, jer nisam htjela usporavati pa ponovo ubrzavati, čula sam kako mi se neko obraća.
„Zdravo, zdravo!“
Neki čovjek iz pušačke šume. U mantilu, s malom fedorom na glavi. Steže kofer. Izbacio ramena. Zove me.
„Hej!“ reče, prilazeći mi. Stariji čovjek. Nisam ga poznavala. Ali gestikulirao je kao da me zove da mu priđem.
Nasmiješila sam se, ali sam ubrzala i nastavila dalje niz Miljacku.
Kad sam stigla do Vrbanja mosta, odlučila sam ići Vilsonovim – ili pak šetalištem na Grbavici preko puta Vilsonovog; meni je to sve bilo Vilsonovo. Staza je noću bila osvijetljena, ali slabo. Obično bih, ako ugledam ispred sebe siluete drugih šetača, samo nastavila za njima. Ali ako ne bi bilo nikoga izišla bih na ulicu, mada je i taj put bio mjestimično mračan i duži, i tu bi mi nedostajao huk brzaka Miljacke i odraz žutih svjetala na površini vode. Vilsonovo je bilo pusto, i premda sam kasnila kući htjela sam hodati uz vodu, pa sam zakoračila na stazu, ali pažljivo, kao da ulazim u šumu.
U tihom mraku rijeka je hučala neobičnom snagom – kao da ogromna količina vode juri niz male vještačke kaskade. Preko vode, s druge strane te nesmiljene siline, vidjela sam plavi svjetleći znak na Importanne Centru i ispod njega plava slova na krovu hotela Bristol. Niže znakova, na mojoj obali rijeke, nalazio se stadion Grbavica, i ja sam zamišljala Željine navijače kako skupljaju one papire sa sjedišta i Robu kako trči ulicom, a onda sam zamišljala pisca stadionskog lamenta gdje stoji kod Bristola, zuri.
Hitro sam prošla kroz lokve mraka kod dječjeg igrališta i iza džamije, hitro, osluškujući pucaju li grančice pod nečijim nogama, i nastavila do malog cvjetnjaka pod uličnom svjetiljkom koji je označavao skretanje u naše dvorište. Cvjetnjak zasađen kraj murala planinskog prizora na bočnom zidu garaže. Strašilo postavljeno uz neprocvale ruže – uspravno stablo u dronjcima sakoa, s ping-pong lopticom umjesto jedinog mu oka i fedorom na glavi kroz čiji je poderan klobuk virio kolac. Iza njega, u daljini, blješteći plavozeleni znak iznad vrata pekare. Zaputila sam se prema njemu, trkom.
*
Kata je sjedila u dnevnoj sobi, umotana u prekrivač, gledala televiziju – zapravo, onaj film.
„Jesi dobila one moje poruke?“ pitala sam, ostavljajući cipele u hodniku.
„Kasno je i umorna sam.“
„Nema još ni devet.“
„Dvije sedmice nisam spavala.“
To je bilo tačno, a nije mi palo na pamet. Bilo joj je jako teško od onog popodneva kod Robe. Odnijela bi telefon sa sobom u krevet i pričala s njim do kasno; u pola pet ujutro bila bi budna, samo što joj prsa ne eksplodiraju; uzela bi tabletu, koja ne bi djelovala, pa bi u šest i dalje bila budna, puštala pobožnu muziku na laptopu, pokušavala se smiriti dok ga ponovo ne nazove i porazgovara s njim i pomoli se s njim, mada je rekla da se on nije htio moliti, da je bio tvrdoglav, da je nije razumio, da se nije mogla povezati s njim duševno, da ju je u očaj bacala pomisao na to da će provesti ostatak života u vezi u kojoj se osjećala izolirano sa svojim emocijama i odvojeno od partnera; ali opet, nije mogla zamisliti život bez njega – a i ta pomisao davala joj je osjećaj očajne usamljenosti – i jednostavno nije vidjela izlaz iz tih tenzija. Nije mogla živjeti; nije mogla spavati; imala je neprestane glavobolje i nikakve tablete nisu pomagale; mršavila je, a ja, zašto ja ne bih malo češće skuhala ručak kad i sama vidim da ona nije u stanju kuhati, i zašto sam dozvoljavala da se stan toliko zaprlja? Ja bih se svaki put ispričala, ali mijenjala se nisam, s jedne strane pitajući se zašto nešto ne poduzmem da se izvučem jer mi je to vrzino kolo izgledalo poznato, a s druge strane zašto sam tako sebična dok je moja prijateljica u krizi? Znam li ja voljeti ikog?
Rekla sam, „Jako mi je žao. Sve se oteglo.“
„Gdje si bila?“
Nisam htjela lagati, ali imala sam pravo na svoju privatnost. „Prvo na toj konferenciji u Holiday Innu, a onda u gradu.“
„Što mi nisi rekla da ćeš ostati? Ni jela nisam. Ima salate i nekih stvari iz pekare. Čekala sam tebe.“
„Kato, desilo se, neplanirano. Nisam znala da ću ostati.“
„Mogla si mi poslati poruku.“
„Pa jesam, rekla sam ti da ću kasniti. Ali ti si u pravu. Naravno.“
„Sad je jako kasno, a ja sam začudo pospana, i morat ću u krevet da iskoristim pospanost, a nisam jela, i ne možemo gledati film.“
„Jesi sigurna?“
„Naravno da sam sigurna. Pa vidiš me kakva sam svako jutro. Samo što nisam poludjela. Možda već jesam. Sabrala sam koliko sam spavala zadnja tri dana, ispala su tri sata. Ne znam zašto Bog ovo dopušta.“
„Je l’ mi to govoriš da me nasekiraš?“
Ustala je i krenula da se nasloni na dovratak. Kosa joj je bila čvrsto svezana, kao u plesačice flamenka. Nikad je nisam vidjela tako blijedih, upalih obraza. Svjetlo i tama. Oblici. Sjena. Kosti valovite kao grijači grijalice. Izgledala je kao smrt.
„Govorim Bogu, Yancey. Ne tebi. Idem se umiti.“
S engleskog preveo Mirza Purić